Ki ne voli blago, ne voli ni judi 

„Ki ne voli blago da ne voli ni judi“- tako su govorili naši stari.  Doduše, osobno više volim blaga od nekih ljudi. Drugim riječima, za životinje mogu reći da ih obožavam. Za ljude ne baš svaki put.

Osim bogomoljki. Kada je njih netko dizajnirao i projektirao, probabli si je ušmrkavao apsint u venu. I bube. Kukce općenito mogu maknut s ove liste ljubavi prema životinjama. Sve što leti, skače, cviče i zeleno je. Mislim da to i ne spada u kategoriju životinja, već u ono nešto što smiješ ubiti sa šlapom. Ili, ako su ti svježe pofarbani zidovi, panično zvati nekoga da ti tu zelenu spodobu isfura van iz kuće. I onda ju satrati sa šlapom. Ali ostale životinje jako volim.

Toliko ih volim da već sada znam kako ću, ukoliko se ne budem množila i plodila, svjesno, zdušno i „z gušton“ nabaviti mačke. Odmah pakiranje od 12 komada.

Odrasla sam sa životinjama, furala doma „nečije-ničije“ životinje, spašavala one koje su moje životinjice pokušavale tamaniti. Vukla svojim mačkama guštere, ptičice, puhove iz ustiju – neš ti Sizofova posla. Čak sam i šišmiša imala za kućnog ljubimca. Doduše, našli smo ga u vlastitoj peći na drva i odlučili se nastaviti s njim družiti. Čemu deložacije kada se sve može srediti mirnim putem i na obostrano zadovoljstvo?

I zato nikad nisam shvaćala ljude koji životinje ne vole. Okej, nismo svi isti. Rispekt. Ali ako kažeš da ne voliš životinje, možemo si mi bit okej, no biti ćeš mi sumnjiviji od političkih parola pred izbore.

Međutim, jedno je voljeti životinje, drugo je imati životinje. Možeš ih voljeti tako da ih gledaš u izlogu trgovine. Ili im se diviti preko gugl slika. Uzeti u ruke Veliku ilustriranu enciklopediju životinja i ponavljati kako su preslatke. I preskočiti dio o bubama, ofkors.

Imati životinje je praktički imati nešto manje, kratkovječnije, obično i nešto dlakavije, prave životinjske osobice. Neku vrstu djece koja nikad ne narastu. I koju ćeš u velikoj većini slučajeva nadživjeti. Osim ako nemaš kita il’ kornjaču. Ali i tog kita, kornjaču, šišmiša, bizona, pitona il’ cucka moraš hraniti i držati urednim. Manje više kao da se brineš za vlastito dijete. Čistiš za njim, provjeravaš da li je i gdje se je pokakio, vodiš na preglede i u šetnje, maziš i obasipaš pažnjom,igraš se s njima. Organiziraš bejbisitanja kada  se osobno ne možeš o njima brinuti. Dok im se obraćaš,  prozvodiš neprirodno piskutave glasove… jer misliš da te nitko ne čuje.

Iz toga slijedi da, ukoliko imaš kućne ljubimce, bili oni kitovi il’ zlatne ribice, ti ih, kao njihov ponosni ljudski odgajatelj ne puštaš da gladuju, da seru gdje god stignu, da su prljavi, usamljeni, nesretni, uplašeni, neodgojeni i opasni za okolinu. Ne dopuštaš da se oni loše osjećaju u tvom, svom, našem svijetu i da se ti, on i ovaj svijet zbog njih loše osjeća. U idealnom svijetu. U kojem mi ne živimo.

Ne ulazim u veoma aktualnu priču o Medi koji laje. To je stvar između Mede, njegovih odgajatelja i susjeda. I naše pravne države. Ne poznajem niti jednog od njih pa se tu nemam što prčkati i pametovati. Ali ulazim u vlastita iskustva sa lošim vlasnicima životinja. U situacije prepune začaranih krugova noćnog lajanja na mjesec, situacije napuštanja, maltretiranja, izgladnjivanja tih divnih stvorenjca.

Situacije drekasnith nagaznih iznenađenja posvuda. Situacije gdje opetovano, iz noći u noć, ali doslovce iz noći u noć, iz sata u sat slušaš lavež loše odgojenih pasa  čiji vlasnici to ne vide kao problem jer „oni ništa ne čuju“. Gdje po kontejnerima, ulicama, grmlju pronalaziš napuštene male mačiće. I velike mačke, koje su očito postale prevelike, predosadne, preskotne, preveliki teret nekom genijalcu. Koje su postale ničiji, ali svačiji problem. Situacije gdje ne možeš prošetati Lungomare bez da ne utapkaš u vuf-vuf kagarelu. Ideš trčat rubom ceste i vratiš se doma utoćan u pasje čokotorte. Kosiš travi i puf…čoko-iznenađenje. To je već sranje na kvadrat.

Ja ne idem okolo i ne puštam svoje smećkaste lunch pakete po tuđim vrtovima. Niti lajem na mjesec. Da pokušam, probabli bi me svezali u nekakvu belu košuljicu.

Na životinjsku žalost, jako puno ljudi ne shvaća da imati  životinjsko biće nije nešto što radiš iz fore, mode, hira. Jer ti je slatko izgledao na slici tak mali. Ono je tvoje bićence. Tvoja odgovornost. Odraz tebe. Kako ga naučiš takav će ti biti. Koliko mu daš i kako mu daš, tako ćeš i toliko dobiti natrag. Baš kao i kod djece.

Svi se mi raznježimo na malu macu, peseka, iguanicu il’ tarantulicu, jel? Ali što kada ta tarantula naraste? Kada krene tražiti više hrane, više pažnje, vremena, zauzimati više mjesta? Jesmo li na to mislili na vrijeme? Prije no što smo si nabavili  tu tarantulu, kornjaču il’ aljaškog tigrastog bizona? Lako je postati „vlasnikom“ životinje. Ali biti njim pravi odgajatelj… za to nismo svi kvalitetno odgojeni.

Uvijek će biti odgovornih i neodgovornih ljudi. Odgovornih i neodgovornih životinjodržaca. Bilo bi ludo očekivati da će svi i sve na svijetu funkcionirati savršeno. Ali barem bi trebalo težiti boljemu. Tražiti rješenja.

Kada bi se  brzopotezno i na licu mjesta provodile kazne za svaki krivi postupak sa vlastitim, tuđim ili „ničijim“ životinjskim bićencem, kada bi te opizdili po žepu toliko jako da ti ni Todorić ne bi na rate uspio otplatiti kaznu, kada biš doživotno morao čistiti majmunima buhe u zološkome vrtu ukoliko napustiš, maltretiraš, izgladnjuješ vlastitu ili bilo koju životinjicu…eeeee…onda biš 285 puta razmislio prije no što postaneš životinjski roditelj.

Možda će doći taj dan kada će se ljudsko – životinjske, a i ljudsko – ljudske karte fer izmiješati. A do tada će uvijek biti životinja što su se unesrećile sa svojim vlasnici, ljudi što će gaziti po drekastim minskim poljima i sanjati lajanje na mjesec, i tebe koga/ koju će apsolutno i profesionalno boliti kurac što se ponašaš gore od životinje prema životinja…čisto jer ti nitko ništa po tom pitanju ne može. Ne može jer onoga koga bi trebalo biti, jednostavno nije briga.

Živi bili pa videli.

Do sljedećeg čitanja, volite i mazite svoje životinjice…a i ljude!

KINKI MONOLOZI / Autorica: Martina Kinkela