Ovo je moja priča o Vukovaru

Ljeto ´91. Vinkovci. Došla sam kući iz Opatije nakon prve završene godine na faksu. Mladost, ludost, sloboda nakon fakultetskih obaveza. Napokon ljeto i društvo kojeg dugo nisam vidjela. Jedva sam čekala ludovati i odmoriti od obaveza.

To ljeto situacija u Slavoniji bila je napeta. Tata se jako ljutio ako bi se navečer dulje zadržala u gradu. Strah i neizvjesnost mogla se namirisati u zraku i vidjeti u očima mojih roditelja i bake koja je jedan rat već preživjela. Ma, kakav rat – govorila sam! Pustite me na miru da uživam, ljeto je.

Da, da…

Bio je jedan sasvim običan dan u tjednu. S društvom sam bila na teniskom terenu kada smo začuli neke čudne sirene. Nisam kužili što to trubi dok neki stariji ljudi nisu zavikali: Ovo je zračna uzbuna! Bježite, sakrijte se!

Strka, panika. Fakat ne možeš vjerovati da se to događa!! Raštrkali smo se svi kao pilići.

Prijatelj me vozio doma. Šutjeli smo u vožnji dok smo mogli čuti zvuk aviona kako leti nebom iznad nas. Skamenili smo se. Skamenili.

Taj dan i tu noć prvi put sam sa cijelom svojom obitelji spavala u kupaoni koja se nalazila u prizemlju i po tatinoj procjeni bilo je najbolje zaštićeno mjesto u kući. U toj kupaoni spavali su mama i tata, nas tri sestre i baka. Da, nas šestero smo svoje sobe i velike krevete zamijenili kupaonskim podom i tuš kabinom.

Tu noć nije se toliko pucalo po Vinkovcima, ali smo mogli čuti kako se puca negdje u daljini. Cijelu noć. Nije pucalo, to je udaralo kao da su potres i orkansko nevrijeme zajedno. Slavonija je to. Sve je ravno. Sve se čuje.

Sutra smo saznali da to što smo slušali cijelu noć bio je napad na Vukovar.

I nakon toga ovaj grozan i glasan, krvavi pir trajao je svaku noć. Samo još jači, intenzivniji. Od straha su nam se zvukovi činili sve bliži, sve jači, sve snažniji i glasniji.

Moj tata, obzirom je u mladosti bio vojnik – mornar u Ratnoj mornarici, mogao je prepoznati zvukove. I točno je znao kad je napad zračni, kad je s kopna, kad je s Dunava… Vukovar se svaki dan rešetao kao švicarski sir.

Jako smo se bojali. Jako. Noćima nismo spavali. Nakon par dana iz naše kupaone preselili smo u susjedovu kuću preko puta kako cijela moja obitelj, tako i nekoliko obitelji iz susjedstva. Ta kuća je imala veliki i siguran podrum. E tamo smo živjeli. Preko dana bi se zaletjeli doma oprati, presvući, uzeti nešto od hrane, a kad se oglase sirene bježali smo u kuću preko puta. Noćima smo slušali stravične zvukove vražjeg pira na naš susjedni grad. Na Vukovar. Na naše prijatelje, kolege, rodbinu. Slušali smo, kvrčili se od straha. Plakali. Molili.

To je trajalo tako više od mjesec dana. Moja sestra Anamarija proslavila je 22.07.1991. svoj 6-ti rođendan u podrumu. Mama joj je nekako uspjela nabaviti tortu i poklon. Gosti na proslavi rođendana nisu bili njeni prijatelji iz vrtića već ekipa iz podruma.

Nedugo nakon ovoga, tata i mama poslali su sestre skupa s bakom kod familije u Vođince. To je selo izvan Vinkovaca, a prema Đakovu. Oni su živjeli koliko toliko normalno dok je u Vinkovcima postalo nesigurno i neizdrživo stresno pogotovo za djecu i starije. Ja se nisam dala. Ostala sam s mamom i tatom.

Dani koji su uslijedili bili su sve gori, intenzivniji i strašniji, a noći nepodnošljive.

I mene su poslali iz grada, ali u Opatiju gdje sam od prije imala podstanarski studentski stan. Uzela sam stvari koje sam mogla. Mama i tata dali su mi novaca da imam. Otišla sam u suzama. Svi smo plakali. Mama je ridala. Sjećam se kako je izašla na cestu i neprestano mahala za autom s kojim sam odlazila. Nismo znali kada ćemo se ponovno sresti. I da li ćemo se više sresti…

Moja sestra Vlatka pisala mi je pisma i svojim dječjim jezikom u detalj opisivala ono što je proživljavala kod familije na selu, odvojena od roditelja, škole, prijatelja… Pisma su dolazila kako su dolazila, ali mi je to budilo posebnu povezanost sa sestrama.

Nakon mjesec dana od kada sam se vratila u svoj studentski stan, autobusi izbjeglica iz bogate i predivne Slavonije dolazili su u Opatiju i na Kvarner. Među njima i moja baka sa sekama. One su bile smještene u hotelu u Selcu. Sjećam se tog našeg susreta nakon nekoliko tužnih mjeseci… Suza suzu stiže evo i sada kada se samo toga sjetim. Moja baka utučena i u brizi za one koji su ostali u Slavoniji, a moje sestre u suzama za mamom i tatom. Vlatka je imala tada 12 godina, a Anamarija svega 6.

Situacija u Vinkovcima, Vukovaru i okolnim slavonskim mjestima bila je dramatična i neizvjesna. Mama je ostala s tatom. On je bio godinama, pa i u to ratno vrijeme, na poziciji direktora tad jedinog hotela u Vinkovcima. Hotel Slavonija imao je EU promatrače na smještaju, ali i neke druge važne ljude koji su iz tog hotela planirali obranu grada, dogovarali sastanke stožera, brojni novinari koji su dolazili itd. Hotel je imao jedini pravi siguran podrum u gradu tzv. “atomsko sklonište”, zato je mnogo ljudi bilo smješteno upravo tamo. Svi koji su dolazili u posjet Vukovaru i Slavoniji bili su smješteni u tom hotelu u kojem je radio moj tata.

A tata je hotelsku kuhinju organizirao za naše branitelje na prvim linijama. Organizirali su tajne rute preko kojih im se dostavljao barem taj jedan topli obrok. Među tim momcima bili su i moji prijatelji, školske kolege.

Telefonske veze često su bile u prekidu. Sve vijesti mogla sam dobiti isključivo preko televizije i radija. Povremeno bi uletio koji poziv od mame i tate, kratko i s utjehom kako je sve u redu, da se ne brinem. Čuti im glas bila je sreća najveća, kao i tuga najveća kada se poziv morao završiti.

Bila sam bez novaca, ali i bez zimskih stvari. Otišla sam iz svoje kuće početkom rujna s novcem koji je trajao par mjeseci. Za stanarinu. Za život. Pošta nije funkcionirala pa mi moji nisu imali načina kako poslati sve što mi je bilo potrebno.

Morala sam se snaći. Počela sam raditi. Našla sam posao kod divnih ljudi u Pobrima. Čuvala sam njihove djevojčice i na taj način uspjela nešto zaraditi za život, a zimsku odjeću posuđivale su mi moje Opatijske prijateljice i kolegice s faksa.

Svaku večer gledali smo vijesti na TV-u. Okupili bi se kod nas u Brajšinoj ulici svi moji Slavonci, studenti i prijatelji. Sa suzama u očima pratili smo vijesti i sa žudnjom čekali poziv roditelja na telefon. Kakva tuga.

Početkom studenog tata je na silu poslao mamu k baki i sestrama u Selce. Isti dan sam je išla vidjeti. Svi smo plakali. Mama je izgledala prestravljeno, iscrpljeno, dislocirano… Samo je plakala. Ništa nije govorila. Samo je plakala i molila. Bili smo jako zabrinuti za nju jer nije govorila. Tek kasnije smo shvatili koju je stravu doživjela i samo par dana prije paklenog dana, tata ju je uspio ugurati u autobus.

A onda je došao taj pakleni dan, 18.11.1991. Sjedila je ista ekipa u mome stanu i čekala vijesti na televiziji. S nevjericom smo gledali i slušali spikera kako govori… Pao je Vukovar.

Grcali smo u suzama. Tišina i suze. Strah i neizvjesnost. Pad Vukovara za nas bio je pad svih naših nada da će sve biti dobro. Ostali su Vinkovci na udaru. Vinkovci – vrata Hrvatske, doslovno.

Tatu nisam dugo čula, a niti vidjela. Mama, baka i seke bile su koliko-toliko dobro. Mama se smirila i u hotelu pomagala oko hrane i posluživanja ostalih izbjeglica. Brzo se aktivirala da ne misli o najgorem… o tati, o obitelji, o kući, o životu, budućnosti…

Kada bi dolazila u Selce u posjet im, sretala sam puno ljudi koje sam poznavala iz svog rodnog grada, kao i one koji su dolazili iz Vukovara. Ljudi koji su imali sve, od obitelji, kuća, života, karijera… A sada su bili izbjeglice doslovno bez ičega. Sa strahom i suzama u očima. Gledala sam svoje sestre, mamu i baku i sve te uplakane i usamljene žene sa djecom i starijim članovima obitelji.. Te stare bake koje su na kraju života morale napustiti svoj dom… Svi oni ostavili su svoje muškarce da brane domove. Kakva tuga…

Kad bi ulazila u hotel osjetila bih taj miris tuge, straha, nemoći… Osjećao se miris suza i zabrinutih uzdaha… Koliko sam voljela ići u taj hotel vidjeti moje, toliko sam imala strah od onog što ću osjetiti kada zakoračim ondje.

Tata mi je falio. Neopisivo. Nekako su se stvari, što se telefona tiče, stavile u normalu, pa bi se javljao, zato smo bili mirniji. No, nisam ga vidjela mjesecima, točnije od početka rujna ’91.

Tata je najavio je svoj dolazak u Selce za Uskrs 92. Bilo je to punih 8 mjeseci da se nismo vidjeli.

Susret s njim i mojom obitelji bio je pun emocija i suza. Ne mogu taj osjećaj opisati, samo… Moj tata nije bio isti čovjek od prije… Vidjela mu se tuga u očima, a kosa mu je bila potpuno bijela. Čovjek je u 8 mjeseci od tamnosmeđeg muškarca svojih 46 godina došao potpuno sijedi starac. On je u 8 mjeseci doslovno ostario za 30 godina.

• Foto: Privatna arhiva Ivana Grabar

I zato, kada god idem u rodnu Slavoniju, uvijek odem u Vukovar. U meni taj grad izaziva veliko poštovanje, budi sve ove tužne uspomene i sjeća na sve one ljude koji su iz podruma otjerani u smrt, na sve one koji i dan danas traže voljene… Ovaj dan u meni budi neopisivu tugu, bol…

I dok gledam danas, 18.11.2024. kolonu sjećanja na HRT1, ove ljude iz svih dijelova zemlje koji hodaju u tišini.. Gledam ove ljude koji od emocija i suza grcaju, ne mogu govoriti kada ih pitaju o tim Vukovarskim danima… osjećam poštovanje i ponos. Osjećam toliku emociju u svom srcu dok suza suzu stiže jer to su uspomene i neopisiva tuga… To kod mene izaziva ovaj dan. To kod mene budi spomen ovoga grada. To sve je za mene Vukovar… I tu sam emociju prenijela na svoju kćerku, a nadam se da će danas-sutra isto poštovanje prema Vukovaru, gradu heroju, imati i moji unuci.

Za Vukovar i svi oni koji su život dali za obranu ovoga grada, za sve one koji su mjesecima bili u podrumima gladni, smrznuti, prestravljeni slušajući zvukove vražjeg pira izvana… Za sve one ranjenike, za sve one koji su odvedeni u logore, za sve one koji su izgubili voljene, za sve isplakane suze i za sve one čije se kosti nikada pronašle nisu – za sve njih danas zapalite svijeću.

A kada čujete ime ovoga grada u svom srcu osjećajte ponos i neizmjerno poštovanje. Nikada ne zaboravite Vukovar.

Autor teksta: Ivana Grabar ©️

• Tekst napisala: Ivana Grabar  ©️
• Fotografije naslovna: Privatna arhiva Vlatka Gluhaković
• Fotografija unutar teksta: Privatna arhiva Ivana Grabar