Ja, ja i moja debela prijateljica

Imam jednu veoma posebnu prijateljicu. S njom sam dobra još od djetinjstva. Tehnički gledano nismo baš prijateljice. Više smo…hm…jaaaako prisne prijateljice. Ona zna sve o meni. I ja sve o njoj. Volimo se, mrzimo se. I ne možemo jedna bez druge. Bila je uz mene u najstresnijim trenucima života mi. Puno vremena i energije sam utrošila ne bih li sakrila to naše posebno prijateljstvo. Jer me je bilo sram. Jer nije baš pretjerano društveno prihvatljivo.

Ali eto, mislim da je vrijeme da ona i ja iskočimo iz paštete. Ona je moja supertajna životna partnerica.

Zove se Debljina i mi se volimo.

Naša strastvena veza je započela još u osnovnoj školi. Kada sam dobila prve trbušne…kolutiće.  Kasnije su ti kolutići izrasli u kolutove. Pa u prave prafcate Micheline. U mišelinastoj fazi me  kresnuo pubertet u glavu i odlučih ne jesti. Jer sam navodno trebala biti mršava da bih bila lijepa. To mi je divna okolina stručno dala do znanja. I postala sam premršava. Ovdje je veza Debljine i mene bila u krizi.  Nismo se ni vidjele ni čule ni voljele. Jednostavno sam prestala jesti. Odlučila sam postati mršava. Jer je biti mršava značilo biti lijepa. Ili barem društveno prihvatljiva. Izbjegavala sam obroke, lagala da sam jela negdje drugdje, potajno bacala hranu. Postala sam hodajući kosturčić. Ali konačno nisam bila „debela“. I to me je činilo sretnom. Nije me bilo briga što mi se želudac skupio pa sam mogla samo „piti“ hranu. Od bolova ništa drugo nisam mogla probaviti. Niti što se je moja gusta kosa prepolovila. Što su sve gaće padale sa mene. To je meni značilo da sam mršava. Odnosno lijepa. Mjesecima me nije posjećivala tetka iz Rusije. Često mi se vrtilo i bilo mi je slabo. Ali ja sam bila mršavo sretna. Što je više gaća sa mene padalo, to sam bila sretnija. Ili drugim riječima, kratko i jasno, postala sam anoreksična. Za ozbač.

Sve dok majka nije namirisala sranje i krenula me šopati. Oš, neš, kada te se majka dočepa, onako ljuuuuuta na sebe, tebe i tvoje pretjerano mršavljenje, debljanje je zagarantirano. Srećom, izbjegla sam da me pošalje baki. Onda bih tek stručno najebala od hrane. Znači majka je sjedila sa mnom i čekala dok i zadnju mrvicu sa pijata nisam polizala. Pratila me nakon obroka da mi slučajno ne padne na pamet mrvicu se pobljucati ili slično. Nije mi dala disati. Samo jesti. I hvala njoj na tome.

Zatim su uslijedile šarolike faze mene i moje prijateljice Debljine. Za par godina sam  opet krenula sličiti na buhtlu od sira. Blijeda i mekana iznutra. Seksi. Pa smo se opet debelo posvađale. Pileće ručice i nožice faza. Pa buhtla. Pa bačva. Slonica. Pa tako u krug.

Bilo je dana kada sam se odlučila baciti na one espresso djete. Za 3 sata izgubiš 13 grama. Za 3 dana izgubiš…3 dana. Ali, ja sam ipak odlučila jesti salatu na bazi zraka u umaku od zraka ne bih li stala u neku ful bitnu haljinu. Ne bih li zablistala na nekom jaaako bitnom eventu. Eh, budaleeee…u to vrijeme još nisam kužila čari fotošopa.

Zatim sam imala fore poput dobrih starih hitova: od sutra, od ponedjeljka, do Božića, nakon Uskrsa, ipak nakon Nove godine, nakon maškara, nakon ispita, nakon PMS-a, nakon ove Milke od  po’ kile. Možda ipak u penziji? Pa faza „boli me kurac, ful sam si super, ali realno, izgledam ko nilski konj“.

O „seksi telo do ljeta“ kompilaciji hitova nema smisla ni pričati. Previše je isfurana. Zato sam čak uvela i „jebeš seksi telo, neću se kupati“ princip. Sve sam ih prošla i za svaku sam pokupila mali doktorat. I nema recepta, lijeka, uputa il’  tutoriala koji će ti pokazati kako riješiti taj komplicirani odnos s njom, gospođicom Debljinom. Samo jedno je sigurno. Što si starija to te više boli kurac za mišljenje okoline.

Nekada sam plakala. Nekada je i moj želudac znao plakati. Jer sam bila izgledom opsjednuta kokoš. Brojala kalorije. Jela klice. Pa me oprala „široke majice“ faza. Nosim sve crno, a nisam darkerica princip. Stavljanje torbe u krilo, da prekrije mišeliniće. Uvuci trbuh, ispadni na slici ko djeva sa vaterpolističkim ramenima. Stani u treći red slike, da te tuđa tijela pokriju. Kutevi slikanja, tablete od algi, koralja i moruzgvi. Visoko rezane haljine zbog kojih ljudi u busu misle da si trudna pa se ekšuli dignu i ponude ti da sjedneš.

Navodno je bitno piti puno tekućine mršavljenja radi. Tako rekla Britni Spirs. Sjećam se kao da je danas bilo. Pitali je novinari koja je mistična tajna njenog seksi tela.

Rekla Britni: „ aj drink lajk, ju nou, lots of fluids, aj ges.“

Pa  mislim si ja, nije Britni za Bogon kamene hitala (za Bogom bacala kamenje). Ako ona pije puno fluids, mora da u tom grmu leži caka. Zato ja uporno rokam po pivama kad god stignem, ali, da ga jebeš, Britni nam je lagala.  Il’ ne pijemo iste pive.

Nedavno sam u društvu ispijala puno pivske tekućine. Baš onako kako nas je svih učila žena, majka, kraljica Britni. Jest da sam sve više fluffy i puffy, ali sad je sezona kaputa pa ću već to nekako pokrit. Sjedim, likvidno uživam i odjednom, vidi vraga, primijetih kako se neka nebitna curka apsolutno očito podsmjehuje i pokazuje prema meni. Prema mojim mišelinićima točnije. Rukama, nogama i svom svojom inteligencijom mi daje do znanja da me ismijava. I zašto me ismijava. Mrvu mi ispala abdomenalna panceta. Okej, ja tu svoju abdomenalnu posteljinu mogu pospremiti. Ali ti curo, ti svoju mentalnu pancetu ne možeš sakriti. Neću se spuštati na tvoj nivo pa primijetiti tvoj modni stil čobana što tera ovce. Neću. Jer onda postajem ja ona sa pancetom u glavi. Više volim pancetu u ustima. Pa i na trbuhu. Samo ne u glavi.

Ali meni je bilo neugodno. Jebeno neugodno. Ne zbog mojih mišelina i pancete, već zbog nje. Bilo mi je neugodno jer njoj nije neugodno. Bilo mi ju je žao. Zar ti curo nemaš nešto zanimljivije za raditi od ismijavanja drugih? Odi volontiraj, okači selfi i čekaj lajkove po fejsu, popravi si crteže na obrvama. Valjda imaš nešto ljepše u životu od gledanja u moju škembu?

U onoj mojoj anoreksičnoj-pubertetnoj fazi bi me ponašanje ovakvih mentalnih Panceta vjerojatno uvjerilo da moram još manje jesti. Još više mršaviti. Jer sam ružna. Debela. Društveno neprihvatljiva. Danas me boli kurac. I za tebe i  tvoj čobanluk. I za tvoje podsmijehe. Jer da i ličim na Quasimoda, opet bih bila ljepša od takvih Panceta što idu okolo svijetom i rugaju se. Shvaćam da djeca mogu biti zlobna. Nisam ni ja bila svetica. Ali u tvojim godinama?

„Nije lepo smejati se tuđoj „nesreći, znaš?“

Ali sve te faze, neuspjeli pokušaji i uspjela odustajanja,  cijela ta moja turbulentno disfunkcionalna debeljuškasta ljubavna veza, a ponajviše sva ta čobanska ismijavanja su me me jednoj stvari naučila. Točnije trima riječima. Trima slovima. B, T i K.

BTK za vlastite komplekse. BTK ako si punija, puniji, deblja, deblji. Ako si ružan, previše lijep, prištav il’ imaš masno čelo. Ako ti nos izlazi preko granice , u Sloveniju, dok stojiš u Karlovcu. BTK! Ako ti je nožni palac ogroman ili ti mali prstić nema nokta. Jer svi imamo komplekse. Ali i za komplekse me isto profesionalno BK. Možda si niža od pinke kruha. Ili si Veli Jože što jedva prođe kroz vrata. Jedna sisa ti gleda Fiume, druga Polu. Pimpek ti je ekstremni ljevičar il’ desničar. Ili ekstremni nihilist. Imaš jednu jedinu „galeb style“ obrvu. Nosiš brčiće, a nisi muško. I nisi iz Like. Jebat ga.

Takve nas je netko napravio. Zar bi zato trebali cijeli život provesti trenirajući sise da nam gledaju sempre drito?  Smanjivati noseve da nam ne ulaze ilegalno u Sloveniju ako okrenemo glavu prema sjeveru? Provoditi popodneva usisavajući čašu ustima kako bismo dobile/i kardašijaski kljun?

Zašto to točno radimo? Tko nam je točno rekao da baš TAKO moramo izgledati? Da li taj NETKO isto TAKO izgleda? Jesu li savršeni oni koji nas ismijavaju, gledaju s podsmijehom ili kao manje vrijedne jer ne izgledamo „kako treba“ ? Ma da su i najljepši Apoloni što ih je naša generacija izmućkala, BTK. Na fejsbuku ionako svi krasno izgledamo. Što bi značilo da si unikatan ako si ružan.

Zašto i čemu da se izgladnjujem, mrzim samu sebe,  pudram, trackam, napumpavam usne il štrcam vlastito salu u guzove? Da usisavam mišeliniće i  podižem kredite za novi par dojkica? Da živim po sajens fikšn standardima fotošopa i njegovih kolega modnih časopisa? Zaista, može li mi itko objasniti zašto? Jer meni ne pada napamet niti jedan logičan odgovor na to pitanje.

Jedno je brinuti o vlastitom zdravlju. Nešto sasvim drugo je brinuti o mišljenju čobanskih Panceta.

Nekada su me te mentalne Pancete zabrinjavale. Nekada sam zbog njihova mišljenja ugrožavala vlastito zdravlje. Danas jedina stvar koja me brine na spomen pancete jest da li ona može imati salmonelu?

Autor: MARTINA KINKELA