Nemojte prestati vjerovati u čudodogađanja. Znaju biti uistinu čarobna ♥

…and what have you done?

Ajd, nemojte mi reć da niste malo zbrajali i oduzimali ovih dana. Ne mislim na one računske operacije nižeg stupnja koje ja sad učim (jer mi je to, kao kućnom psu djeteta tog školskog uzrasta, dužnost i obveza), već na ono gdje- sam- bio- što- sam- radio računanje. Uzgredbudirečeno, kad čujem vas ljude kako kukate: „Joooj, evo, prošla je godina, a da se nisam ni okrenuo!“, dođe mi da lijepo izbljujem cijeli netom konzumirani doručak! Kog se vraga žalite?! Godina vam je prošla? Ma zamisli! MENI IH JE PROŠLO SEDAM!!! (ok, u ovim mojim godinama to više nije sedam, nego nešto malo manje jer se to računa po nekom koeficjentu pa je taj sedam zadan kao prosjek, al to su neke računice koji Mali Čovjek ♥ još nije učio, ergo, ni ja). Moj Tata kaže da on jako voli matematiku jer je vrlo egzaktna. Kad malo razmislim, to je zbilja tricky jer se ja točno sjećam kad je, kao u vicu, Mali Čovjek ♥ u prvom razredu došao doma poluuplakan sa zadatkom koji mu je učiteljica izdiktirala (super je naša učiteljica, ona personalizira zadatke riječima tako da svakom zada nešto što mu je blisko, samo što je, u datom slučaju, omašila ceo fudbal) pa je zadatak glasio: „Blaž ima 10 keksića. 6 je dao Berti.“ Bwaahaha! Da vam ne navodim kako zadatak ide dalje, nadam se da vam je jasno. Mali Čovjek ♥ , koji, nije da se hvalim, inače računa kao živi digitrončić, gledao ju je u čudu s istinskim nerazumjevanjem u ona dva plava oka, a učiteljici je pak bilo krajnje nejasno kako njezina razredna perjanica i superodlikaš ne razumije tako jednostavan zadačić. Ne zna, jadna učiteljica, da bi si Blaž prije nogu prepilio onom pilicom za tehnički, nego što bi meni i jedan keks dragovoljno dao. A o šest da i ne govorimo… Eto, tako je, otprilike, i meni bila složena ova godina (sedam) koja je skoro iscurila…

Počela je idilično, kao i inače. Zimu sam provela uglavnom zamotana u mamu, u proljeće se s Ulom na livadici svađala oko grančica, svaki dan bih Blaža namagarčila bar triput (znaaaaam da to nije lijepo jer je on pas s posebnim (intelektualnim) potrebama i sve to, al je zbilja svaki put smiješno 🙂 ), veterinara viđala samo zbog pedikure i manikure. I tako smo živjeli do 09. lipnja. Aman taman je završavala škola, dječica su nam konačno trebala biti više kod kuće i posvetiti se nama, zamirale su i izvanškolske aktivnosti. A mi smo tu večer, kao i svaku drugu, bili u uobičajenoj šetnji. Uobičajena je bila inicijalno, NIKAKO nije uobičajeno i završila. Šetnja k’o šetnja, niš specijalno, uglavnom sam čekala Blaža da iznjuši cijelu livadicu kako bi pronašao idealnu lokaciju za kakanje pa, kad ju je konačno locirao i obavio, krenuli smo kući. I tu se, da budem precizna- u 20 sati i 10 minuta, Blaž počeo gušiti. Onako, kao da mu je, recimo, zapela kost u grlu. Mama je, u hipu, izvela sve zahvate koji su joj pali na pamet, od čačkanja po raljama pa nadalje, no nije pomoglo. Pa je, već prilično potresena, nazvala našu Tetu Vetu, koja je, dakako, obzirom na vrijeme radnje, taman zaključavala ambulantu (koja je na drugom kraju grada) i savjetovala da odemo prvom (najbližem) veterinaru na vrata i molimo ga da napravi nešto.

Kako je Blažić zvučao i izgledao sve gore, tako se i mamino (psihičko) stanje rapidno pogoršavalo. Pa je sirotom Najbližem Veterinaru gotovo provalila u kuću i jadnom čovjeku u papučama uvalila Blaža u ruke s naredbom u luđačkom pogledu da mu tu na kućnom pragu, makar i grančicom, izvoli napraviti traheotomiju, a ona će mu, koja blage veze o traheotomiji nema, već nekako asistirati. No, po Blažićevo stanje, uzalud. Iako smo se do tad već svi ekipirali, djeca su, skupa sa mnom, već bila zbrinuta, tata se priključio mami i Veterinaru U Papučama koji je davao sve od sebe, no pomoći nije bilo. Gubili smo Blažića 🙁

Naša Teta Veta S Drugog Kraja Grada, koja je cijelo to vrijeme bila na otvorenoj liniji i po maminim već neartikuliranim kricima shvatila da je vrag skroooz odnio šalu, vratila se u ambulantu, pozvala i našeg Barbu Veta, otvorili su dvije operacijske sale, pripremili sve što je potrebno za reanimaciju i naložili da polumrtvog Blaža, zajedno s laringoskopom zabijenim u grlo, prevezemo k njima. Ako ste kojim slučajem gledali onaj stari film The Italian Job i sjećate se legendarne utrke Mini Morisa, onda otprilike možete imati ideju kako je Blažićev prijevoz izgledao. A u autu je tata koji vozi, mama, s Blažićevom riticom u krilu, koja mu urla da vozi onoliko brzo koliko je oduvijek priželjkivao, no ujedno i najsporije moguće jer je Blažu metalna cijev u grlu i svaka rupa na cesti je mogućnost da mu dotična naprava probije dušnik, i Veterinar U Papučama koji drži Blažićevu glavu u krilu, osigurava mu kakav- takav dotok zraka i vjerojatno proklinje svoj horoskop za 09. lipnja 2016.

Da pohvalim mamu- super se držala. DOK nisu došli kod naših veterinara kad joj je tek postalo jasno pravo stanje stvari. Točnije, dok tata nije od Sirotog Veterinara U Papučama S Lošim Horoskopom preuzeo Blaža u naručje pa mu je mama vidjela kao ugljen crn jezik i noge koje se potpuno beživotno klate. Blaža više nije bilo. To su joj potvrdili i međusobni pogledi sva tri veterinara koji su se bez greške pitali samo jedno- tko će im to saopćiti? I dalje se mama više baš ne sjeća, no, prema onome što su meni prepričali, Blažića su, obloženog u suhi led i priključenog na 260 cijevi, reanimirali do ranih jutarnjih sati. Možda bi odustali i ranije, tko zna, al tamo je (cijelo vrijeme, također prikopčana na Blaža) bila mama, a oni je znaju već jaaaaako dugo i jaaaaaako dobro znaju da mama ne prihvaća najbolje činjenicu o umiranju svojih pasa. Pa su ga oživjeli. Čudom, ako mene pitate. Mislim da je Blažić, negdje u tom komatoznom stanju, shvatio da bi život kakav on vodi jednostavno bio grijeh tako rano prekidati. A sigurna sam da je negdje i čuo sve ono što mu je mama svo vrijeme šaptala na uho i da je i ta enormna količina naše ljubavi koju mu je sipala kroz ušni kanal odradila svoje.

Blažića su, skupa s mamom, žive, zdrave i potpuno ošamućene, otpustili idućeg jutra na kućnu njegu. Zaradio je edemčinu na plućima uslijed gušenja, što je uglavnom već popišao, no čeka nas još jedna operacija (o kojoj se u našoj kući, bar pred mamom, ne govori). Živ je. Razmaženiji za 100% od onih 270% koliko je ranije bio jer se, od tada, Blaža ni pod koju cijenu ne smije uznemiravati. Jer se inače zadiše i može se ugušiti. To je lako reći, a teže izvesti jer je Blaž i inače lakouznemirljiv i uznemiri ga uglavnom sve- od muhe u letu do odsjaja ekrana mobitela na zidu ako sunce padne pod krivim kutem. Pa nam je druga polovica godine protekla u karanteni. Od uobičajenih događanja koji bi mogli uznemiriti Blaža- ništa, nema posjeta koji bi ga mogli uznemiriti, nema uznemirljivih šetnji, a bome, od kad je mama kupila električni muhomlat, nema ni uznemirljivih muha.

„Proklet bio tko te otrovao“, vjerojatno je najpoznatiji nadgrobni natpis uklesan na jednom od spomenika riječkog groblja kućnih ljubimaca. Ne možete ni zamisliti koliko je puta u proteklih šest mjeseci u našoj kući izgovorena ista ta rečenica. Te su kobne večeri, šećući našom šetnjičkom trasom, dva psića svoju borbu za život izgubila. Ovaj naš mali blenton nije. I, ako mene pitate, u ovom blagdanskom ozračju, mogu vam se zakleti da se Čuda događaju. Osim vanzemaljske ljubavi, nekad za Čudo treba i dobar veterinar(ski tim), no Čudo zato nije manje Čud(n)o. A matematika? Hmmm… Ne znam bih li se baš složila s tatom. Jer je nekad 2 – 1 nula, a bome i 1 + 1 bude sto.

Zato nemojte prestati vjerovati u čudodogađanja. Znaju biti uistinu čarobna ♥

Nek’ vam takvi budu i blagdani koji su pred nama i cijela nova (sedam) godina koja nam predstoji!

Čitamo se u 2017oj!

Ljubi vas

Berta

P.S. Zahvaljujemo ovim putem našoj Teti Petri, koja je uvijek tu kad zagusti ♥ , dr.vet. med. Daliboru Boljatu iz Veterinarske ambulante Kostrena na pružanju prve pomoći (i ispričavamo se zbog vožnje. I svega što je čuo tijekom vožnje.), kao i našoj Teti Dariji ♥ i Barbi Darku iz Veterinarske ambulante „Njuška“ (njima se više nećemo posebno ispričavati jer su oni, kroz godine, već uglavnom svjedočili svim fazama ludila 😛 ) što su nam, po tko zna koji put, spasili život(e) i nisu odustali od Blaža (i nas). Sretni blagdani svima! ♥

Daktilografkinja Mama