Istina je da se prvi pamti zauvijek. Svi ostali su…drugi, treći, ostali. Neki traju prekratko. Neki predugo. Navodno ih trebaš promijeniti  što manje. Ili bar lagati o tome. 

Istina je da se prvi pamti zauvijek. Svi ostali su…drugi, treći, ostali. Neki traju prekratko. Neki predugo. Navodno ih trebaš promijeniti  što manje. Ili bar lagati o tome. U protivnome očito imaš problema sa socijalizacijom.  Pa nisu oni čarape ćo! Ali ima ih svakakvih. Onih što su nam manje ili više bitni. Neki su nesuđeni. Neki dođu u krivo vrijeme. Prerano. Ili prekasno. Kada smo već zauzeti. Neki su dobri, neki odlični. Neki toliko loši da te prođe jeza kada ih se sjetiš. A neki su tu da bi ostali sa nama zauvijek. Ako smo te sreće da ih nađemo.

Sreća najveća je naći onoga kojeg voliš cijeli život. No, našla ti njega ili ne, prvi je uvijek prvi. Uvijek će biti i ostati prvi. Kakav god on bio.

Moj prvi je zaista bio nevjerojatno zavodljiv. Primamljiv. Nisam mu mogla odoljeti. Pala sam na klasičan dobar „paket“. Odlična ambalaža. Ali šupljikav iznutra. Jer sam bila mlada. Naivna. I padala sam na vanjštinu. Zaslijepio me je. Obrlatio. Pokosio. I na kraju posrao.

I koliko god ih došlo nakon njega, njega se uvijek sjetim. Mog prvog. Posla, jel. Bilo je to cijelo desetljeće unatrag. Nisam uspjela upisati faks pa krenuh tražiti posao.

Za skoro sve ponuđene poslove nisam bila kvalificirana. Friško završena opća gimnazija može biti kul jedino u nekim intelektualnim srednjoškolskim krugovima. Za sve ostalo si neka vrsta „ničega“. Nisam bila kvalificirana ni za pridržavanje polica na koje netko drugi kvalificirano slaže proizvode.

Jedini oglas u kojem sam se ekšuali pronašla je ujedno bio i jedini „boldani“ oglas. Podebljani oglas. Tražili su mlade, ambiciozne osobe koje žele dodatno zaraditi ili pokrenuti vlastiti posao. Tada su takvi „pašteta“ oglasi bili novost na ovim prostorima. Nudili su stimulativna primanja, odličnu atmosferu, napredovanje, učenje i  besplatne pozdrave studiju i režiji. Javila sam se na oglas telefonistice tog poduzetnog, atmosfernog, stimulativnog tima. Sve je zvučalo super. Eksluzivno. Šansa koju se ne propušta.

Već par dana nakon našla sam se na edukaciji. Edukaciji o prodaji super, extra, trans skupih usisavača. Pokušala sam  objasniti da sam došla raditi na telefonu. Meni ne treba edukacija o kućanskim poslovima. Majka mi je drži od godine sedme. Svaki dan. Svaki put kada stavim „krivo“ robu na štrik. Kada ne posložim gaće na žice po veličini. Kada „krivo“ olupim krumpire. Kada narežem kapulu na krive oblike. Kolutiće umjesto kvadratića. Ili obrnuto. Kada ubacim krivu čarapu u vešmašinku. No, rečeno mi da je edukacija obavezna. Da moram upoznati proizvod ne bih li telefonski mogla uspješno dogovarati poslove.

Popušila sam takav odgovor. Zajeb. Nisam uspjela ni izreći riječ usisavač, a već sam išla od vrata do vrata i prodavala ih. Bolje rečeno pokušavala prodavati. Jer su koštali kao jedna saborska plaća. Ona prijavljena. Teglila sam 5 tona usisavača i njegovih popratnih drekića po kućama, stanovima, zgradama, ulicama.

To su navodno bili toliko extra usisavači da, ukoliko ih uključiš u europsku struju, velika je vjerojatnost da ćeš usisati ljude iz Novog Zelanda. Napravljeni su od nekog materijala koji zvuči ful fensi, ali u principu je njegovo ime izmišljeno. Bitno je ljudima naglasiti da taj fensi, kvazi-izmišljeni materijal koriste u NASA-i za svoje spejs šatlove. I nije zajebancija. Ja sam ekšuli to morala reći. Kako bih sačuvala onu mrvu dostojanstva, rečenice bih počinjala sa: „Rečeno mi je da je ovaj usisavač“. Ili pak: „navodno“ je ovaj usisavač.. bio prvi čovjek na Mjesecu. Svega sam se naslušala. Obećano mi je da ću već u prvoj godini imati dovoljno keša za moj auto, stan i tesktilne krpice iz snova. To su mi na brzaka izračunali.  Na bijeloj ploči sa crvenim flomasterom.  Ako je vjerovati crvenom flomasteru, trebala sam biti turbouspješna, prebogata i apsolutna poduzetnička kraljica svemira sa ovim spejs šatlom od posla. Zajeb je jedino šta se taj flomaster lako pobriše s ploče i sa malo vlastite sline.

Moj prvi posao je došao brzo, a još brže otišao. Valjda to tako bude sa prvima. Na kraju mi nisu htjeli platiti za odrađene prezentacije njihovog usisavačkog čuda.  Usisavača koji je uspješno sletio na Mars i Veneru. Istovremeno.

Ali nije mi žao. Svako radno iskustvo te nečemu nauči.

A ja sam zaista imala tu sreću u nesreći da sam na ovom poslu usisala jako puno životne mudrosti. Prva stvar koju sam zauvijek magistrirala jest da ukoliko je oglas pretjerano divan, najvjerojatnije je lažan. To se odmah može primijeniti i na osobe. Ako je netko nevjerojatno ugodan, sladak i slatkorječiv, probabli ti sprema sranje iza kantuna. Firme što same za sebe kažu da su vrhunske, odlične, najbolje, najstručnije i najjeftnije su više manje kao djeca u vrtiću koja se svađaju čiji je tata najjači i čija mama radi najbolju sarmu.

„Ja sam najbolji. – Ne, ja sam. – Ne, ja sam. – Ne, ja sam. – Ne, ja sam. Reću ću te mami. – Ne, ja sam. I ako bilo što kažeš samo potvrđuješ da sam ja najbolji. – Ne, ja sam. – Jen, dva, tri, što govoriš, to si ti. – Ne, ja sam.“

Ako si najbolji, drugi o tome pričaju. Čim to moraš naglašavati, nisi najbolji.

Kada pročitam „poznata internacionalna tvrtka traži ambiciozne, motivirane ljude koji žele dodatno zaraditi. Stimulativna primanja. Besplatno obrazovanje. Timski igrači. Struka nebitna. Može i bez iskustva. Promijeniti će vam život.“ – ja pročitam “tražimo naivne majmune koji će ići okolo po svijetu goli i bosi i prodavati naše jebeno preskupe proizvode. Dok se mi toćamo u proviziji od 25 milijuna posto.  A najprije ćemo ih uvjeriti kako su naši proizvodi nešto najbolje što se njima i ostatku galaksije dogodilo.“

Timski igrač je u tom slučaju samo fensi izraz za „popušit će sve što mu kažemo, no kveščns askd“.

Kada pročitam „stimulativna primanja“  znam da ću morati moliti, prositi, prostačiti ili pak prijetiti dok me ne plate. I plaća vjerojatno ne postoji. Ili dolazi na slow motion način. Obično radiš na proviziju. Koju dobiješ samo ukoliko prodaš 25 usisavača, 38 kompleta noževa Šogun, 500 anticelulitnih krema na bazi guščje paštete i tri pjenice protiv brijanja. Sve to dok radiš piruete na lijevoj trepavici. Inače nisi zadovoljio uvjete isplate. Tko ti kriv.

Mene ne zanimaju stimulativna primanja. Zanima me kolika mi je plaća. Da li je stimulativna, to ću ja odlučiti.  

Kada čujem riječ team building ja dobijem tikove. Bez zajebancije. TI-KO-VE. Na ovom sam poslu imala team building. Svako jutro, ali svako,  svako, svako jutro smo pjevali pjesmice. Pjesmice o tom usisavaču. Pjesmice o veselju koje taj usisavač izaziva u nama. Znači ja ovo ne izmišljam! Fakin pjesmice o duhu tog usisavača i kako je njegov duh svuda oko nas. I širi veselje. Niti jedna riječ ovdje nije ni hiperbola, kamoli izmišljotina.

Zatim bi se dodavali loptom u ritmu usisavačke pjesmice. Ja sam često, valjda slučajno, dobivala loptu u glavu. Čisto jer sam odbijala pjevati i igrati se. Tu sam naučila da sam loš timski igrač. Ako mi pokažeš drek i kažeš da ga moram uzeti u ruku zato jer je cijeli moj tim tako napravio, ja ću ispasti pička. Neću biti posrana i usrana, ali ispasti ću pička.

Naučila sam da su i šefovi samo ljudi. To što su šefovi ne znači da su pametni. Samo da su šefovi. Ali pametan ili bedast, od svakog šefa nešto naučiš. Od ovih mojih usisavačkih šefova sam naučila prepoznati seratore. Ovi su me uporno pokušavali uvjeriti da mjesečno moram prodati SAMO par usisavača i  kroz godinu dana ću se po Rijeci vozikati u Subaru Imprezi. Jedino što moram napraviti jest raditi sve dane u tjednu, od jutra do mraka, bez plaće, čekati na eventualne isplate provizija, lagati i muljati ljude, pričati priče o prvom usisavaču na Mjesecu te biti strpljiva. Tada sam shvatila da ne želim voziti Subaru Imprezu. Ne ako su usisavačke muljaže i život bez plaće cijena automobilističke slave.

Ali najveća i najvrjednija edukacija koju su mi dali ovi moji usivači jest da niti jedan posao nije vrijedan koliko vlastiti mir. Naravno, niti jedan posao nije savršen. I naravno da je lakše to reći meni koja nemam obitelj za prehraniti. Kredite za otplatiti. Ovrhe. Deložacije na vratima. I ostale kapitalističke izmišljotine. Ali zaista. Zdravlje, unutarnji mir, dostojanstvo, život sa što manje stresa, osmjeh na licu – to su bitne stvari. Zvuče čak pomalo utopijski u  ovo naše vrijeme. Ali, dokle god budem mogla, ja ću njih tražiti. Ja ću tražiti takve oglase. Takve životne oglase. A sva ona naizgled primamljiva, ali gnjila poslovna vratašča treba zatvoriti za sobom. Izbjeći. Ne pokucati. Jer negdje, tamo, iza kantuna naš čekaju nova vrata. Vrata koja jedva čekaju biti otvorena. Vrata koja iz nas neće usisavati životnu energiju.

Moji usisavači su bili moja prva vrata. Nije mi žao. Zauvijek ću ih pamtiti. Jer prvi se pamte. Ali još više ću pamtiti trenutak kada sam isključila usisavač i pokucala na sljedeća vrata. U tom trenutku se je sve posložilo. Sve je krenulo baš onako kako treba. Uslijedio je  napad pozitivnih domino efekata koje sam jedva uspjela popratiti. Već sljedeći mjesec sam bila u odličnoj firmi, okružena odličnim ljudima, odličnom plaćom. I nosila sam osmjeh na licu kada sam dolazila i odlazila s posla.

A sve to sam dobila sa jednim jedinim zvukom – „Kuc!Kuc!“ zvukom.

Jedina negativna stvar jest što i dan danas ne volim usisavati.

Autor: MARTINA KINKELA