Ovaj vikend sam izašla.

Pod izašla ne mislim na izašla baciti smeće. Kupiti mlijeko. Il’ skoknut do pekare po burek. S mesom. Izašla sam među ljude. Među muziku. Pardon, glazbu. Među ples, viku i buku. Među cigaretni dim i alkoholne pare. Nije da sam neka asocijalna seljakuša, ali sve sam bliže toj definiciji. Bacivši oko na Martinu sa početka desetljeća, u principu sam jedva socijalna.

Samo par sitnih godinica unatraške moj je socijalni moto bio brže-jače-snažnije. Na nožne prste mogu nabrojati dane kada se nisam družila. Što na faksu, što kraj faksa, što oko faksa, što za vrijeme faksa, što u zoru prije faksa. Kave, kavice, pive, pivice, bire, birice i ostale njihove prijateljice. Ponedjeljkom kave i druženja, utorkom radionice i druženja, srijedom, hm…moram biti iskrena pa priznati da mi je srijedom slučajno znala pobjeć koja šalica viška. Hihihihi.

Četvrtci su obično bili laganija verzija srijede. A petkosubotonedjelja je bila jedna lepa, vela,  neverending srijeda. Slučajno su šaličice bježale na sve strane.  I još k tome sam svaki dan učila. Al’ za ozbač učila. Svaka „škuža“ je bila prihvatljiva za druženja, većinom likvidne prirode, jel.

Ukoliko je taj dan bila utakmice Četvrte kazahstanske lige boćanja u vis, feštali smo. Puknuo mi je nokat, slavlje. Sunce je i danas svanulo, dernek. Zagorio ručak, slavlje na prazan želudac. Polaganja i padanja ispita, useljavanja i iseljavanja iz stanova, dobivanja i gubljenja stipendija, godišnjice veza, prekida, sastajanja i rastajanja, rođendani, imendani, svi sveci, sve utakmice i prvenstva, sve se  slavilo, punim plućima. I još punijom jetrom.

Danas mi stvarno nije jasno kako. Da sada pokušam ponoviti samo jedan tadašnji studentski tjedan, poprilično sam sigurna da bih se strastveno žvaljakala sa infuzijama već prvog dana.

Ali,  ovaj vikend sam izašla. Dva dana za redom!!! Ćo! I još uvijek mrvu patim.

Izlasci su ostali uvijek isti. Tu i tam naiđeš na pokoji novopečeni pjesmuljak kojem znaš jedva dvije riječi iz refrena, ali u suštini izlaženje se nije promijenilo. No, ja se jesam.

Nekada sam ja bila ta koja je skakala. Bolje rečeno usavršavala „ti-Tarzan, ja-Jane“ plesne grčeve. Sada sam ona tetka koja je nadrkana jer se one tamo kokoške guraju, skaču, i stalno mi, tim istim tarzanskim spazmovima, lupkaraju po torbici. I kombajnom oru po nogama.

U danima feštarske slave sam redovito bila prva na šanku.  Danas fino čekam u redu. Čekam toliko fino  da mi prođe koncert u finom čekanju. Svi oko mene piju, a ja fino mašem prstićem ne bi li me šankerski  alkohol-točioc primijetio.

Tih dana sam se smrzavala ko´ vaginica u miničicama i najlonkama od dva i po’ dena. Danas bih najradije izašla u kostimu međeda. Toplo, udobno i ne moram trbuh uvlačit.

Specijalnost mi je bila profesionalno zavijanje na  srceparajuće refrene. Obavezno  s rukama uzdignutim prema plafonu. U onom maglovitom dijelu  večeri kada si uvjeren/a kako ekšuli dobro pjevaš. I ne kužiš zašto nisi već postala poznata pevajka. Lipeee cvatuuuuu i kompanija.   Danas promatram takve uzdignute plafonske ruke sa kvazičuđenjem. Šta-ih-nije-sramota pogledom. Mi-se-tako-nismo-ponašali pogledom.

Nekada sam mislila da znam seksi izvijati bokove na stolu/ šanku. Danas ne mogu gledati u takve vandale od straha da ne padnu.

Sada mi je bitno da je mjesto što manje zadimljeno. Da mi sutradan kosa i jakna ne smrde ko zapaljene kineske gume.  Da je pivo kvalitetno i da od vina ne boli glava. Da imaju nešt’ finog za zamezit. U principu klopa je esencijalna. Tekućine su samo pratnja. Bitno je da muzika i glazba nisu preglasne. Da možemo kvalitetno debatirati o indonezijskoj proizvodnji kave i sezoni parenja tasmanskog đavla.  Da nikojim slučajem nismo blizu zvučnika. Nedobog bit u prvom redu koncerta pa da me uvate u ona neka poganja. Subotom izbjegavam izlaske nakon zalaska sunca. U suprotome ću do srijede patiti. Petak je prihvatljiv. Ali ne duže od 2.

Igrom slučajnog slučaja,  ovaj vikenda sam zaboravila na sve te moje novonastale bitnosti. Na trenutak, na jednu večer sam opet postala ona jaranka što rukama skida paučinu sa stropa jer me pogodila svaka pjesma. I sve je to bilo lijepo, divno i krasno. Meni. Drugima mrvu manje.  I u klubu su svi bili sretni jer sam svu paučinu počistila.

Al’ sutradan! Eh, sutradan je bio d dej afrt jestrdej. Armageddon u najmanju ruku. Ne znam što me je više boljelo, ruke od čišćenja stropova, noge od wannabe seksi čagice što sam nabacila, grlo od katrana kojeg sam satrala, il’ želudac od…one neke pokvarene majoneze koju sam pojela, jel. Glava mi dva dana pulsirala u ritmu nekog treš rejv partija, šepala sam po stanu kvazimodo style i zijevala do utorka zbog  jednog malo lošije  prospavanog vikenda. Moj sado-mazo odnos sa želucem koji se odvijao narednih dana neću ni spominjati. Tog dana sam  uspjela samo ležati i ponavljati onu dobru staru uspješnicu „Nikad više“.

Volim ja svoju osebujnu sportsku karijeru, ali za istrčavanje feštarskih maratona potrebno je par godina manje, poduži GeO, jedna žlica vegete…il’ otkaz. Brat bratu, suma summarum i na koncu konca i krajeva, i Janica se povukla kada je bila na vrhuncu.

Hedonizam treba njegovati, maziti i paziti, ali vrijeme je da ga usmjerim u nešto perspektivnije smjerove. Navodno politički sektor ovih dana često mijenja personal. Možda njima pošaljem životopis. U osvajanju stolnih i šankovnih vrhunaca, čišćenju stropova rukama, valjanja po tepisonima i džuskanja uz lajt note imam menadžersko iskustvo, a upitni moral će naručim preko ibej, što me čini idealnim kandidatom za tu branšu.

Drž’te mi fige i palčeve 🙂

Vaša Kinki!

Naziv kolumni: KINKI MONOLOZI / Autor: MARTINA KINKELA