Duša dušu nađe
Da me netko pitao prije 10ak godina kako upoznati ljubav svog života, imala bi potpuno drugačiji odgovor. Uvjerena u ljubav, s prstenom na ruci i djecom kunila bi se u svojeg supruga s kojim sam gradila budućnost. I da mi je netko samo sekundu pokazao današnji život, mislila bi da konzumira nešto jako. Dala bi ruku u vatru, glavu, ma svaki dio tijela da je to-to i da ćemo zajedno nagluhi šetati i gledati unučad. No, Bog je imao drugačije planove. Iako se uplela u sve i ona druga, zla sila koja je naredbu „što Bog sastavi, neka čovjek ne rastavi“ u potpunosti izignorirala. Danas joj mogu reći samo: Hvala!
Nakon nešto više od 3 godine oporavljanja, pokušaja, plača, smijeha, došao je konačno trenutak da sama sa sobom sjedim u miru i sreći. Da ne tražim zamjenu za onim izgubljenim. Skoro godinu dana trajalo je to stanje mira koje sam osjećala sama sa sobom.
A onda je naišao on… slučajno? Definitivno ne!
Iako sam kao romantičar zamišljala sudbonosni susret među policama hrane, upoznavanje je bilo sve samo ne romantično. Barem ono prvo. Aplikacija za upoznavanje. Ta ozloglašena aplikacija koja se palila i gasila tijekom ovih godina. Koja je donosila svakakve čudne priče, razočaranja, lažna predstavljanja, oženjene. Aplikacija za upoznavanje za koju nisam više imala nade.
Aplikacija, na kojoj sam tu večer bez imalo ikakvih emocija prelistala „što se nudi“. Bili su to trenuci kad bi „desno pomaknula“ svaki 30i profil. Ali sam na desno swajpala i njega. Zašto? Ne znam. Sve ono što sam postavila kao kriterij za ovu aplikaciju on nije imao. Mlađi je, slike koje aludiraju da je pomorac (specifična je to branša s vrlo sličnim karakterima) i bez opisa. Ali je prst pomaknuo u tom pravom smjeru.
Komunikacija je krenula. I od tad se nije zaustavila! Hvala Bogu, pomorac više nije!
Izuzetno opečeni, oboje, ispipavali smo teren. Nepovjerenje se dalo iščitati s obje strane.
Sigurno laže za ime, vjerojatno je oženjen, ima neki gadan poremećaj ličnosti ili u biti ne postoji. Sve mogućnosti prolazile su glavom. Iskustvo.
No kako se razgovor i dalje nastavljao, a paralelno je radio moj Sherlock sindrom koji je provjerio sve njegovo izrečeno, zid je počeo padati. Točnije, jedna cigla koja je omogućila da me vidi.
Na Sushiju. Jer je tema hrane lajtmotiv naše ljubavi.
Ono što smo osjetili jedan kod drugog već na prvom dejtu je Mir. S ogromnim M. Bez onim preludih leptirića, nervoze i razmišljanja što reći. Bio je to od samog početka Mir koji je dopuštao da izražavamo u potpunosti sami sebe. Svoje misli, svoju prošlost, svoje želje za budućnost. Taj prvi susret trajao je 5 sati. Hrane, šetnje i pričanja uz nevjerojatno poštovanje.
Tijekom svih tih godina dejtanja lista mojih prohtjeva samo se širila. Mora biti kulturan, elokventan (i ne pitati me što to znači!!), znati jesti, imati manire, biti vjernik, cijeniti obitelj. To je tek vrh liste koju je, činilo mi se, bilo i nemoguće zadovoljiti. No bila sam svjesna da su mi neke temeljne vrijednosti ipak prevažne.
Andrea i Leon privatni album
U razgovoru kvačice na toj listi su stizale jedna za drugom. Da je samo bio svjestan koji filter prolazi moguće da bi me lagano pozdravio i zahvalio mi se.
Teme se od te večeri samo redaju. Zajednički interesi, uvjerenja, stavovi. Pogled na život, obitelj i ljubav. Cigle padaju jedna za drugom.
No moram iskreno priznati, i mjesec dana nakon već izrečene dvije velike riječi, javljala se sumnja. Još je postojala polovica zida koja nije dopuštala potpuno prepuštanje. I s moje strane i strane mojih najbližih. Čekali smo svi zajedno što ćemo to otkriti. Što će to veliko samo potvrditi da sam u zabludi i da je sve to sve samo privid.
To su oni ožiljci i traume za koje sam smatrala da su riješene. Ožiljci koji su vriskali da pazim, traume koje su imale konstantnu potrebu provjeravati da li mi laže.
I dan danas pojavi se triger. I meni i njemu. I prihvatili smo da smo nažalost zbog tuđih odluka „oštećeni“. No ono što nas još više zbližava je pričanje upravo o tome. Bez filtera, zadrške i s puno razumijevanja. Bez rukavica. U zagrljaju, uz smijeh i suze. Jer nema misli koja se ne verbalizira.
I ne, daleko je od savršenog. Ali volim rečenicu, Savršeno je nesavršeno. Jer su nas upravo neke stvari iz prošlosti i povezale, dale nam drugačiji uvid u naše živote. Više cijenimo život. Svaki trenutak.
I moram priznati, često se znam uštipnuti jer ne mogu pojmiti koliko lagano idemo zajedno. Ne, nismo bez problema. Dapače otvorila bi se cijela vreća stvari koje nosimo u vezu. Jer ono što nisam napomenula, imamo oboje djecu. Djecu za koju bi dali život. Djecu koju štitimo od bilo koje dodatne suze jer su dovoljno prošli, tako maleni.
I družimo se, u šestero, još uvijek bez zagrljaja i poljubaca. U prijateljskom okruženju jer želimo da stvore povjerenje u nas. Želimo im pokazati da nismo tu da bi mijenjali mamu i tatu nego da smo im podrška i izvor dodatne ljubavi. Doći će i trenutak kad će i oni saznati sve o našoj velikoj ljubavi. I sigurna sam da ćemo im upravo mi pružiti uvid kako to treba izgledati. Dati im primjer što da žele jednog dana za sebe.
U svega nekoliko mjeseci zajedno smo prošli veliku renovaciju, seljenje, izuzetno teške životne situacije, jako puno trenutaka koji bi mnoge razdvojilo. Nas? Nas je sve to samo zbližilo i svakim danom smo sve sigurniji u rečenicu koju smo izrekli nakon svega nekoliko dana poznavanja „Duša dušu nađe“.
Jer slučajnost ne postoji… Slučajnost da nađeš nekoga uz koga možeš rasti, osjećati se najjače, a ujedno i biti ono najranjivije dijete. Uz kojeg možeš planirati budućnost, a opet biti sretan i kad si sam. Uz onog uz kojeg se veseliš budućnosti usprkos svim preprekama.
I da, zid je u potpunosti pao, šuta je odavno odnesena. Sad gradimo zajedno našu priču. Ciglu po ciglu. Na kvalitetnim temeljima. Onim pravim, uz dodatnu i predimenzioniranu armaturu. Jer smo naučili da treba uzeti sve faktore koji mogu te temelje porušiti.
A sad idem s njim izverbalizirati što misli o ovim riječima. Naravno, kad nešto fino pojedemo! 😉
- Tekst napisala: Andrea Načinović
- Fotografije: Privatni album
- Pripremila: Ivana Grabar
Poveznica na tekst iz lipnja, 2023., kojeg je također napisala Andrea:
Ostavite komentar