Koji će se uzorak nositi ovog ljeta. Maskirni ili ne, pitanje je sad

Sa 18 godina sam htjela jako puno toga. Danas samo želim spavati.

Ali tada sam mislila da mogu istovremeno biti dobitnica Oscara, poznata znanstvenica i prva žena na Marsu. Ukratko sve. Jedna jako specifična želja u tom „SVE periodu“ je bila moja ingeniozna ideja da se prijavim u vojsku. Možda zato jer mi je prva simpatija bio Umrimuški Brus Vilis. Ili jer sam htjela naći besplatan način za voziti avion i skakati s padobranom. Glupog li razloga. Glupe li djevojke. Srećom, već sljedeći tjedan sam odlučila biti najbolja sportašica svijeta. I modna dizajnerica.

Ali da sam ljubomorna na ono što se sprema mladim ljudima naše države – JESAM! Ona pubertetlija  Martina što je htjela nositi fensi maskirne suknje je ljubomorna.

Ljubomorna jer se šuška da će lepa naša mlađež možda postati vojno obrazovana. I to je genijalno. Fakat. Za ozbač. Jebenissimo. Muči me samo par detaljčića. Koji u biti ni nisu toliko bitni. Jer je ideja toliko dobro razrađena da bi ubrzo velke vojne sile mogle početi kopirati naš budući militeri sistem.

Prva i najbitnija stavka našeg maskirnog sustava jest da nije bitno koliko će to državu koštati. Svi koji tvrde da će to državu koštati jednostavno ne shvaćaju jednu jako jednostavnu stvar. NEĆE!                Jer sve te super, kul, kreativne ideje državu ne koštaju ni lipe. Koštaju tetu blagajnicu koja neće ići na more, barbu mesara što je prisiljen postati vegan, male obrtnike, vrsne majstore i stručnjake koji su prisiljeni postati pomorci,  obitelji Boce-Sakupljačić i kompaniju.

Košta svakog poduzetnog, inovativnog naivca koji još uvijek pokušava napraviti nešto od sebe. Dok mu lepa naša postepeno cijedi snove. I bankovni račun. I to je odlično. Da državu vojni rok ne košta.

No, ono što me u vezi militarnog volontiranja muči nema veze sa novčićima. Jer nije u šoldima sve. Muči me sama vojna obuka. Logistika.  Muči me organizacija.  Predavanja.

Da li će predavanja biti na tabletima, pametnim pločama ili sa dobrom starom kredom i spužvom? Budimo realni, samo tableti i pametne ploče dolaze u obzir. Ali gdje će se one kopčati u struju? Usred vojnog poligona ili će vojni rok postati neka vrsta ljetne škole u školama?

Valjda smo svjesni da današnji tinejdžeri neće pristati na ljetnu vojnu školu ukoliko nisu osigurani tabletići, vifiji, hotspotovi i pokemon nalazišta? Koliko utičnica će se osigurati po glavi vojnog stanovnika ljetnog militeri kampa? Treba napunit sve te gađete, ćo! Koliko terabajta interneta će država trebati zakupiti za sve selfi potrebe mladih novaka?

Hešteg #military #look #wokeuplikethis

Jeste li na to mislili, dame i gospode? Jeste li?

Nadalje, hoće li postojati neki vojni e-imenik? Ili će brižna instant vojska hodati okolo bez imenika i ocjena? Kako će onda mama malog kadeta Franje znati da li je on dobio 5 iz minobacačkih znanosti? Kada, gdje i kako će se organizirati informacije za roditelje? Da vide kako njihova djeca vojno napreduju. Da provjere da li je njihov mali bolji od susjedovog u rastavljanju i sastavljanju snajpera. Tko će biti redar? Da li se smije imati neopravdane? Važi kao ispričnica da si slabokrvan? Na te stvari se treba na vrijeme misliti. Dame i gospodo.

Zatim me muče rasporedi natisnutih predavanja. Da li će uopće postojati neko uvodno predavanja ili odmah kreću na stvar? Nešto tipa:

„Dobar dan ja sam pukovn…nemamo vremena da vam se predstavim. Kažu iz redakcije da odmah krenemo na stvar. Znači ovo tu vam je nož. On je hladno oružje. Ali sa njime možeš i jabuke guliti. Pis of kejk. Jel svi znamo jabuke guliti? – Ne znamo!!? Pogledajte si jutjub video o guljenju jabuka za domaću zadaću. Okej? Hladno oružje smo usavršili. Idemo dalje.

Ovo tu je pištolj. Njega treba održavati. Ali  o tom potom. Nemamo sada baš vremena. Upsi, skoro zaboravih, moramo  pripaziti da je zakočen. To si isto pogledajte na netu. Kalašnjikov ćemo preskočiti, za njega samo morate znati da je pec pec. Zatim imamo minobacače, onda one tamo tuljce, to su vam inače bazuke, raketice, one su vam isto pec pec,  luk i strijelu, ajkule, drakule, ninđa kornjače… da sada ne nabrajam. Vrijeme leti.

Ono tamo vam je tenkić. Tko ima od vas B kategoriju položenu? Uuuu, neštirakije, skoro svi. Ma je li? I onda da Rvati nemaju love. Uglavnon, tenkić vam je , u principu, mrvicu veći viljuškar. Zamislite da vam je ovo ljetni posao gdje umjesto skladišnih paleta razvozite oružje. Ma milina. Samo nemojte u njemu prdnit. To  je sve što o njima trebate znati. Na mjestu – odmor! Sutra učimo kako pravilno nositi i  pod kojim kutem staviti vojni kapelin na glavu.“

No, ako ste dosad mislili da je najveći problem instant vojne škole njezina kurikularna reforma i tiskanje u nekoliko tjedana svih predavanja o oružju, zajebali ste se.

Najseriozniji i logistički zajeban  problem jest prehrana. Uzmimo kao pretpostavku da imamo na obuci 20 instant vojnika. Među njima imamo Pericu šro je alergičan na povrće. Jurica na voće. Ana ne smije jesti meso jer je rođenjem veganka. Maša je po materi pesko-vegeterijanka. Za nju samo svježa riba. Koja nije patila dok su je lovili. Mali Marko niš ne jede. On samo zuri u Sunce. Anto je slabokrvan. Za njega samo konjski šnicli dolaze u obzir.  Za Matu, Mišu, Mira i Trpimira bez glutena, molim. Ivica i  Marica su intolerantni na šećer, emulgatore i ge-em-o.

U principu imati ćemo ljetnu školu prisilnog mršavljenja. Nitko niš neće jesti. Tko će od njih slagati kalašnjikove i luštrati tenkiće? Tko? Tko, dame i gospodo?

Namjerno sam ubacila pokoje žensko ime u primjer problema vojne prehrane, da budemo seksualno korektni. Jer tko kaže da, ukoliko se, nedobog, desi neko sranje svih vojnih sranja, žene ne bi htjele znati kako nekoga natamburati?

Na takve stvari se treba koncentrirati. Jer svi ti mladi što će probabli provodoti ljetne praznike polirajući tenkove i supersonične aeroplane su dobili priliku života. Ne samo da će postati pravi pravcati domoljubi u par tjedana već će (možda) biti najbitniji na tržištu rada. Ako si stručnjak u svom polju, imaš tri ORIGINALNE diplome, pričaš 8 jezika i volontiraš  – tko te jebe. Ako si prošlo ljeto polirao vojne čizme i usisavao  skladište minobacača, mali moj, ljubi te država,  evo ti direktorske pozicije. I neka. Svaka čast.

To ima sve jako puno smisla. Samo ga još nisam pronašla. Ali postoji. Sigurna sam. Vojske mi.

I opet ponavljam. Ne mogu to dovoljno puta ponoviti. Naglasiti.  Zaista sam ljubomorna na ove vojne prilike koje će se mladima dati. Ljubomorna jer sam žena. I jer sam prestara.

Zato predlažem da se vojni rok uvede za svih. Od 0 do 99. Bez iznimaka i bez diskriminacije. Bez previše mozganja. Da svi dobijemo iste prilike. Svi marš u vojsku. Oni koji su je već odradili. Koji su je izbjegli. Slabokrvni. Jakokrvi. Zdravi. Šepavi. Gubavi.  SVI.

Jebeš znanost, poduzetništvo, obrtništvo, turizam, sport, kulturu. Treba gledati budućnost svoje države kroz ljetne tečajeve vojne sile. Šume su pune smeća, parkovi zapišani, igrališta i škole izgledaju kao da su bila na centrifugiranju u ogromnoj vešmašini, u bolnicama fali ljudi.

Ali to je NEBITNO. Još najbolje da uvedemo pravo, korisno volontiranje za mlade. I da se takvo volontiranje cijeni na tržištu rada. Da time raste vrijednost mladog čovjeka. Čovjeka svake životne dobi. Nedobog da ljudi naprave nešto konkretno za zajednicu. I za sebe. No. No. No. Bitni su minobacači. Amin. Iako to državu ništa ne košta.

Zaista smo sretni. Sretna država. Sretan narod. Nažalost često to zaboravimo. Koliko smo sretni, sretni, sretni i sretni u ovoj našoj državici. Jer je jedan, jedini, najveći i najbitniji naš problem jest što će mladi raditi ovog ljeta. Koji će se uzorak nositi ovog ljeta. Maskirni ili ne, pitanje je sad – zar ne, dame i gospodo?

Tekst: MARTINA KINKELA

Kontakt: KINKI MONOLOZI