Jeste li pojeli sarmu? Dobili bar sedam kila? Jer, ako niste, morate ponoviti blagdane, ja sve to jesam. Blaž ima upalu prostate pa smo na Badnjak (i Božić, i dane koji su uslijedili) išli veterinaru i usput se vagnuli i tako zaključili da Blaž ima 24 kg, a ja… 33 🙁 Što ne bi bilo tako strašno da nismo ista pasmina 🙁 Ovako malo izgledam kao bulldog koji je večerao još jednog bulldoga. I sad sam, dakako, zajedno sa svima vama, na dijeti 🙁 Što je stravično ponižavajuće jer meni moje obline savršeno stoje i nosim ih visoko uzdignute njuške. Navodno ta težina nije dobra zbog mojih zglobova i nekih godinica koje mi se rapidno približavaju, no svejedno mislim da su oni mini-mikro paketići BARFa koje dobivam isuviše drastično rješenje. Osim dijete, još je nešto počelo u našoj obitelji. Mamin blues. On svake godine započne nepogrešivo na Badnjak i završava danas. A koincidiralo je da vam baš danas pišem…

Kažu da je potrebno raskrstiti sa prošlošću da bi zdravi i neopterećeni krenuli u budućnost. To ja mami staaaalno tupim pa sam danas, konačno, pomalo i protiv njezine volje odlučila pisati o onome što odgađam(o) od trenutka kad je izašla moja prva kolumna. O Mom Predhodniku. Čiji bi rođendan bio, eto, upravo na današnji dan.

Kako ja u svemu u životu volim biti prva, teško se mirim s činjenicom da nisam Prvi Pas Obitelji, onaj čije fotografije vise po zidovima i u mahagonij okvirićima ispod televizije. Doduše, mama mi uvijek tepa da ću zauvijek biti njezina Prva Kuja (što ljepše zvuči kad kaže „curica“ ili „djevojčica“, al dobro sad…), no nije to bogznakakva utjeha. K tome, kad sam tek stigla, dobila sam najveće moguće shoes to fill. One Mog Predhodnika koji je još za života proglašem legendom. Legenda je postao najvećim dijelom stoga što nikako nije umirao, predviđanjima veterinara unatoč. Odbolovao je bolesti za kojih nema lijeka, za neke od njih bome nije bilo ni dijagnoze i, unatoč svemu, na zaprepaštenje svih onih koji su ga površno poznavali, doživio duboke staračke godinice. Mami i tati i to je bilo daleko od dovoljnog.

Zbilja moraš biti… luckast (što je eufemizam od onog što sam htjela napisati) da, kada ti jednog psa ukradu na Badnjak, a drugi ti umre na Božićno jutro, trećem psu daš ime- Božo. Iako Božo inicijalno nije imao s blagdanom nikakve veze. U ono vrijeme kad mama i tata još nisu imali ljudsku djecu, u babinje se dolazilo vidjeti pse. Pa tako je jedna mamina prijateljica, tijekom babinjanja malog Božića, još s vrata kriknula: „Bože, pa on je isti Božo!“ A Božo je bio neki stari barba iz Milne ili Supetra (uglavnom, s Brača) koji je bio otočka legenda i, obzirom da je očito ličio na bebu bulldoga, teško da bi ga mogli zamisliti kao naočitog. I tako je Božo, ni kriv, ni dužan, dobio to neobično ime.

Legende o njemu, pretpostavit ćete,  ne stanu u ovu kolumnu, eventualno u neko enciklopedijsko zdanje. Povrh svih bolesti od kojih je bolovao, imao je i jedan oblik nikad dijagnosticiranog autizma pa je tako u kući imao čitav niz zamišljenih linija preko kojih nikad nije prešao, kroz hodnike je hodao samo unatraške, a na psećim bi se druženjima obično skrivao u grmlju. Mrzio je šetnje, u drvoredu je uvijek piškio između stabala, a s lopticom se igrao na način da bi ju donio tati pa bi se onda mama i tata loptali dok bi on to sa zanimanjem promatrao s kauča, kao prijenos najzanimljivijeg Wimbledonskog finalnog meča. Užasavao se kanti za smeće i dječjih kolica, ali je zato volio mace, sunce i svoju Valu ♥ , tornjakušu s Okretaljke, no ta ljubavna priča zaslužuje neku svoju priču… Bio je sin jedinac u oca i majke, kako je znala govoriti mama, počasni uzvanik na njihovu vjenčanju, slovo B ugravirano na vjenčanom prstenju… Bio je Božo… Legenda… Njegovim je odlaskom završilo jedno poglavlje. Tek je mojim dolaskom započela jedna nova priča, u početku kaotična i teška, no mama tvrdi da sam ja bila Odabrana i jedina se znala kako uhvatiti u koštac s rasulom i tugom u kojima sam ih zatekla. I zato je današnji dan poseban. Da njega nije bilo, svijet bi bio tek jedno obično mjesto za jednako tako običan život. S vremena na vrijeme, naiđe poneki pas i učini ga neopisivo lijepim, a dane u njemu neponovljivom avanturom. No, prava je umješnost znati zadržati i dodati neke nove sastojke potrebne za čistu i nepatvorenu sreću.

P.S. Hvala Ti što si mi darovao ovu našu ludu obitelj. Čuvamo ih Blažić i ja najbolje što znamo. Kaže naša mama da sam Ti najnesličnija od svih pasa u Univerzumu. No, ja mislim da si me odabrao kako bi se Oni ponovo smijali. Godine su već prošle, al, za ovakvih dana, i danas moram dati sve od sebe da bih im izmamila osmijeh. Kad smo u Našoj Šumi, uhvatim mamu kako joj pogled odluta u nebo. Mislim da i ona osjeća da Odozgo paziš na naše korake. Nekad mi priča o tome kako joj nedostaje ona vaša izluđujuće spora šetnja tvojom do u korak zacrtanom rutom. Nedostaje joj da na današnji dan na torti upali svjećice. Al upalit ćemo jednu večeras. Pred tvojom slikom. Sretan ti rođendan, tamo Iza Duge ♥

Autor: PRINCEZA BERTA & MAMA B.U.P.