Nastavak života s novim psom ne znači zaboravljanje. To samo znači da ste položili ispit prihvaćanja najstarijeg ciklusa, onog života i smrti

Uskrs bio pa prošao, pripadajući mu školski praznici također. Moram se pohvaliti da ni deka izgubila nisam- unatoč veterinarski naloženoj dijeti, praznici mi uvijek pomute račune. Vjerujem da me razumijete. I suosjećate. Još od prošle godine bijem tu bitku, uvijek s jednakim neuspjehom.

No, ovi su blagdani jedan veliki uspjeh ipak polučili. Pobijedili smo u borbi za dječje krevete. Igrali smo svi protiv mame, pri čemu je tata bio neutralan (iako je bio na našoj strani, al nemo’š mami to reć). To je, naime, bitka koju već godinama vodimo i do sad je mama uvijek pobjeđivala. Kažem- do sad, jer, spletom (ne)sretnih okolnosti, pogodilo se da je, u pravo vrijeme u godini, Mali Čovjek ♥ ovog puta odigrao maestralno!

O čemu se zapravo radi- mama je našoj djeci kupila povišene krevete. Ne one visoke na kat, ali dovoljno povišene da se ni Blaž, ni ja ne uspijemo popentrati. Treba li reći da takvom situacijom nitko sretan nije, osim mame. Mama ima neki ufur da mi ne bi trebali spavati s vlastitom djecom! Znam, znaaam… što da vam kažem, luda je. Kad bi mama bila potpuno iskrena i stavila šapu na srce, priznala bi svojoj djeci da je i ona, kad je bila njihovih godina, svog DUGODLAKOG škotskog ovčara, kao i newfoundlandera kasnije, potajno dovlačila sebi u krevet i koristila ih umjesto jastuka. Jer je nona isto tako smatrala da psi i djeca ne bi trebali spavati zajedno. Nona se sad opametila, al se naša mama, od kad je postala mama, odpametila. I tako smo završili s tim nes(p)retnim visokim krevetima.

Mali se Čovjek ♥ na to žalio u niz navrata, a pritužbama se recentno pridružila i Čovječuljica ♥  Mama im je objasnila da će u ovim krevetima spavati do 18e godine i da si onda, ako žele, „sami kupe madrace, spavaju na podu sa psima i žderu dlake“. Da (opet) podsjetim- licemjerna mama je spavala s dugodlakim psima cijelo svoje djetinjstvo pa je živa i zdrava, a ni dlaka se nije najela. I tako se, obzirom da se uskoro selimo, tijekom ovih dokonih školskoprazničnih dana ponovo povela rasprava o krevetima, no ovog je puta Mali Čovjek ♥ bio domišljat(iji).

Poentirao je u raspravi kupi-si-madrac-s-18-godina na način da je, jednostavnim zbrajanjem, zaključio da oni onda zapravo nikad s nama neće spavati! I tu je mama stala. „Zašto ne bi? Pa, eto, rekla sam vam da možete spavati s njima kad budete imali 18 godina.“, borila se.

„E, pa ne možemo! Jer Berte i Blaža tad više neće biti!“ Izrekao je tu horror istinu naš Mali Čovjek ♥

To nam je jedina mana. Mi nećemo našu dječicu otpratiti na fakultet, to je zadaća koju ćemo morati ostaviti u amanet nekim nasljednicima. (pre)Kratak pseći životni vijek nešto je sa čime se naši ljudi koje ostavljamo moraju moći nositi. Posljednji dan u ovom proljetnom mjesecu zacrnjen je na svim našim kalendarima. Kao podsjetnik da se mama s tim danom nije mogla nositi nikako.

Iako ju to vrlo često pitaju, kako podnijeti gubitak kućnog ljubimca mama blage veze nema. Dakako da je ona, zahvaljujuć svojoj struci, znala da će nastupiti žalovanje, no znanje možete objesiti mačku o rep kad se o vama radi. Tako intenzivne emocije ne možete istovremeno doživljavati i samoopažati. Od tog nesretnog posljednjeg dana mjeseca travnja, mama nije ni u čemu nalazila utjehu. Iako je, realno, bila svjesna činjenice da je Božo bio prastar, ćorav i gluh, nije ju moglo utješiti da se „riješio boli“, niti da je sad „na nekom boljem mjestu“. Tvrdoglava kakva jest, smatrala da nije bilo boljeg mjesta od ovog na kojem su zajedno živjeli.

Slabi su bili i argumenti da je imala veliku sreću što ga je imala. Ni „bolje voljeti pa izgubiti, nego ne osjetiti nikad takvu ljubav“ nije prolazilo. U tom je vremenu potpuno izgubila onaj svoj urođeni talent da i u najcrnjem scenariju pronađe riječi kojima bi utješila bilo sebe, bilo druge i dala bar neki tračak optimizma da će ju ta beskrajna tuga jednom proći. Što god da je radila nije bilo dobro. Od tog prokletog utorka nestao je svijet kakav je voljela i poznavala. Sve boje imale su neku bolesnu nijansu. Zamorno, tiho i bezlično…  tako joj je bilo na svijetu bez njega. A bol… ona je jedina bila tako živopisna i stvarna da je sve osim nje bilo providno. No, ona i tata odlučili su pokušati  živjeti onako kako su mislili da bi Božo to želio. Pa su u svoj dom uselili jedno malo čudovište (mene) koje su u čudu gledali, ne shvaćajući u cijelosti kako im je Svemir mogao poslati nekog tako nesličnog Boži.

Dan po dan, gledajući moje ludorije počeo bi im bježati i osmijeh, iako su i dalje često gledali u nebo nadajući se da će pronaći neki znak koji bi im rekao da je On još uvijek tu negdje i da pazi na njihove korake.

Mama je svima uvijek govorila kako će ju sigurno hospitalizirati kad se to jednom desi, istodobno svjesna da u životu postoje i veće patnje. Iako je nedugo prije Božićeva odlaska izgubila tatu kog je voljela najviše na svijetu, i iako joj se cijela mladost tog jutra srušila, iako je odrasla čitav život u svega nekoliko sati i iako to nikad nije ni sasvim preboljela, čak ni onda nije osjetila takvu tugu i samoću.

Vama koji to niste osjetili mogu se samo ispričati što nisam dovoljno vješta s riječima da bih vam objasnila kako se netko može tako osjećati zbog gubitka „običnog psa“. Sigurna sam da  je mama još dugo noću osjećala, kao ljudi s amputiranim udom, kako joj se Božina glavica očešala o obraz. Kako joj je bilo nepodnošljivo svako vezivanje cipela bez njegova uplitanja, guljenje banane bez njegovog žicanja, vožnja, kad ga je pogledom tražila u retrovizoru, hodanje po stanu kad bi rutinskim pogledom prema Njegovom mjestu pronašla samo Njegovu odsutnost…

No, onda ga je jednog dana ipak pozdravila. I zahvalila mu što je dao takvu težinu emocijama koje su svugdje u svijetu iste i pridao dostojanstvo riječima koje su, negdje uslijed prečestog izgovaranja, pomalo izgubile smisao. Iskreno ga je voljela. Božo joj i danas nedostaje. I vjerujem da će tako biti svaku minutu ostatka njezinog života. Ali je, srećom, baštinila dvije nove ljubavi o čijem odlasku ne smije ni razmišljati.

Neću vam ni pisati što je mama u svom procesu žalovanja odradila krivo, reći ću vam ono što vam u tim užasnim trenucima možda ipak može pomoći. Kada dođe trenutak da se moramo oprostiti, danas postoje načini da to ipak bude s dignitetom. petmemo.hr jedan je od načina koji taj dignitet omogućuje. Sam čin ukopa može pomoći u shvaćanju da netko nama važan više nije sa nama. Možete posaditi drvo nama u spomen ili pak pronaći način da učinite nešto nama u čast- donirati organizacijama koje brinu o bolesnim i starim psima, odnijeti hranu u azil za napuštene životinje… Sačuvajte uspomene. U prvim fazama bit će bolna i sama pomisao na njih, no željet ćete nešto imati kao podsjetnik na nas u budućnosti, bilo igračku ili uramljenu fotografiju.

Kako tugovanje za kućnim ljubimcima nije široko socijalno prihvaćeno i teško će ga razumjeti oni koji i sami kroz to nisu prošli, računajte da će biti i onih koji neće shvaćati, ni poštivati vaš gubitak. Unatoč tome, dozvolite sebi osjetiti i proživjeti svaku emociju koja će vas zadesiti na tom putu. Razgovor s drugim osobama koje su proživjele isto iskustvo može također biti blagotvoran. Danas postoje razni forumi, ispovjesti drugih vlasnika koji prolaze kroz istu bol. Spoznaja da niste jedini koji se tako osjećaju može pružiti utjehu. Konačno, jednom ćete možda moći i vi vašim iskustvom pomoći nekome u njegovom procesu tugovanja. Ukoliko primijetite da vas ništa od ovog ne vodi na pravi put, ne libite se potražiti stručnu pomoć ili bar neke od alternativnih terapija koje će vam pomoći da se nosite sa svojim emocijama.

I, kad jednom osjetite da je pravo vrijeme, krenite u potragu za novim ljubimcem. Sasvim je sigurno da će vam donijeti jedan cijeli Svemir novih iskustava i radosti. Nastavak života s novim psom ne znači zaboravljanje. To samo znači da ste položili ispit prihvaćanja najstarijeg ciklusa, onog života i smrti.

Sigurna sam da ste svom ljubimcu pružili dobar život i zajedno upisali bezbroj nezaboravnih trenutaka, no u jednom bolnom trenutku odrastanja prihvatimo smrt kao neizbježan dio postojanja nas i naših najmilijih.

Eto, tako smo se mi, uoči najtužnijeg, crnim flomasterom prekriženog datuma na kalendaru, izborili, kad se jednom konačno preselimo, za nove dječje krevete. Jer je i mama shvatila da su dlake trivijalan argument naspram ljubavi i kajanja.

Berta

Tekst napisala: BARBARA UDOVIČIĆ PAPEŠ