Jučer sam napunila 29 godina. Još jedna izmjena godišnjih doba dijeli me od onih „zastrašujućih“ 40ih godina. Starim. Markec Perković nas je svih na to upozoravao. I evo mi ga sad. Našla sam se u procesu starenja, ni kriva ni dužna. Ničim izazvana. Nisam tražila, a dobila sam.

Jedina pozitivna stvar kod starenja jest da nisam sama u tome. Nekoliko milijardi ljudi plus sve životinje i biljke svijeta, svi alergeni, proteini i gluteni  stare zajedno sa mnom. A u društvu je sve lakše. Pa i starenje. Druga pozitivna stvar jest da će mi  ubrzo bolje odgojeni tramvajski putnici početi ustupati mjesto za sjedenje.

Prije samo 20 godina, devetogodišnja Martina je saznala da će dobiti treću seku. Sjećam se  da sam bila u dvostrukom šoku. Pozitivnom, ali svejedno šoku. Prvi šok me je strefio jer mi nije bilo jasno zašto bi netko sa 29 godina radio dijete. Sa 29 si starudija. Koje rađanje? VATAFAK?? Nije mi bilo jasno zašto mama tako stara ide raditi još jedno dijete. Još šokantnije otkriće mi je bilo da se ljudi uopće seksaju sa 29 godina. Sa  djecom ili bez nje.

Desetljeće kasnije, u mojim divnim pubertetskim danima,  bijah uvjerena kako ću u 29-oj rasturati. Imati muža ili ženu, možda čak i harem, djecu, familiju, kuću ili kuće, vozni park. Sve bez kredita. Sa 19 sam bila histerično optimistična i naivna mala buhtlica.

Danas, sa mojih 29, još uvijek ne radim na djeci, ali definitivno podržavam i lajkam kardio treninge u tu svrhu. I u  ničemu ne rasturam. Većinu svojih dječjih ciljeva nisam postigla. Kada bih napravila neki životni „to do list“, kraj jako malo stvari bih mogla okačiti kvačicu. Vrijeme leti, a moje životne kvačice se ne popunjavaju.

Ali ne zato jer sam nesposobna. Lijena. Bedasta. Ne popunjavaju jer su me prestali zabrijavati te životne kvačice. Jer ionako to nisu baš baš baš moje životne kvačice. To su sve ciljevi kojima te odmalena uče. Moraš biti dobar u školi. Naći dobar zanat. Ili završiti neke fine fakultete. Da budeš netko. Tko točno, to ti nitko ne zna reći. Moraš se uvaliti u neku super firmu. Da imaš sigurnu plaću.  Urediti neku kuću. Moraš se poroditi. Napraviti neko dijete. Barem negdje usput. Što prije. Jer ne postaješ ni tamo dolje svakim danom sve mlađa. Moraš naći muža. Ili muž ženu.

A tko je to točno rekao? Gdje to piše? Da li me na to neki meni nepoznati zakon tjera? Ukoliko se Markićke i kompanija ne dočepaju apsolutne vlasti, ništa od toga ja ne moram napraviti.

Moramo samo umrijet. Ostalo je sve na nama.

Sve češće me obasipaju oni dobri stari klasici. Od „Imaš li koga? preko „Kada ćeš pred oltar? do „Vrijeme ti je, ne postaješ svakim danom sve mlađa tamo dolje“. – Znam. Ne postaješ ni ti, pa što? Ne postaje nitko od nas.

Ali zašto da trčim za nečime što će vjerojatno samo od sebe doći? Možda ću se udavati 10 puta. Možda niti jednom. Napraviti cijelu nogometnu momčad malih Martina. Ili biti „samo“ najbolja tetka na svijetu. Biti toliko bogata da ću si sa stotkama brisati rit. Ili će mi najveća životna štednja biti ona u kasici prasici. Nemam pojma što će biti sutra. Nitko od nas to zna. Samo što često zaboravimo na tu sitinicu. Svi živimo u neznanju. I čemu se onda oko neznanja brinuti? Ne zove se tako bez veze. Zove se neznanje jer ga ne možemo znati.

Mene taj dio ne brine. Brine me nešto drugo. Kako sam i kad brže postala ova neka ozbiljna Martina? Ona koja se svako jutro svim silama trudi ne zakazniti na posao. Ja, koja sam na vlastitu obranu diplomskog slučajno i bezbrižno ušetala sat vremena nakon svih ostalih. Gdje je nestala moja bezbrižnost? Sada je bitan samo posao. Napredovanje. Učenje. Propisi. Zakoni. Mailovi. Dopisi. Danas je bitno da se pošteno naspavam. Inače sam cijeli tjedan v rite. Ako prekočim bjuti slip ujutro si sa bušilicom moram razdvajati kapke. Došla sam i u fazu gdje nakon pola pive počnem baljezgati gluposti. Nakon tri pive…profesionalno hrčem.

Stigoše me i godine kada sama sebi moram raditi tortu. Počistiti stan ako želim imati parti. Počistiti i nakon što svi otiđu. Tipa u pola noći. U posljednje vrijeme sam krenula čistiti za vrijeme partija. ZA VRIJEME! To bi se moglo opisati i sa frazom „sranje je udarilo u ventilator“. Za vrijeme fešte ja sam ta koja ukazuje ljudima na pozicije svih vreća za smeće. Praznim ćikobernice. Provjeravam evakuacijske puteve u slučaju nužde. Otvaram prozore kako bih osigurala  dovoljno kisika za svih. Pazim da svi imaju dovoljno hrane. Ako nestane hrane, odem zamjesit pitu zeljanicu, buhtlu il’ burek. JA.

Ja, koja sam imala zabranu penjanja na šank po kafićima. Koju su jedva skinuli sa svih pozornica kojih sam se dočepala. Koja sam u Istarskom u Trstu redovito molila Karabinjere ( to bi bili milicajci na talijanski) nek nam dopuste za fajrund još jednu kanconu. „Jenu noć“ od Alena Vitasovića. I  nek nas po završetku ove hitčine svih slobodno legitimiraju zbog remećenja sna i mira austrougarskim zgradama. Ali samo nek nam se mrvicu skinu s…vrata…dok ne završimo feštu sa stilom. Kapiš? Danas mi je neugodno kontroloru u tramvaju prodati neku fejk štoriju od kunelići. To bi bile lovačke priče.

Nekada sam se bojala otvoriti svoj novčanik nakon vikenda. Jednostavno nisam imala snage. Danas znam u svakom trenutku svoje financijsko stanje. I sve račune koje ću i kada ću ih platiti. Danas pišem dopise. Pozdravljam ljude sa „poštovani“ i „srdačan pozdrav“. Nekada sam na dnevnoj bazi baratala izrazima kao što su „jaran“, „legenda“, „pijandura“, „kućo stara“ i dobri stari „di si frendeee?“.

U danima ponosa i slave znadoh doći doma sa partijanja, rano jutro, pola šest,  i još pogledati cijelu sezonu neke serije. Danas zaspim već na uvodnoj špici. U popodnevnim satima.

Nekada sam znala koji alkohol je u kojoj butigi na akciji. Danas tražim deterdžente, omekšivače i štapiće za uši na akciji dvaplusjedan gratis.

Jako puno toga mi se je promijenilo u glavi i navikama u posljednjih nekoliko godina. Još mi nije jasno kada i zašto. Došlo je to nekako samo od sebe.  I svakim danom situacija postaje sve ozbiljnija. Sve češće se moram praviti da sam odrasla. I superozbiljna. I da sam oduševljena time što sam odrasla. I superozbiljna.

Ali, da li zbog prkosa ili djeteta u meni, u nekim stvarima se još uvijek dobro držim. Ne odustajem. I ozbiljno zabrinjavam moju okolinu. Ponajviše moju familiju. U tim nekim sitnicama uporno odbijam odrasti.

Još dan danas radim neke stvari koje sam kao pubertetlija izvodila. Kod automatskih vratiju ispružim ruku i pravim se da imam supermoći. Starvors stajl. Na pokretnim trakama u trgovačkim centrima namjerno uđem u krivi smjer. I hodam na mjestu. Pokušavam se popeti na kat po traci koja vodi u prizemlje. Što je užasno zabavno. Ako niste probali, toplo preporučujem.

Kada vidim bubalice ne mogu se suzdržazi. Utrkujem se sa petogodišnjacima po stazi. I ne popuštam im. Nek se čeliče. Život im neće popuštati. Dočekujem ljude iza kantuna kako bih ih uplašila. Obično završi tako da se na kraju ja pokenjkam u gaće, ali vrijedi truda i vremena. I smijeha. Mašem nepoznatim ljudima na ulici. Teti blagajnici kažem da mi nije vratila točan kusur. Da sam njoj dala novčanicu od 300 kuna. I na kraju se smijemo ona, ja i cijeli red do tada ozbiljnih, zamišljenih, živčanih kupaca.

Kada mi dođe inspiracija puknem na sebe pravu pravcatu gej paradu boja. I niti jedan odjevni predmet mi ne paše sa drugim. Ali u kojem članku zakona piše da mora sve pasati? Život ne paše sam po sebi. Još da se trudim tražit sparene čarape svako jutro? Jedva si oči nađem. I ured.

Možda ljudi misle da sam čudakinja. Ali to nije bitno. Bitno je da to mene zabavlja. I ljude oko mene. Da sam nasmijana dok izvodim takve kerefeke. Plaćanje računa, dizanje ujutro jer je radni dan, birokracije, izbori, tužne i frustrirajuće vijesti koje moramo slušati svakoga dana ne čine život ljepšim.

Pokretne trake, bubalice, lažne supermoći, sačekuše iza kantuna, smijeh. To je ono što mi izmami iskren osmjeh. I sretna sam  jer u svojih 29 godina nisam zaboravila biti tako šviknjena. Definitivno sam puno trijeznija posljednjih godina. Ali ipak nisam reducirala glupiranje samo da bih bila pristojna. Da bih se ukalupila. Čak sam i povećala svoju kolekciju gluposti. I ono što samoj sebi želim i u tim prestrašnim četrdesetima koje mi se neizbježno približavaju jest da mi ta nestašna kolekcija glupiranja bude još veća.

Moramo biti odgovorni, ali ne i ozbiljni. Moramo se praviti da znamo što radimo. Ali ne smijemo zaboraviti smijati se. Veseliti. Usporiti. Sjesti. Uživati. Moramo znati zaboraviti na brige, obaveze, probleme. Oni neće nikamo pobjeći. Vjerno nas čekaju. Ono što možemo izgubiti je ono bezbrižno, veselo, pozitivno dijete u nama.

Jer iako se moramo ponašati kao da smo odrasli, ne moramo to zaista i biti.