U svijetu nacrtanih obrva i silikonskih guzova što izgledaju kao alergijske reakcije na kikiriki ja samo jednu želju imam: da jedem, a da mi se ne ćapa (primi)! To je moja novogodišnja anti-odluka.

Nakon mukotrpnih, kvazi armagedonski-blagdanskih prejedanja, zalijevanja, degustacija, 28 obroka i 46 međuobroka dnevno, shvatila sam da sam zahvalna na mnogobrojnim lijepim stvarima u životu. Jedna koja me je učinila posebno sretnom jest da dok ležim još uvijek mogu napipati zdjelične kosti. Nije baš da ih odmah nađem, ali ako se potrudim, koncentriram i uprem svom snagom, nađu se.  Rebra malo teže.  Ukoliko sutra krenem sa zobenim kašama, salatama sa prilogom salate i umakom od tic-taca te dijetalnom vodom, ovo ljeto ću se mejbi i pojaviti na plaži!

Postoji i opcija nambr 2. Svi smo si međusobno željeli jako lijepe stvari ovih dana. I ljubav i zdravlje i lovu i seks i sve najbolje. Svima ja to želim. Budimo realni, nije da volim baš baš sve ljude, tako da…većini ljudi to želim. I drago mi je da su mnogi i meni sve to poželjeli.

Ali, eto, ako je ikako moguće, ja bih sve te divne želje mrvicu preusmjerila. Preusmjerila u jednu, jasnu, glasnu, konkretnu želju. Anti-odluku. Više molitvu.

Budimo realni, poželjeti puno šoldi nekome je jako relativna želja. Jer šoldi uvijek fali. Nikada ih nije dovoljno puno. Njih nije dovoljno ni kada ih imaš dovoljno za njima rit trt (brisati guzicu).  Nije ih dovoljno i kada ih nemaš dovoljno za kupit rit-kartu (wc papir). Šoldi imaju svoj vlastiti mozak, slijede vlastita pravila. Dolaze i odlaze kada i kako oni odluče. Tako da sve te lijepe želje u vezi jako puno šoldi u 2017., koliko god mi ih je mučissimo drago čuti, ne bu imale efekta. I to je okej. Jer imam plan. Jer i ja ću, kao i sve poštenjačine do sada, drito (ravno) u političare. Da si kupim mali motorin, mečku i vilu u Medveji. Ups, pardon, ona u Medveji je zauzeta. Srećom, mora i morskih vila imamo na biranje. Pogotovo na aukcijama.

Poželjeti puno ljubavi je suptilan način na koji ti rodbina, svojta i poznanici poručuju nek se više oženiš/udaš. I da se odma u prvoj godini braka oplodiš. Za što isto nema potrebe. Jedini način da do toga dođem jest taj da teta Mirjana, ona kojoj se Gospa u Međugorju opet ukazala, pita Gospu direktno za uslugu. Da potegne neku vezu preko krunice. A s druge strane, familija se može desiti i putem dobre stare prakse. Jer u seksu, pardon u ljubavi,  praskom se dolazi do  začeća. Kad tad, u svim tim treninzima negdje netko nešto zezne i sve ostalo je prošlost. Tako da, il’ krunica il’ zajeb, ali i tu sam osigurana.

Zdravlje je uvijek najljepša želja. Ali o zdravlju se sama sa sobom brinem odmalena. Od kada me je dragi sused (susjed), sada već pokojni, barba Stanko navadil (naučio) što je u životu bitno. Bitno je kuhat rakiju. Bitno je probat tu rakiju. Redovito. Pogotovo dok se kuha. Sjediti kraj nje satima, pretakati, mjeriti i isprobavati! Bitno je umočit prstić u rakiju da provjeriš koliko ima gradi (stupnjeva). I to je jako dobro za krv. Za imunitet.  Za popodnevni spavanac. Za zubiće koji rastu. Jedino što nije dobro u vezi male djece i kuhanja rakije jest to što o tome sada javno pišem. Riskiram nakačiti mojima doma neku retrogradnu socijalnu službu za vrat. Vjerujem da bi i njima prije uletili, ovak naknadno, nego u domove u kojima su ekšuali potrebni. Ali barba Stanko, kade god bil, lekcija je naučena. Rakiju nikad ne odbijam, pokle obeda (ručka) popijen jedan, dva, tri gemišta, (jer ne moru mi ništa), a kada sjednem popiti kavu, obavezno naručim biru (pivo, jel).

Želje poput sreće, radosti i veselje su isto pokrivene. Ako neće same od sebe sve te radosne emocije u mene, barba Stanko je i to riješio. Nije to ništa što malo dobre rakije ne može kupit.

O seksu nećemo. Ne zato što ga neme, već jer je to neprimjereno. I još uvijek me je sram te teme. Alkoholizam je puno manje sramotan, jel. Evo, drugi put ćem. Časna riječ.

I zato, molim lijepo, da li Gospa i krunica, Djed Mraz, Nikola, Stjepan, uskršnji zečec, Tom Kruz i njegova vesela družina, ma bilo tko. Tko već sluša i uslišuje želje i molitve, ja imam jednu veoma posebnu. Nju već desetljećima tiho, glasno, tajno i javno, strastveno priželjkujem.

Siks pek. Pločice na trbuhu. Ne keramičke. Ne nacrtane. Niti neke liposukcije i slična sisanja moga trbuha. Za to nemam ni love, ni živaca, a vero nanke muda. Znači veri simpl. Bez ikakvih vježbi, odricanja i discipline. Bez top šopa, bez fotošopa, Šogun noževa i silikonske doline, bez onih herba-dreka. Bez muke, bez odricanja. Ni proteini, teretane, personalni treneri ne dolaze u obzir. Da sam što od toga htjela, već bih našla načina za si to imati.

Otvoreno kažem. Ja samo želim da mogu jesti i piti i pritom biti skini bič. 

Život me nije mazio. Em sam kao mala, praktički u istom danu, saznala da su Djed Mraz i sveti Nikola roditeljska spačka za mentalno discipliniranje djece, em je i zubić vila ispala izmišljena kokoš. O zečevima što su magično uskrsnuli neću ni početi.

Zatim je došlo vrijeme puberteta. To je onaj period kada kreneš iz čista mira patiti od komunistički nastrojenih mjesečevih mijena. I kada te radi toga frendići prestaju birati u svoj fuzbal tim. Samo nekoliko godina kasnije ti isti dečkići na komunistička krvarenja gledaju s veseljem. Željno ih iščekuju svaki mjesec. Se la vi.

Zatim se je i moja fantazija o princu na bijelom konju otopila. Nakon godina i godina traženja, guglanja i nadanja, shvatih da ne postoje ni princ, a ni konj. A vero ni princeze. Tovarića ćeš još i naći. Sve ostalo su samo priče za laku noć. Kažem ja, ponosna tovarica, ofkors.

Bajka i basna o tome da završeni fakultet, muka i nauka osiguravaju lagodniji život je zadnja u nizu što me je dobro nasmijala.

I uz sva ta razočaranja, pred nekoliko godina mi je otuđen moj nekadašnji metabolizam. Mučki iza leđa.   Bez pitanja i upozorenja.

Zato kažem, nek svi imamo zdravlja, sreće, ljubavi, radosti, veselja, seksa i šoldi, (novaca) baš onoliko koliko smo zaslužili. Plus da ja imam siks pek. Trbušni mišični siks pek.

U svijetu prepunom lova i lovaca na lovu, na najnovije jabučne mobitele, plestejšnove kutije, markirane predmete i osobe. U svijetu prepunom fotošopa, površnosti, opsesije izgledom. U svijetu nacrtanih obrva i silikonskih guzova što izgledaju kao alergijske reakcije na kikiriki ja samo jednu želju imam. Da jedem, a da mi se ne ćapa (primi)! To je moja novogodišnja anti-odluka.

I mir u svijetu. Ofkors.

Autor: MARTINA KINKELA  KINKI MONOLOZI