KINOLOGOFILIJA

Zbilja je problem kad si pas pa ne tipkaš sam svoje kolumne. Cijeeeelo jutro pregovaram s mojom daktilografkinjom oko današnje teme. Zapravo, pregovarale smo i zadnji put, zato sam onako smiono na kraju i stavila To be continued jer sam joj lijepo objasnila da ću ja jednom o tome morati pisati, ma koliku da joj to nelagodu stvaralo.

Problem je što je ona inicijalno pristala pa se opet nećkala pa je onda opet rekla OK i sad smo opet u ja bih, ona ne bi fazi. I sad će ispasti da lažem k’o pas jer vam to neću ispričati, a moj kompletan život, njegov smisao, pa i ove kolumne, neobjašnjive su bez Božića.

Božić u našoj obitelji nije samo blagdan, to je i ime Mog Predhodnika. Zvao se Božo. (…sad je opet mala pauza jer mama ima problem s perfektom u poslijednjoj rečenici). A Božo je taj čije se ime u našoj kući ne spominje uzalud, osim ako ne misliš uzrokovati mamin višednevni blues. Kao da nije dosta što je jesen. Tako da vidim da ćemo s ovime imati problem (jer mi se mama počela miješati u koautorstvo) pa ću vam, umjesto svega onog što sam vam danas htjela ispričati, održati jedno malo kinološko predavanje i beskrajno se truditi da vam ne bude dosadno, sve u nadi da će vam zapravo biti korisno. A i tiče se Božića.

Bilo je vrijeme prije Googlea. Navodno je to mračno doba doista postojalo i moji su roditelji veći dio života proveli u njemu. ( :O :O :O ) To je važan podatak jer tada, recimo, nisi mogao uguglati „engleski bulldog“ pa da ti izleti sedam naslova, tipa:

KRETEN SI AKO KUPUJEŠ PSA OD ŠTANCERA! / ŠTANCERI I INA GAMAD! / NE KUPUJ, UDOMI!

I moji su roditelji tako živjeli u spoznajnom mraku, u štancerless svijetu, u kojemu su svi ljudi dobri, vole svoje životinjice i žele im pronaći loving homeove. Tek su godinama kasnije (pojavom Googlea, dakako) spoznali da tome tako uopće nije. Pa, za slučaj da poželite kupiti psa i dobri barba/teta vam ponudi dostavu na benzinsku postaju negdje na pola puta između vaših domova, ili vam ponudi još šest visoko profitabilnih pasmina uz tu za koju se raspitujete (ako tražite engleskog bulldoga, a trenutno ga nema, nabavit će ga. Al zato ima: francuske bulldoge, mopsove, bišone, shi tzue i brojne druge bullšitiće jer se zapravo svi oni u finalu izmješaju i vi masno platite mješanca kog ste mogli besplatno dobiti u lokalnom azilu), bjež’te koliko vas lagane noge nose! Bjež’te u već spomenuti lokalni azil ili, ako ste stvarno zabrijali za tu-i-tu pasminu, onda sjednete i napravite legwork: guglate, raspitujete se, surfate po forumima, idete na stranice uzgajivačnica, tražite preporuke od ljudi koji imaju psa kakvog biste i vi željeli… Da i ne spominjem uvijete u kojima ti psi iz oglasnika s dostavom na pumpu žive. Postoje, naime, i „mašine“ za silovanje pasa jer kujice pare prilikom svakog tjeranja pa je tako jednostavnije. Oni štenci koje ne uspiju utrapiti, znate kako završe. A i oni koje uspiju utrapiti obično isto tako završe, samo vi nad njima isplačete rijeku.

Mitovima unatoč, ima dobrih i izvrsnih uzgajivača, a najlakše ćete ih prepoznati tako što vam nitko od njih neće spominjati benzinske pumpe, inzistirat će na upoznavanju i tome da iz Hrvatske dođete upoznati štence i majku. U Švedsku. Nebudivamteško, odite u vražju Skandinaviju, idete po biće koje će idućih 10+ godina biti vaš član obitelji, ne želite da mu po povratku s benzinske pumpe otpadne glava. Ili, topla preporuka, odite do azila. Kladim se da vam je bar jedan na nekoliko kilometara od kućnog praga.

Enivej, mama je znala neke basics pa joj ni u tim pradavnim godinama primopredaje živih bića na pumpama nisu mirisale na dobro, tražila je da odu po psa i da pas ima „papire“. Ti bulldozi su neke osjetljive cvećke pa bolje da ih ima, nego da ih nema da ne bi poslije bilo problema, jel… Vama sad potonja rečenica možda nije urnebesno smiješna, no svi koji su znali Božića već se valjaju po tepisima k’o Blaž nakon kvalitetnog obroka (nadam se da pri tom i ne prde jer Blaž i to radi. Fuj.)

E, što se tih „papira“ tiče (znaaaaaaaam da vam ne trebaju, i znaaaaaaaaam da vi nećete ići na izložbe), ajd me bar poslušajte.

„Papiri“ aka rodovnik podrazumjevaju da je vaš pas doista pas roditelja koji su na tim papirima upisani (što je lako provjerljivo u vašem matičnom kinološkom savezu) te da posjeduje karakteristična nasljedna obilježja koja ga razlikuju od drugih pasmina i koje će prenijeti na svoje potomstvo. Nadalje, „papiri“ vam garantiraju da je pas u standardu, kojeg, zahvaljujući internetu, možete pronaći u 0.0001 sekundi, taj standard je detaljno opisan od glave do repa i garancija je da ne kupujete „pol tića, pol miša“(ako vam pak ni standard nije bitan, zašto onda ne odete u vražji azil?!!).

Konačno, pomoću „papira“/rodovnika/pedigrea odgovorni uzgajivač bira rasplodni par određenih kvaliteta kako bi potomci imali što manje mana svojih roditelja, a do maksimuma povećali njihove dobre karakteristike. I služi očuvanju pasmine. Te, u koju ste i vi navodno zaljubljeni. A nju želite očuvati, ne?

Iako doista mislim da su isprike za luzere, mama (a kamo li tata) u bezguglasnom vremenu svim tim informacijama nisu baratali. I zato su proveli idućih deset godina pokušavajući se iskupiti za svoje neznanje. Jer je od samog dolaska u svoj novi dom Božo bolovao od sijaseta bolesti koje su danas u veterini poznate kao božizmi. Tako ih je prozvao naš veterinar jer se nikad prije nije susreo s nečim takvim.

Jednu je, doduše, prepoznao kao kurzivom ispisanu fusnotu u jednoj knjizi koja je bila dodatna literatura na nekom ispitu. K tome, vrlo je brzo počeo gubiti vid (Božo, ne veterinar, makar je i on kriktao da je obnevidjeo kad bi ugledao moje uplakane roditelje u ambulanti s novim božizmom na Božiću koji se, k tome, uvijek i nekako egzotično zvao, tipa pseudomonas aeruginosa). Dok još mama i tata toga nisu bili svijesni (kod nas pasa to teško skontate jer imamo druga osjetila koja su dominantna i preuzmu dijelom funkciju vida), jednom je (ne)zgodom sletio kroz prozor s drugog kata (opet Božo, a ne veterinar. Iako opet… jel…) . Jer nije vidio da se stepenice nastavljaju u krug, a ne kroz prozor na kom nije bilo stakla. Pa je produžio. U ambis.

Da stvar bude do kraja groteskna, mami, koja je hodala na nekoliko centimetara iza njega, činilo se logično da bi ga možda mogla uhvatiti u letu ako i ona skoči za njim dovoljno brzo. Što nije bila dobra ideja. A ni lijep prizor, posebno mom tati koji se nešto zadržao u autu pa je, u spornom trenutku, bio točno kat ispod njih i prvo gledao slobodni pad voljenog četveronošca, a netom zatim i supruge to be. Znate kako to ide s pijancima i budalama (a ni mama, ni Božić nisu bili pijani), ispalo je da je Božo samo razderao utrobu, a mama je bila malo u adrenalinskoj „Mirko, pazi metak!“ fazi pa je vikala:„Nije to ništa, druže, ogrebotina tek!“ i tek je po dolasku u veterinarsku čekaonicu, čvrsto držeći svog voljenog psa s razljepljelom potrbušnicom privijenom na bijelu bluzicu, kada su se svi izbezumljeno razmaknuli i napravili joj VIP špalir do vrata ambulante, osvijestila da vjerojatno izgleda kao da je iz prsišta porodila četiri mala aliena. A ni hodati više nije mogla jer je strgala neke ligamente dosta važne za hodanje. No, tata uvijek govori da je njemu bilo još i gore.

Nakon toga, zaredale su ozbiljnije nedaće pa je Božić tako potpuno oćoravio, od silnih upala uha na jedno uho je i oglušio, pa zaradio i hematom uške, a potom i tumor na prostati te, konačno, i moždani udar od kog se isto sasvim lijepo oporavio, osim te jedne nogice koja se uopće nije oporavila.

Ukratko, Božo je u finalu izgledao kao da je ispao iz onog starog morbidnog vica o velikom uhu koje je bilo gluho. I takav je bio najljepši pas na vascijelom svijetu zbog čega je mami i danas o njemu teško tipkati. Ali hoće. Jednom. Možda već idući put. Ako ne bude jesen ili neka druga tugica…

A vi ne kupujte pse od štancera. Jer cijeli taj redemption proces za vašu glupost bude psihofizički bolan, nerijetko mučite i sebe i psa, a o vašim financijama da i ne govorimo – ako u prvih godinu dana ne utriplate ono što inicijalno niste htjeli potrošiti na kupovinu nekog „samo psa“, dobro ste prošli. Azili. Ili odgovorni uzgajivači. Obje dobre adrese. A treću zaboravite. Za našu dobrobit.

U ime svih pasa svijeta- tenkju!

Vaša,

Berta

Naziv kolumni: BULLJEZGARIJE   Autor: PRINCEZA BERTA & MAMA B.U.P.