Neću politiku u moju kolumnu?
Rekla sam samoj sebi da neću politiku o svoju kolumnu. Isfurana je, predvidljiva i o njoj već ionako bruji cijela internetska galaksija. Čak ako na internete ukucaš riječ „predvidljiva“ dobiš kao rezultat Kllintonicu. Ćo! Pogotovo danas neću politizirati. Dosta je toga bilo. Suzržati ću se i pisati o cveću, drveću i leptirićima što cvrkuću. Jer tko sam ja da tu nešto pametujem kada ionako ne znam o čemu pričam. Sve su ovo predstave, iscenirani monolozi i univerzalne blockbuster tragikomedije.
A oni čiji bi se glas trebalo čuti, oni čiji će životi najviše biti pogođeni, kao i uvijek, sa ovim ili onim političkim smjerom, se ne čuju. Oni što su gladni, žedni, goli, bosi, usred rata i neimaštine. Mi ostali smo u sredini svega toga, šokirani, ljuti, sprdamo se, virtualno protestiramo. I sama sam u toj kategoriji, da ne bi ispalo kako sada ja tu nešto kenjkam po ostalima i pravim se pametna. Kažem, pokušala sam se suzdržati da ovo ne ispadne politički osvrt na (a)Meriku. Ameriku i sve ostale Amerike svijeta.
I nisam uspjela. Valjda me na nekoj čudnoj valnoj duljini sve to još uvijek uspije dirnuti. Kaže meni majka:
„Nisi još dovoljno stara da te boli ona stvar za seh njih. Prit ćeš ti na moje.“ – pa, iskreno se nadam.
Da li se radilo o Amerikama, Korejama, Europama, Velikim ujedinjenim kraljevstvima ili nekim malim Hrvackama, svi redom smo se naslušali urnebesno zabavnih i histerično smiješnih obećanja i od crvenih, i od plavih, malih zelenih i ružičastih na crne točkice. Mijenjaju se lica, države i zastave, ali obećanja i transparetno humoristične taktike ostaju iste. Nisu se mijenjale od stoljeća sedmog i još uvijek briljantno ispunjavaju svoju svrhu i u ovim našim modernim igrama prijestolja. Malo kruha, malo igara, zavadi pa vladaj.
Svakih par godina treba sići sa presvetog brda, rukovati se sa naivčinama, nek vide da smo i mi ljudi, od krvi i odijela. Treba prividno polizati pokoje dupe. Nabacit pokoji selfi sa narodom. Po mogućnosti pokažeš tom istom narodu kako znaš traktor vozit, umjetno oploditi bizone, kupiti trepavice preko ibeja, besmisleno lupati jednim besmislenim predmetom u drugi besmisleni predmet, pokušati nabrojati pet natuknica vlastitog političkog programa over and over again, popravit bravu ili puknutu cijev. Jel’, čovjek iz naroda.
Pod MUST je zauzimanje stava o tome tko se smije s kim seksati u braku, a tko je bogohulnik. Bez toga nemoj ni krenuti u političko kampanjiranje. Zatim raspravljati o temama za koje provjereno znaš da će nadrkati, posvađati i podijeliti narod. Dijaspore, stranci, afere, nezaposlenost, gušteri, masoni, mali zeleni. To narod puši. (I plaća.) Narod popuši i kada ga uvjeravaš da će baš tvoji čarobni politički napitci pretvoriti državu u Edenski vrt novog milenija.
Tvoja stranka je Heri-poterov Red feniska i ti se magično boriš protiv Sarumana, Saurona i Voldemorta. Ako pobijediš, nezaposlenost će postati toliko vintage da će se hipsteri međusobno boriti za posljednje primjerke nezaposlenjaka. I ponosno ih okačit oko vrata. Svi ćemo biti uspješni, perspektivni, sretni, zadovoljni, bogati. Reformirani. Ako izgubiš, dementori će isisati zadnju kap sreće iz naroda. Jer ti, da, baš ti, nisi glasao za Red feniksa.
Više manje kao da pušiš lance sreće. Kao da vjeruješ da, ukoliko ne proslijediš to misteriozno pismo/mejl svima koje znaš u roku od tri dana, slijede ti 4 godine prepune mekog sranja. Vuk i tri prašćića će ti otpuhat krov na kući pa će ti pokisnut pršut što se suši na šufitu. Nikad više dobrog pršuta neš jest.
Ako ne glasaš za mene i moju čarobnjačku stranku, nikad ti se više muška djeca rađati neće. Ako glasaš za mene, dat ću ti tisuću zlatnika za svako dijete. (Ako je muško, probabli puta dva.)
Narod puši i ljubav. Stalno se i posvuda guguće o toj ljubavi prema vlastitoj zemlji. Stalno, pred same izbore. Svi igraju na tvoju ljubav prema domovini. Bio ti Merikan, Rvat, Britiš pipol, svi valjda toliko volimo zemlju svoju da smo u stanju se za nju posvađati. Obično po fejsbuku.
Ali nekako mi se čini da je istinski voljeti vlastitu zemlju u najmanju ruku protiv zdravog razuma. Ljubav tako djeluje, da. Pod voljeti ne podrazumijevam jedva tolerirati u tišini svojih kredita jer trenutno nemaš druge opcije ili se diviti prirodnim ljepotama, već mislim na svjesno uzimanje barjaka u ruke i pjevušenje o sokolima, orlovima, lavovima, na željno upijanje parola tvojih čarobnjačko-političkih heroja, bili oni crveni, plavi, zeleni ili ružičasti na crne točkice. Voljeti onak za ozbač. Da ti je milo i drago oko srca kada svira himna na političkim skupovima koje posjećuješ. Bez da ti netko plati da dođeš statirati na tim skupovima, jel. Da si sretan kao dijete u Disneylandu kada tvoj čarobnjak dobrog srca porazi one zle protivničke korumpirane lopove.
Takva ljubav je više manje ista onoj gdje imaš dečka/curu koji je kompletni i apsolutni šupak. A ti ga voliš. I ne možeš bez njega. I ne samo zato jer ti taj dečko izdaje putovnicu. I što će ti jednog dana navodno isplaćivati mirovinu. Kada nađeš valjda-posao da si zaradiš za valjda-mirovinu. Ti tog dečka voliš, bez obzira što si mu nebitna, što te zove samo kada njemu treba, što je većinom nedostupan i što te ne sluša dok pričaš. Uporno mu daješ podršku dok te on laže, vara i krade. Manipulira s tobom. I sa još jako puno njih istovremeno. Govori ti ono što želiš čuti. Iskrivljuje vlastite riječi ne bi li fiktivno podržao tvoje stavove. I tebi je tako lakše. Slušaš ono što želiš čuti. Čak se i svađaš sa drugim ljudima ukoliko ti pokušaju ukazati kakav je taj tvoj dečko šupak.
I svakih par godina, kada taj dvolični dečko shvati da bi te mogao izgubiti, te krene uvjeravati kako si mu baš ti bitna. I tvoja podrška. I da ti je s njim super, jer svi oni drugi dečki što te vrbuju su pokvareni i samo te žele iskoristiti. Tvrdi kako te ovog puta neće iznevjeriti. Ali, budimo realni, boli njega penisić za tvoje potrebe, sve dok je njemu dobro. I ti mu sve to toleriraš, nadaš se, vjeruješ. Ma bit će bolje, sutra je novi dan. Novi početak. Da, sutra je novi dan. Ali nije novi početak. Jer ti još uvijek pušiš njegove laži. I on još uvijek daje transparentno fejk obećanja. I tako prolaze godine. A ti slušaš iste, stare, izlizane ploče. Promijenio je taj tvoj dečko mnoga lica, mnoge boje. A ti mu svejedno stojiš na usluzi. Čekaš da te povede u bolje sutra. Da. Sutra ćete biti sretni. Biti će bolje, gore od ovoga ne može. Jer ga voliš. Jer ne možeš bez njega.
Ak’ je taj dečko našao posao cijeloj tvojoj rodbini, svojti i svima u studiju i režiji, sredio ti mirovinske zalihe do tvojih praunuka i napunio ti sve poklonjene nekretnine prepariranim umjetninama, shvaćam odakle ta tvoja “ljubav”.
No u protivnome, tko tu koga jebe?
Da li on tebe uopće voli? Ima li neuzvraćena ljubav smisla? I volio on tebe ili ne, da li on može bez tebe? Da li oni mogu bez NAS ?!
To u principu uopće nije bitno. Jer činjenica je da ćemo se danas svi baviti političkim pitanjima. Koliko god sam htjela to izbjeći, evo i mene sa politikom u vlastitoj butigi. Danas ćemo šerati slike, linkove i smijuljice na američki račun po internetu. Na vlastiti račun. Jer svi smo mi Merikani.
A sutra? Sutra je novi dan. Sutra je sve po starome. Svi se vraćamo u naše svakodnevne brige. Do sljedećih izbora. Tada će naši, vaši, njihovi Voldemorti opet izvući svoje plašteve i rekvizite, a svi mi ostali svoje magične fejsbuk štapiće i odigrati ćemo još jednu predstavu. Oni će se međusobno „boriti“ za prijestolje, mi ćemo po njima i međusobno se pljuvati. Netko od njih će pobijediti i sjesti na prijestolje.
A mi? Što ćemo mi dobiti? Vjerojtano jedan krasan…znate i sami ča! Rimuje se sa Urac.
AUTOR: MARTINA KINKELA
Ostavite komentar