Svakim danom su mi sve draži oni koji tvrde da je biti arhitekt samo kopirati tuđe. Sve je to „kopi-pejst koji ti masno naplate“. A pa da te priupitam, maheru svih mahera,  posao kojime se ti baviš je do sada neviđen?

Ne volim pretjerano naglašavati svoju arhitekturnu izobrazbu. Možda zato što sam studirala okružena lijepim brojem napuhanaca. Koji su naivno mislili da je biti student arhitekture jednako čudesno kao i bezgrešno začeće. I da izvan zidina arhitektonskog faksa ne postoji ništa bitnije od njih samih. I zato im se sada zahvaljujem.

Da nisam njih promatrala kako ostatak svijeta gledaju sa Maču Piču nadmorske visine, možda bih i ja bila napuhana. Mislim, inače sam napuhnuta, od fažola, bire/pive i kompanije. Ali „napuhana arhitektica“ – to mi je jedan od glavnih profesionalnih antisnova. Antiželja. To ne želim biti.

S druge strane, od prvog dana mog „kućnog“ studiranja  slušah štorije (priče) o tome kako mi arhitekti ničemu ne služimo. Kako se takve poslove može bez problema odrađivati i sa srednjom školom. Kako su inženjeri dovoljni.

U jednom malo stresnijem i živčanijem periodu dubljenja nad knjigama, nacrtima i maketama, takvi „trla baba lan“ komentari su me znali poprilično rastužiti. Čak sam mislila da sam skroz fulala faks. Zvanje. Da gubim vrijeme. I da svijetu nismo potrebni. Nisam imala konkretne protuargumente.

S druge strane, kada te netko pita što studiraš ili što si završio/la, na odgovor „arhitektura“ dobiješ uvijek neki uzvikić, ispuh zraka ili kompliment.  Tipa „OOOOO“, „uf“  „zajeban faks“ ili „svaka čast“.

Znači, s jedne strane prolaziš ili si prošao težak, zajeban i izuzetno iscrpljujući studij, a s druge strane ničemu ne služiš. Okej. To su sve mišljenja. Ali mislim da bi se trebala mrvicu logički posložiti.

Nekada nisam imala protuargumente za ovakve nebuloze. Danas ih imam.

Nisam super, kul, fensi, mega arhitektonska zvijezda. Nisam niti krhotina manjeg meteora, kamoli zvijezde. Vjerojatno nikada ni neću biti. Jer nas arhitekata ima ko, da prostite, govana. Ali nikad se ne zna. Dati ću sve od sebe pa ča bude, bude. Dokle god sam ja zadovoljna onime što radim, ostalo je nebitno.

Ali komentari da smo mi nebitni, skupi ili nesposobni me raspizde do neba i nazad.

Kao prvo, svaki studij i svako zanimanje je bitno. Da nije bitno, ne bi postojalo. Kao drugo, u svakom zanimanju ima i dobrih i loših radnika. Profesionalaca i onih što ne znaju ni izguglati značenje te riječi. Imaš frizera koji će ti tako ujebati kosu da ćeš izgledati gore od Trumpovog kiselom kišom uništenog gorućeg grma na glavi. Imaš frizera kojemu ćeš odlaziti sa smješkom i povjerenjem. Imaš mesare koji će ti umjesto ombula / žlomprta / lungića pokušati utržiti iznutrice od soje. I onoga tko  prodaje mesinu od koje rastu zazubice. Imaš doktore kojima bi trebali dizati spomenike i one kojima ne bi trebalo dati set za pedikuru u ruke.

I onda, u svoj toj priči, kada čujem da izraz „glupi arhitekti“ se najprije nadrkam. A onda shvatim da zaista moraš biti prvoklasno glup smatrati druge ljude glupima. Ako si imao posla sa ekšuali glupim, lošim, skupim arhitektom šarlatanom – glup si ti. Jer to nisi shvatio. Nitko te ne tjera da potražiš usluge arhitekata. Kao ni bilo koje druge struke. Ako ih tražiš, znači da su ti potrebne. Ako si našao krive ljude, sam si kriv. Sam si ih odabrao, radio sa njima. Platio. Ako ti frizer ujebe kosu, sam si dopustio da ti je ujebe. Ako te je mesar premazao svim mastima, zašto uporno ideš tom mesaru? Kupiš krive cipele, otiđeš u krivi restoran, naručiš preko ibeja kineskinju pa dobiješ japanku.

Jebatga. Ali opet, sam si kriv za to.

Nitko nikoga ne tjera nešto raditi ili platiti. Valjda smo svjesni da u svakom poslu ima onih koji rade svoj posao najbolje što mogu? I onih koji jebeno zabušavaju.

U kojoj si ti skupini? Ti koji znaš samo kritizirati druge? Koliko su duge tvoje pauze? Da li si pola dana na marendi? Koliko lažnih bolovanja si imao do sada? Kada si se zadnji puta zapitao da li ti svoj posao radiš vrhunski? Da li si možda baš  ti nepotreban, glup, loš, šarlatan? I kako to da uopće imaš vremena i energije sjediti ispred ekrana i kenjkati po tuđim poslovima? Pitam se što ti točno u životu radiš? Jer da svoj posao odrađuješ kako treba, ne bi ti palo na pamet druge omalovažavati.

Svaka škola, svaki studij je težak na svoj način. I nismo svi za sve. Svaki posao je težak također. Respektiram ih svih.

Ali za sve one koji iz šupljeg u prazno pretaču uvrede na račun moje struke, a ima ih posvuda i sve češće po ovom plavom fejsbučnom ekranu, evo jedan kratak opis svega što se nama mora motati po glavi dok radimo ovaj naš tako nepotreban posao. Posao koji svi osim nas, navodno, mogu raditi.

Mi smo prvenstveno arhitekti. Ali moramo imati osnove inžinjerstva u svakom prstu. Poznavati posao stolara, zidara, električara, vodoinstalatera, knaufera, krovopokrivača, staklara, vrtlara. S druge strane, izuzetno je važno da smo koordinatori, organizatori i povrh svega nepresušni kreativci. Umjetnički nastrojeni. Moramo biti i menadžeri. I psiholozi. Izvrsni komunikatori. Prezentatori. Informatički ozbiljno potkovani. Stalno učiti nove i usavršavati stare programe. I nikako ne zapustiti vlastito umijeće crtanja. Stvaranja. Modeliranja. Što ručnog, što kompjuterskog. Po mogućnosti biti dobri u fotografiji, fotošopu, apsolutno dobri u renderiranju.

Mi smo i procjenitelji, ekonomisti  i mali marketinški stručnjaci. Mini pravnici, a istovremeno dizajneri interijera. Moramo promišljati budućnost gradova i istovremeno pogoditi nečiji ukus u odabiru ukrasnih jastučića. Grafičari, pisci i vizionari koje se ujedno razumiju  u važnost i ispravno postavljanje rasvjete. Odlični poznavatelji povijesti. Opće kulture. Filozofije življenja. Mode. Imati konstatno ekologiju i isplativost investicije na pameti. I biti nekakva vrsta babe gatare koja stalno gleda u budućnost. Ako je sve to nebitno, onda shvaćam da smo zaista nepotrebni. Ako je ikoja od navedenih stvari imalo bitna, onda teza arhitektonske nebitnosti pada u vodu.

Svakim danom su mi sve draži oni koji tvrde da je biti arhitekt samo kopirati tuđe. Sve je to „kopi-pejst koji ti masno naplate“. A pa da te priupitam, maheru svih mahera,  posao kojime se ti baviš je do sada neviđen? Ti si prvi koji ga radi? Nisi nikada nešto od nekoga drugoga naučio, vidio, kopirao? Onda je kopiranje i to što je neki arhitekt, koji je radio tvoj brlog, stavio vrata i prozore na taj tvoj brlog? Susjedna zgrada ima vrata i prozore, ona zgrada pored nje ima isto vrata i prozore, a gle  čuda  i tvoja ih ima. Tko je pak to tako mučki kopirao? Što je bilo prvo: vrata, prozori ili tvoj brlog? Možda bi mogli, kako tvoja  kućica ne bi ispala kopi-pejst, napraviti samo zidove, bez vrata i prozora. Eto ti originalnog projekta, Zar ne?

Nije ovo samo arhitektonska boljka. Nekim ljudima je jednostavno sve nepotrebno. Svako zanimanje. Osim njihovog. To su oni ljudi koji kažu „to bih mogao i ja, za puno manje novaca“. To su oni koji, kada vide neko malo „čudnije“ umjetničko djelo, posprdno objasne da to njihova mačka može napraviti. Pa onda nek napravi. Vjerojatno će ga prije ona napraviti nego njegov histerično antismiješan vlasnik. To su oni koji poseru svaku knjigu, svaki film. Svako zanimanje. Svačiji posao. Samo njihovo vrijedi. Tuđi rad, znanje i vrijeme su njima nebitni. Oni bi sve to napravili bolje. Bez imalo znanja o tome što rade.

Pa onda napravi! Nitko ne ne zaustavlja. Koliko puta si to ponovio, već si mogao nešto od svega toga naparaviti. Uraditi sam. Što čekaš?

To su ujedno i oni ljudi koji misle da ih svi pokušavaju pokrasti sa uslugama koje nude. Ali su i prvi koji će te pitati da im nešto napraviš na lijepe oči. Džabe. Pitam tebe koji smatraš da zaslužuješ sve džabe, da li ti i tvoj posao obavljaš za ništa? Naravno da ne. Ali tuđi posao je u redu ne platiti, zar ne?

Svi ti maheri što tako olako kritiziraju, seruckaju i ponižavaju tuđi izvor kruha ne shvaćaju jednu bitnu stvar. Takve genijalce bi mi nepotrebni, glupi, loši ili šarlatani u svojim zanatima, rađe izbjegli. Ne imali za klijente. Svi ti ljudi što pokušavaju prolaziti kroz život na „jel može ovo za džabe“ način nitko ne želi za klijente. To su oni ljudi koje biš „raje zgubil nego našal“. Rađe izgubio nego pronašao.

Kada i ako poželiš naručiti (i po mogućnosti platiti) nečije usluge, znaj da to znanje, rad i VRIJEME koštaju. Tu rečenicu ne mogu dovoljno naglasiti! I nitko te ne tjera na to. Sam to želiš. Ako smatraš da je skupo, nemoj se upuštati u to. Ako smatraš da su arhitetki glupi, nemoj ih angažirati. Ako smatraš da možeš sam, ako misliš da možeš bolje, nitko te ne zaustavlja. Osim možda zakona. Jer u kompleksnije  arhitetkonske zahvate se ne smiješ sam upuštati. Ti su zakoni napravljeni da bi „A je to“ i „uradi sam“ genijalce spriječili u eventualnim katastrofama i tragedijama.

Isto kao što ne možeš operirati ako nisi kirurg. Ili voziti ako nisi položio vozački ispit. Što bi značilo da trebaš završiti faks arhitekture, odraditi nekoliko godina stažiranja na minimalcu svih minimalaca i tek onda, kroz nekih 7 do 10 godina, možeš i ti postati glupi, loši, nepotrebni arhitekt šarlatan. Pod uvjetom da ekšuali završiš faks , nađeš posao, odradiš staž i položiš stručni ispit.  Pis of kejk!

I zato, kada sljedeći put poželiš nekoga posrati, nekome objasniti kako je nebitan i nepotreban, rađe šuti, uključi mozak, usavrši taj zanat i pokaži svima kako se to radi! Uradi sam!

Kissi kissi od glupe kinki arhitektice!

Autor: MARTINA KINKELA

Kontakt: KINKI MONOLOZI FB STRANICA