Dugouško 

Noć vještica je. Dečki su čestitali mami, Čovječuljici <3 i meni misleć da je to fora. Mama kaže da je ta ideja o čestitanju 100% tatino maslo, a skoro da bih se i ja u to kladila jer nema šanse da Blaž zna koji je datum, a Mali Čovjek <3 je predobar za takvo što. Mislim, i tata je, al on zna biti tako morbidno duhovit. Kad smo kod morbidnog, sutra je blagdan. Neki će reći da je lijep i dostojanstven, meni je malo morbidan jer ako se svojih mrtvih sjetiš samo na taj dan, onda to baš i nije lijepo.

Razmišljala sam malo kako da danas koncipiram kolumnu da bude u duhu blagdana koji je pred nama, a da, opet, ne budem morbidna. Pa sam se dosjetila.

Ovih dana iz prirode i društva učim s Malim Čovjekom <3 o obitelji i rodbini. Učili smo to i prošle godine i oooodmah mi je bilo jasno da će tu biti nemalih problema. Naime, kad živite u Primorju, onda te ujne, strine i raznorazne bratučede jednostavno – nemate. Imate tete i barbe i bok. Teta vam je mamina i tatina sestra, teta vam je i susjeda, a bome i teta kod koje kupujete krumpir na placi. Onda djetetu objasnite da ima samo jednu (do dvije) PRAVE tete, a sve druge su mu tete za ‘nako. Muška inačica tete je barba pa svi koji vam nisu tata, nono ili brat su vam – barba. Tu našu simplificiranu rodbinsku terminologiju udžbenik iz prirode je multiplo zakomplicirao pa je prvo mama morala to shvatiti da bi objasnila Malom Čovjeku <3 i meni.

Mi još nismo najbolje shvatili.

Drugi problem koji je hjudž je crtanje vražjeg obiteljskog stabla. Ako vaš dvonožac tek kreće u školu, nacrtat ćete cijelu šumu stabala. I nije to problem, već je problem što u one predviđene kućice uopće ne stanu psi! Tako Blaž i ja uopće nismo predviđeni pod Obitelj! :O Svitsviiiiiit Đizus!!! Dakako da nas je Mali Čovjek <3 zgurao u svako stablo pa, kad mu je učiteljica prigovorila da mi ekšli spadamo u kućne ljubimce ( :O !!!), naš Mali Čovjek <3 je skrušeno prihvatio opasku, ali nas je i dalje nastavio crtati, makar u krajnjem uglu papira gdje malo više ličimo na dva žoharića. Al smo tu. U obitelji. Gdje i spadamo.

No, još bi to nekako i prošlo da smo tu samo nas dvoje. Mi imamo i tetu Perlicu (ful je glupo da nam je ona teta,iako je zapravo je nešto između sestrične i tete, jer je svega tri mjeseca starija od mene, nosi mašnu i jede na žlicu) i, dakako, Enza Dugouška.

U našoj je obitelji, možda ste do sad shvatili, gen zadužen za potpunu opsesiju psima jaaaako dominantan. Da moram pogađati, rekla bih da se nasljeđuje s mamine strane. Sjećate se mamine mame, ona koja nije voljela vučjakolike pasmine i s kojom se ne da pregovarati? E, Enzo Dugouško je njen pas. Da budem do kraja iskrena, dotični je ostavština maminog tate, mog Supernonića <3 , čiji je to zapravo pas bio. Kažem – bio, jer je već puno godina prošlo kako mog Supernonića <3 nema.

Onaj njufić, kog je moja mama htjela ukrasti svojoj mami, odlučio je dati šapu Fjordu Iza Duge na jedno davno božićno jutro što božićni ručak te godine nije baš učinio božićnim. Kako bi bar donekle pokušali popraviti situaciju, moji su mama i tata otišli po psa, kako i mamina mama i Supernonić <3 ne bi ekspresnim vlakom krenuli u vizitu svojim voljenim ljubimcima. I tako su im doveli Enza.

„Jer je brz kao Ferrari“, govorio je moj Supernonić <3 susjedima koji su se čudili kako to da su se, nakon više od dva desetljeća pasa gorostasa, odlučili za tog malog francuzića. „A ni ja nikad nisam bio brži pa smo super par!“

Prava istina je bila da Supernonić <3 u to vrijeme više nije bio najbrži. Usporila ga je ona grozna boleština od koje je u vrijeme Enzićeva dolaska već godinama bolovao, al se s njom borio tako da je svojim liječnicima na onklogiji predlagao da ga koriste za reklamu. Davno, kad je moj Supernonić <3 bio mlad, imao je svoju Belindu koja je živjela 21 godinu. Za neredovite čitatelje mojih kolumni, podsjetit ću i da je upravo moj Supernonić <3 bio taj koji je mojoj mami za sedmi rođendan, na dan kad je krenula u školu, poklonio Fjorda. Pa iako se te ’81e smatralo da je pas za kućicu i lanac, moj Supernonić <3  je već tada tvrdio da bi svima onima koji tako promišljaju trebalo priuštiti bar nekoliko dana u tim uvjetima. I Fjordić je  postao punopravno treće dijete u obitelji. Po dolasku sa svojih putovanja, osim djeci, svojim se psima Supernonić <3  najviše veselio…A i nitko se nije više veselio njemu…

Na to horror božićno jutro, svi su strahovali da će zajedno sa svojim prijateljem i on otići . Već tada je bio teško bolestan i liječnici mu nisu davali ozbiljnije šanse. Al onda je došao Enzo. Moj Supernonić <3 se čudotvorno oporavio, smijao se svojim liječnicima i njihovim terapijama, tvdrivši da on kod kuće ima svog osobnog dugouhog terapeuta, pred čijom se ljubavlju sva zračenja i kemoterapije mogu postidjeti.

Da je taj mali, ljekoviti francuski bulldog i te kako razumio svoju zadaću, nema nikakve dvojbe. Kad je nakon četiri godine beskrajnih, dugačkih terapijskih šetnji sa svojim Dugouškom moj Supernonić <3 jednog ponedjeljka legao u krevet, rekao je Enzu da im je jučerašnja nedjeljna šetnja bila posljednja.

Enzo je mirno legao uz njega, dozvolivši samo maminoj mami da priđe postelji. Na sve druge je tiho režao, a, kad bi procjenio da će netko ignorirati njegovo majušno prisustvo na krevetu, grizao je, sklopljenih ušiju, kao da se ispričava što to mora činiti jer je njegova zadaća da svojim malim tijelom brani Supernonića <3 , pazeć da mu netko ne bi naudio. Kad se Supernonić <3 više nije mogao ni pridići sam, dozvoljavao je mojoj mami i njezinoj sestri da mu i one pomognu, no i dalje je bio tik uz njega, na oprezu da ne bi štogod pošlo po zlu. Jeo je i pio samo kada bi mu njegove zdjelice donijeli uz krevet. Šetnji kao da se nije ni sjetio, kao da nije želio kvariti svoju zadnju nedjeljnu šetnju sa svojim najboljim prijateljem nekim besmislenim hodanjem.

Tek kad je liječnik došao ustvrditi da Supernonića <3 više nema, moj tata, pobjedom u neizvjesnoj hrvačkoj borbi, koje se ne bi posramili ni za borbu utrenirani psi, uspio je odnijeti  Enza da ne bi vidio kako odnose njegovog najboljeg prijatelja. I kad su horde ljudi u danima koji su dolazili izražavali sućut obitelji, Enzu, koji je vjerojatno bio najtužniji, nisu. Jer su u nekom udžbeniku iz prirode i društva jednom naučili da psi nisu obitelj.

Šaka suza, vrića smija… napisao je jednom pjesnik… I valjda je to život. Znao je to i moj Supernonić <3  koji se na kraju oprostio sa svima vrlo osebujno i, u svom prepoznatljivom stilu, duhovito i vanserijski optimistično. Uz želju da mu čuvamo Enza. I ja mu se, kroz ovaj moj topic, moram na neki način zahvaliti jer, da njega nije bilo, vjerojatno vam ni ja ne bih pisala, niti bi moja mama bila inficirana takvom ljubavlju prema životinjama.

Prije deset dana Enzo je proslavio 70i rođendan. Sad su on i mamina mama vršnjaci. Već je šest godina prošlo kako ne želi u šetnju. I zato pustite što udžbenici iz Prirode i društva pišu. Enzo je naša obitelj. I s punim pravom visi na grani obiteljskog stabla, tik pored none, na mjestu gdje bi ga Supernono <3 i želio.

Naziv kolumni: BULLJEZGARIJE  Autor: PRINCEZA BERTA & MAMA B.U.P.