Samo ono što dolazi iz srca pronalazi put do srca drugih ljudi…

Drage Iva, Ivana i Željana,

moje ime je Daniela Maria Genc. Ivu znam se već s Masterclass-a i bila sam jednom model za šminkanje. No, bez obzira na to, željela bih iskoristiti ovu priliku da vam ispričam svoju priču i zašto želim osvojiti tečaj šminkanja. Moja priča počinje puno prije nego sam došla u Rijeku na fakultet, pokušati ću je sažeti. Moj tata je imao svoju firmu kad sam ja imala nekih 6-7 godina (sada imam 23 g.). Krenulo mu je, radio je, no živjeli smo u Koprivnici, manjem gradu gdje ne možeš uspjeti ako nisi politički podoban. Iz tog su ga razloga uništili (namjestili mu svašta) i firma je propala. Izgubili smo sve. Kuću koja je bila pod hipotekom, izvore primanja (mama nije radila, bila je s nama, sa mnom i mojim mlađim bratom), auto, sve. Bankrotirali smo. Doslovno.

Išla sam u 4. osnovne, a nama su isključili struju i plin jer nismo imali od čega platiti račune. Sjećam se kao da je jučer bio kako je moj tata išao kod susjeda pitati ga možemo li od njega posuditi struju. Preko dvorišta su razvukli produžni kabel kako bi brat i ja mogli imati TV i frižider da nam se hrana ne pokvari (to malo hrane što smo imali). Posuđivali su 50 kuna da nam mogu kupiti kruh i mlijeko. Nismo više mogli živjeti tamo i od tada smo podstanari.

Selila sam se nekih 13 puta do sada. Što iz razloga što nismo mogli plaćati stanove, što iz razloga što nam je bilo loše (vlaga i slično). Posebno mi je ostala u sjećanju jedna situacija/doživljaj iz 6. osnovne. Trebala mi je nova trenerka, mama mi je tada radila u kineskom dućanu i jedino od tamo mi je mogla priuštiti odjeću. Long story short, kupila mi je bijelu trenerku, gornji i donji dio, koju sam obožavala jer je nakon dugo vremena bila nova i moja (inače sam najčešće nosila „nasljeđenu“ osjeću svojih sestrični). Uz to, imala sam bijele tenisice (tad su se „furale“ „skejterice“). Napominjem da se zbog svega dosad ispričanoga, naravno, nikad nisam uklapala u društvo, među popularne i slično jer jednostavno nije bilo moguće. I tako sam jedan dan sva sretna u svojoj novoj trenerci došla u školu, ali sreća nije dugo trajala jer kada su me vidjeli tako svu u bijelom, pjevali su mi onu staru: „Kraljica u bijelom sad si ti…“ i smijali se. Jako ružan osjećaj, nešto što mi se užasno urezalo u sjećanje i što vjerojatno nikada neću zaboraviti.

Kada sam bila 7. osnovne, mama se zaposlila u Zagrebu. Putovala je svaki dan vlakom 4 godine. Živjeli smo samo od njene plaće, koja nije bila tada, a nije ni danas Bog zna što (oko 4.500 kn). Da me netko sada pita kako, ja ne bih znala dati odgovor jer je od toga plaćala stan, režije, hranu, život nas svih. Uglavnom, kada je brat završio osnovnu školu, a ja 2. srednje, preselili smo se u Zagreb. Ona više nije mogla putovati i pala je odluka da se selimo. Opet, samo ovaj puta u drugi grad – u metropolu. U Zagrebu smo se selili još 3 puta (posljednji puta pred godinu dana). Ja sam završila srednju školu (hotelijersko-turističku) kao najbolja učenica u razredu, trenirala sam odbojku.

Srednja škola u koju sam išla u centru je grada (Frankopanska ulica) i učenici su mahom bili djeca imućnijih roditelja. Normalno je da u tim godinama (3. srednje) krenu izlasci, druženja i slično. Meni moji roditelji nisu mogli priuštiti izlaske svaki vikend, a da ne kažem da „ne možeš“ izaći u istoj odjeći svaki vikend van. To bi mi mogli platiti jedino da su dobili na nekoj lutriji. Završila sam 3. srednje i rekla mami da želim raditi. Tada sam imala 16 godina (krenula sam ranije u školu). Roditelji me nisu pustili na sezonu, stoga sam se na svoju ruku javljala na oglase i zaposlila u Arena centru, na štandu s maskicama za mobitele.

Kada sam dobila svoju prvu pravu plaću, za cijeli kolovoz, od 3.500 kuna, uzela sam mamu i brata, odvela ih u Arena centar, u Terranovu i rekla bratu neka bira što god želi. Došli smo na blagajnu, račun je bio nekih 600 kuna, ja sam izvadila novac iz kuverte, platila račun i dala bratu vrećicu s njegovim stvarima. Bila sam toliko sretna što sam JA SAMA od SVOG rada mogla svom bratu priuštiti nešto što mu moji roditelji nisu mogli, a htjeli su. Ipak, i on je tada krenuo u srednju i naravno da je htio novu odjeću. Opremila sam sebe i brata za školu taj dan, kupila mami za stan sve šta joj treba i vratila se kući kao moralno bogatija osoba.

Na kraju sam radila kroz cijeli 4. razred srednje, preko tjedna sam išla u školu, vikendima sam radila i tako sam financirala izlaske i opremala sebe i brata za školu, sve što nam je trebalo. Završila sam srednju školu kao najbolja učenica u razredu, možda čak i generacije, i upisala fakultet. Nisam „upala“ u Zagreb jer nisam polagala politiku i gospodarstvo pa sam se odlučila za Rijeku. Kako je naša država vrlo uređena, nisam imala šanse za dobiti dom jer su mi roditelji u braku i nisu bili u ratu. Morala sam na stan.

Prvu sobu u kojoj sam živjela zakaparila sam od svoje ušteđevine. Tamo sam provela najgore razdoblje zbog gazdarice koja je bila grozna i živjela je s nama, do toga da sam se preselila u grad koji sam u to vrijeme mrzila. Istovremeno, išla sam na faks, za što uopće nisam znala hoću li ga moći završiti. Ne zato jer nisam htjela, nego zato jer nisam znala kako ćemo to financijski izvesti.

Mama je prodala svo zlato koje je imala (uključujući vjenčani prsten), a ja sam morala prodati i prsten i lančić sa svojim imenom koje sam dobila za krizmu. Brzo sam počela raditi, nije bilo izbora, morala sam ako sam htjela završiti fakultet i ispuniti svoje ambicije. Preselila sam se u drugi stan u kojem sam provela 3 godine. Radila sam između 9 i 13 sati dnevno, gurala faks. No, i dalje nije bilo dovoljno. Stan je bio cijenom još nekako, ali režije su bile ogromne. A gdje je uz to još hrana, skripte i ostalo. Nije bilo šanse, nisam mogla zaraditi toliko novca (Bogu hvala na „dobrim“ studentskim satnicama). Morala sam smisliti način kako da riješim tu situaciju jer u protivnom moram prekinuti studiranje i vratiti se u Zagreb, što mi nije bila opcija. Jedini izlaz bio je kredit. Imala sam 20 godina. Mama mi je bila prezadužena, nije mogla biti sudužnik pa sam zamolila didu da digne umirovljenički kredit, a ja da mu šaljem svaki mjesec novac za ratu kredita. Tako je i bilo. Tim kreditom sam plaćala stan i dio režija, ostatak životnih potreba pokrivala sam od svog rada. Jučer, 17.12.2018. sam službeno uplatila zadnju ratu tog kredita. Da, 3 godine sam praktički plaćala zrak, ali zapravo je taj kredit bio jedini način da mogu studirati. Sada sam pri kraju fakulteta, 5. sam godina, sudjelovala sam na brojnim konferencijama, ističem se na fakultetu, imam radnog iskustva koje ima rijetko tko mojih godina. Pričam 3 strana jezika, ulažem u sebe, iz svega pokušavam nešto naučiti. I dan danas imam tenisice koje sam kupila prije 4-5 godina, čistim ih starom četkicom za zube. Zašto? Zato jer ako pustim da se unište, ne znam hoću li moći kupiti nove…

Kao mala sam mazala (u doslovnom smislu te riječi haha) sve susjede, mamu, brata, ma svih 🙂 Kasnije, šminkala sam sebe i prijateljice za izlaske, za bilo kakva događanja (nisam si ni mogla priuštiti da me netko drugi šminka). Tijekom fakulteta usavršila sam neki svoj stil šminkanja, volim to, uživam u šminkanju. Oduvijek postoji želja da idem na tečaj, da naučim nešto novo, da se usavršim kako bih se mogla u slobodno vrijeme baviti time – nečime što mi neće biti posao, što će biti uživanje. No, ni danas si ne mogu to priuštiti.

Uspjela sam si platiti Masterclass, ispuniti barem djelić te želje, no privatni sati su mi i dalje nedostižni. Mama mi je za prošli Božić kupila set kistova, toliko željenih kistova. Čuvam ih kao da su zadnji na svijetu. Nikada ništa nisam dobila, za sve što imam morala sam puno raditi i truditi se.

Ovaj poklon koji želite nekome pokloniti meni bi značio da netko vjeruje u mene, da netko vidi moj potencijal, da sam zaslužila da netko uloži svoje vrijeme i novac u mene. U ovoj priči, taj netko ste Vi.

Ne želim pisati neke drame, preuveličavati i slično, samo želim da znate da ukoliko zaista osvojim ovo, da ću dati 1000000% sebe da opravdam Vaše povjerenje. Tim više, za sebe mislim da bih se zaista pokazala, možda i iznenadila i sebe i Vas onime što znam. Vjerujem da ne postoje slučajnosti i vjerujem u sebe. Znam da mogu i znam da sam kapacitet, možda na kraju zajedno šminkamo revije 🙂 Nikad ne znaš dok ne probaš.

Zato, drage Iva, Ivana i Željana, ovo je moja priča, priča zbog koje sam ovo što jesam danas, priča zbog koje je moja mama moja najbolja prijateljica, moje sve, oslonac, podrška, ljubav, sreća. Ovo je priča zbog koje sam ponosna na svoju obitelj, koja je unatoč svemu ostala na okupu. Ovo je priča zbog koje sam ponosna na sebe, što sam bila dovoljno jaka, nisam se dala pokolebati, trudila se i postigla jako puno do sada. I ne, ne želim ovo osvojiti iz sažalijevanja i na temelju loših stvari koje su mi se dogodile. Vaš poklon želim osvojiti zato jer ga zaslužujem jer sam svaki Badnjak do sada radila, znala bi doći u 22h u Zagreb i na Štefanje ići nazad u Rijeku – zbog posla. Ovo je prvi Badnjak koji ću provesti kod kuće cijeli dan. Prvi Badnjak da ću kititi jelku sa svojom obitelji, nakon puno godina. Ovaj poklon zaključiti će mi cijelu ovu godinu na jedan poseban, meni nezamisliv način.

Draga Iva, draga Ivana i draga Željana, želim vama i vašim obiteljima sve najbolje i najljepše za nadolazeće blagdane! S ljubavlju,

Daniela Maria Genc

• Pripremila: Ivana Grabar
• Fotografije: GRAD studio za grafički dizajn
• Foto naslovnice: Pixabay.com
• Povezani članak link: IBEAUTY BY IVA BERIŠIĆ DARIVANJE