Nakon onog trovanja prošlog ljeta, mama je govorila da je kao iz one Oliverove pjesme „Dvaput san umra“, a, nakon što je zimus odradio i onu megastrašnu operaciju, mislim da mu bolje pristaje Tonijeva „Umirem sto puta dnevno“

U Velikom smo tjednu. Velik je zato jer nam dječica imaju školu još samo dva dana i nakon toga ćemo SVI biti kod kuće deset dana! Oh, joy! ♥ Ja, inače, uopće ne kontam što su blagdani, al skontam da je nešto važno ako svi ostanu doma pa sam zato ja naaaaajveći fan blagdana! Uskrs je, moram priznati, blagdan koji posebno ne razumijem jer sasvim pouzdano znam da je prošle godine bio 27. ožujka. Znam to po tome jer je moj Mali Čovjek ♥ imao zadaću iz prirode gdje je pisalo:

NADOPUNI!

U nedjelju slavimo najveći kršćanski blagdan _____________.

…a što je on riješio ovako:

U nedjelju slavimo najveći kršćanski blagdan Blazicev rodjendan.

Stvarno je bio Blažićev rođendan i mi smo ga stvarno slavili. Mali je Čovjek ♥ bio pinkicu skeptičan zašto je samo jedna crta, a mora napisati dvije riječi, al je zgusnuo. I sad mi ništa nije jasno jer je Najveći kršćanski blagdan već prošao, mi ga proslavili, a sad je opet?! Ne kontam…

Općenito, kako god okreneš, u našoj je obitelji Najveći kršćanski blagdan totalno u znaku Blaža. I kad mu nije rođendan, on se pobrine da mu bude- novi rođendan. Tako je prije prekonekoliko godina, baš na Najveći kršćanski blagdan, mama imala upalu mjehura ili takonešto. Sasvim pouzdano je bila bolesna jer nije išla s tatom i Malim Čovjekom ♥ kod rodbine i prijatelja u prikupljanje harača u vidu čokoladnih jaja, već je ostala doma i posvetila se kućanskim poslovima.

Baš u trenutku kad smo se svi spustili s mamom u vešeraj da bezbrižno sortiramo robu za sušilicu, a drugi dio objesimo o štrik, vrata garaže su se krenula otvarati i mi smo u milistotinki sekunde izletjeli u dvorište- ja od horrora tog užasnog zvuka garažootvaranja, a Blaž da se razračuna s onim tko nas je došao oteti/opljačkati/rastranširati na Najveći blagdan. Ispalo je da su nas došli oteti/opljačkati/rastranširati tata i Mali Čovjek ♥ , Čovječuljice ♥ tad još nije bilo, koji su, ispalo je, nešto zaboravili.

Konfiguracije terena radi, mama shvaća da tata, koji još mora dodati malo gasa da bi izvukao enormno strmu uzbrdicu koja vodi od ceste do garaže, uopće ne vidi Blaža koji katatonično stoji na vrhu spomenutog uspona, spreman na razračunavanje sa Silama Zla koje su nam došle poremetiti dokono blagdansko poslijepodne. I što će jadna mama…

Naravno da nas je pozvala po imenu uz imperativno „Dođi!“, na što sam sam ja momentalno došla i sakrila se iza nje, a Blaž je i dalje stajao postojano, kao frizura oblikovana trovremenskim Taftom na vremenskoj nepogodi. Nit on konta kako se zove, naredbe obično brka (zna jedino „Sjedi!“ i „Mjesto!“, dakle, ove koje ne uključuju hodanje), a pri tom je i posve odlučan kad smatra da nas treba obraniti od… nečeg. Pa smo mama i ja taj djelić sekunde gledale kako tata silovito juri prema nepomičnom Blažu. Ako ste čitali moje dosadašnje kolumne, znate da mama ima prilično ekstremne načine rješavanja ovakvih situacija pa ništa pametnija nije bila ni ovog puta. Ruku punih tatinih bijelih košulja koje je taman imala namjeru objesiti na štrik, preko nepomičnog Blaža, bacila se tati direkt na haubu. Sve je to bilo popraćeno spektakularnim praiskonskim krikom od kog su joj, koliko se sjećam, napukle glasnice, sasvim jasno se sjećam da je iščašila vrat i ručni zglob, a jagodice prstiju su joj bojom, oblikom i otečenošću danima bile nalik na šunkicu koju smo baš tog jutra degustirali.

Tata je, (ne)malo zatečen maminim skokom na šoferšajbu, još instinktivno upalio brisače pa su se bijele košulje razletjele poput labudova po dvorištu sveudilj. Mali Čovjek ♥ je prizor maminog vratolomnog skoka usko vezao za proslavu Najvećeg blagdana pa je mama, vidjevši njegov odgovor u zadaći iz prirode s početka ove priče, bila zapravo i više no zadovoljna. Jer je mogao odgovoriti i… nešto drugo. Iz cijele priče Blaž se izvukao potpuno neozljeđen.

Nakon onog trovanja prošlog ljeta, mama je govorila da je kao iz one Oliverove pjesme „Dvaput san umra“, a, nakon što je zimus odradio i onu megastrašnu operaciju, mislim da mu bolje pristaje Tonijeva „Umirem sto puta dnevno“. Kad bolje razmislim, sasvim prikladno i posve u skladu s blagdanom koji je pred nama.

Ma koliko se učiteljica tome smijala i prepričavala svima po zbornici, nije Mali Čovjek ♥ ništa pogriješio u prošlogodišnjoj zadaći.

Što god slavili u nedjelju, Blažićev re-rođendan ili nešto drugo, želim vam da to bude u društvu vaše obitelji i onih koje najviše volite.  I ne zaboravite da smo i mi obitelj i da nam NE morate dati sve sa stola. (ovo boldano je mama ubacila u zadnji čas… probala sam pa… ako prođe, prođe… nije prošlo 🙂 )

Ljubi vas

Berta :*

Tekst: BARBARA UDOVIČIĆ PAPEŠ