Bezpasna godina

U zadnje vrijeme teme mi se nekako nameću same po sebi – zaredali se neki važni datumi, dovoljno inspirativni da vam o njima ispričam priču. Tako su nedavno mama i tata proslavili 91 godinu zajedništva. Tata kaže da, računato ljudskim koeficjentom, tome nema baš toliko, al sam ja pas i ne znam računati na taj vaš način.

Dakle, mama i tata su se sreli, zaljubili i, kako to već biva kad se ljudi sretnu na pragu 200tih, usporedili (gotovo) sve značajke važne po opstojnost njihove budućnosti: politička i religijska uvjerenja, djecu (da/ne/kada/koliko), knjige, serije i filmove koje vole, zemlje koje će proputovati, žanrove koje nikad neće gledati… Kad su zaključili da je korelacija između važnih im interesa visoka i stabilna, odlučili su otpočeti zajednički život u onakvoj zajednici kakvu ovih dana, čujem, nije pametno zasnivati jer je neka teta Časna tako rekla.

Enivej, mama i tata su se odlučili na zajednički suživot što je podrazumjevalo mamino potpuno preseljenje s jednog na drugi kraj grada. Što, samo po sebi, i nije bio toliki problem, znatno veći problem bio je taj što je mama imala psa. Ne više Fjorda (ne mogu vam pomoći ako ne znate tko je Fjord, trebate biti redoviti čitatelji mojih kolumni pa ćete sve razumjeti), već Njegovog Sljedbenika koji je bio newfoundlander, i to već u, za svoju pasminu, poznim godinama. Njegovu selidbu trebalo je ispregovarati s Maminom Mamom, a da ste s njom ikad nešto pregovarali, znali bi da tu pregovora nema. Mama je smjela iznijeti iz kuće sve, od žlice do televizora, no pas nije bio u sferi nečeg to negotiate i mama je, prostonarodski rečeno, popušila. No, izracionalizirala si je momentalno- riječ je o starijem psu koji je navikao na svoju komociju, dom, park i vrt, ne ostavlja ga u lokalnom azilu, već svojim roditeljima, umirovljenicima, čiji je dnevni raspored bio u cijelosti prilagođen njegovim potrebama, imao je i svoje kvartovske prijatelje koji bi mu sigurno nedostajali, a i nije da mama seli na Mjesec pa da ga više nikad neće vidjeti… … … i tu joj negdje sine ideja.

PA ONI MOGU IMATI SVOG PSA! Mama i tata! Samo svog, najsvojijeg psa! Možda i dva!

Na krilima ingenioznog zaključka, nakon cjelodnevne selidbe, u neko gluho doba noći posjela se s mojim tatom među neraspakirane kutije i rekla mu: “Znaš, sad je već zbilja kasno i nema smisla da sad idemo po psa, ajmo to sutra ujutro.“

Tata je, vidno premoren, dugo bez riječi zurio u mamu i konačno prorežao: „Kakvog psa?!“

Znate ono kad igrate Pictionary i inicijalno totalno krivo zabrijete o čemu se radi, pa makar i sam Courbet naslikao pred vama Tucače kamena, vi ste zabrijali svoje i ne vidite ni kamen, ni tucače. E, tako je i moja mama, unatoč tome što tatin ton glasa nije nužno odražavao točno taj smisao, čula:

„O kojoj pasmini si, draga, ti razmišljala?“

Pa je mama tati skrušeno priznala svoju opsjednutost napola gluhim i ćoravim psima u poodmakloj dobi, koji imaju bar jedan vidni fizički defekt zbog kojeg ih nitko drugi (osim nje) ne želi, i ona zna kako taj vodoskok buha koji im frca sa tjemena riješiti, samo će možda biti potrebno pozvati Deratizaciju da im nakon toga raskuži stan. Eto, takvog psa bi mama najrađe, kad ju se već pita.

Tata si je opet uzeo vremensku pauzu i prosiktao: „E, pa ne može!“

Tu se mama vidno snuždila jer je zaključila da je tata očito žestoki pobornik čistokrvnih pasmina, shvativši odjednom da zapravo nikad o psima nisu detaljno (ili- ikako) razgovarali. No, mama voli tatu, i pristat će i na taj kompromis jer bolje ikakav, no nikakav pas. Stoga, čistokrvni pas it is.

“Dobro, a kakvog bi ti?“, pitala je sad već ne najbolje raspoložena mama.

„Koga? Psa?Kakvog bih ja psa? Nikakvog! Nikakvog Psa bi ja! Ti su mi najdraži. Od kud ti sad pas pao na pamet, pa tek smo uredili stan!“.

Tek smo uredili stan?!!  Ooooooo, mati mila!!! Kakve veze uređenje stana ima sa psima?! Uostalom, srećom da smo ga uredili, pa nećemo valjda psa dovesti u vlagu i propuh!!!, vrištao je svaki mamin neurončić, a alarm za Budućnost Bez Pasa svjetlio žarko crveno.

„Gle“, nastavio je tata nešto pomirljivijim tonom, „kasno je, umorni smo, možemo o tome neki drugi dan?“ Da, pomislila je mama, i neki drugi, i svaki idući dan dok ne promjeniš tu horror odluku o neimanju pasa. I tako su započeli mamini bezpasni dani.

Tata nije odustajao, ali ne može se reći ni da je mama podvila rep. Pas je jednostavno neprekidno iskakao kao tema uslijed najobičnijih razgovora o ručku, vremenu ili politici. Činilo se da tata pobjeđuje, čak je mamu smiono zadirkivao kako „ništa neće bit od toga, unatoč njezinoj diplomi da mu svakodnevno radi lobotomiju na živo“. (btw, mama doista ima diplomu, no u njezinoj je struci lobotomija davno prevaziđena. Iako je mama učila o lobotomiji. I načinima na koje se provodila. Just sayin’…)

Teško je reći kad se točno dogodio prijelomni trenutak, možda je tata mamu počeo ozbiljnije shvaćati kad su ono jednom izašli iz trgovine i sreli susjeda koji je šetao svog psa pa je mama tatu zamolila da ga slijede dio puta i prave se da i oni šeću svog imaginarnog najboljeg prijatelja… U svakom slučaju, da ne duljim o toj tragičnoj bezpasnoj, spomena nevrijednoj godini, tata je pao s krova. Nemojte me pitati što je tata radio na krovu, unatoč činjenici da nije dimnjačar, ni krovopokrivač, a ni monter satelitskih antena, važno je da mu je rame, prilikom pada, izletjelo pola metra od predviđenog mjesta za rame. I tata je morao na bolovanje. Ilitiga u kućni pritvor. Što ga je izoliralo od mačističkih razmišljanja o neimanju pasa, a učinilo prijemčljivijim za uvažavanje maminih armirano-betonskih argumenata pro imanja pasa.

I jedno jutro, neposredno uoči važnog datuma čiju smo devedeset prvu godišnjicu proslavili neki dan, tata je izrekao sad već legendaran tekst:

„Ja sam malo razmišljao što bi ti htjela za godišnjicu, i znam da zapravo ne bi htjela ništa osim „t o g a“. Pa ću ti ja T O kupiti.“ :he-he: „Samo da znaš“, nastavio je hrabro tata, „ T O će biti TVOJ pas. Gdje će kenjati, tko će ga šetati, jel živ ili visi sa stabla… to su TVOJI problemi, ne moji, OK?“ :he-he-he: „E, da, i još nešto- pas nije za kuću. Napravit ćemo mu kućicu, s podnim grijanjem ako treba, al nećemo živjeti u dlakavom svinjcu!“ :bwaaaaaaahahahahaha: „I malo sam gledao te pse, ni jedan mi se ne sviđa. Al ti bulldozi, oni su stvarno toliko ružni da su skoro malo i zgodni. Pa ćemo ići po bulldoga. Ti je to ok?“

Mama je znala, ali tata nije- u tom se magičnom trenutku velika, bijela, dlakava kugla Sudbine zakotrljala tatinom stazom. I to je bio dan uoči dolaska Mog Predhodnika u našu kuću.

…to be continued…

Naziv kolumni: BULLJEZGARIJE   Autor: PRINCEZA BERTA & MAMA B.U.P.

Autorica je rođena 23. veljače DamuNijeLijepoPitatiZaGodine. godine. Od šteneće dobi živi i stvara u Hrvatskoj. Dosadašnji stvaralački opus je bremenit i obiman te, kao takav, teško svediv na svega nekoliko kartica teksta. Iako je po zanimanju kućni pas, velik dio života, još od najranijih dana, posvetila je dekoraciji interijera. Spomenimo tek najznačajnije uratke: rupe na zidovima, rupe na jastucima, rupe na krevetima te, konačno, daleko najupečatljivije djelo, rupe na stolicama, pri čemu je uspješno, na neopisivu radost ukućana, obradila čitavu garnituru. Visoka estetiziranost, kako njezinog djelovanja, tako i pojave, proteže se i kroz slobodno vrijeme – u rijetkim trenucima odmora i razbibrige preferira valjanje u kravljoj balezi, aportirati mrtve ptice, a začarana je ljubavlju prema prirodi i insektima (koje jede). Živi u šesteročlanoj obitelji čiji je članovi oslovljavaju imenom “Princeza”, što pak dovoljno govori o neprikosnovenom statusu vladarice njihovih srca, svemu navedenom unatoč.