ApstiNETcijska kriza

Jeste li ikada imali problema sa mobilno-telefonskim operaterima? Ne, jelda? Ni ja.

Zato ovo nije priča o njima. Ovo je priča o telefonskim, mobilnim i internetskim poteškoćama u jednoj jako udaljenoj galaksiji. Galaksiji Farfaraway. U toj galaksiji ima jedna republikica u kojoj stanje nije poput našeg. Tamo ne teku  med, mlijeko, zlato, pelin, odojak, paštete, sreća i veselje kao u našoj lepoj.

Čula sam se ovih dana s jednom frendicom iz te galaktične republikice. Pitam ja nju kako je, kaže ona:  „Blouhdfhfjf dolken-šitashol“. Ilitiga po naški: „Ne pitaj“

Ondje je bolje ne imat veze sa ičime što ima veze sa ikakvim uslugama. Da li institucijskim, šalterskim, zdravstvenim, poduzetničkim, obrtničkim…posebno obrtničkim. Pa ni telekomunikacijskim.

Ukoliko tamo kontaktiraš službu za korisnike jer ti je puknuo nokat još ćeš i riješiti problem. Reći će ti da ne brineš. Jer će ti izrasti novi. Ali ukoliko imaš ekšual tehnički, financijski il’ ikakav pravi problem, prosto rečeno, najebo si.

Dok čekaš na liniji za pomoć naučiš heklati, zuriti u dalj i maratonski psovati s preponama. Stigneš i ručak skuhati. I pojesti ga. I ono treće. Pokakat ga, jel.

Najjednostavnija situacija zamjene routera, jer ovaj koji su ti „dali“ u zamjenu za račune je očito napravljen od bermudskih rižinih ljuski, se pretvori u putovanje kroz srednji vijek.

Najprije te operateri, na tom suludom planetu i još više ćaknutoj državici, uvjeravaju danima da je tvoj novi router na putu. I da je napravljen od radioaktivno-nehrđajuće riže. Najbolji na tržištu.

Nakon što to routersko čudo ne stiže, raspizidiš se i opet heklaš dok čekaš na liniji sa korisničkom službom. Zatim ti, nakon 10 dana kakanja u facu  preko telefonske žice, saopće da ti nikad nije poslan router jer te u sistemu ne vide kao njihovog korisnika. Najprije su ti ga slali skoro dva tjedna, ali sad ga odjednom više ne šalju. Mora da su u rodu sa Heri Pota.  Ali zato račune šalju. Preko sova probabli. Svaki mjesec. Tebi, koji nisi njihov korisnik. I tih ih uredno plaćaš. Jer koristiš uslugu čiji nisi potrošač. Da.

U sljedećem okršaju sa tehničkom podrškom te operater, zovimo ga Pero Chewbaccakić, pokušava uvjeriti da si glup.

„Da li ste provjerili ako je router uključen u struju“ je baš ono što želiš čuti nakon što si već danima bez interneta i telefona.

Ne, naravno da nije uključen u struju gospodine Chewbaccakić. Mi ni nemamo doma struju, jel. Svako jutro moramo voziti 3 sata bicikl da bi imali dovoljno struje za napraviti brzinski fejsbuk check in. Mi smo bili uvjereni da internet radi ako dovoljno dugo buljiš u njega i plešeš oko telefonske linije indijanski ples. Nikad čuli da za surfanje treba imati te neke struje. Znate gospon, mi inače robu peremo na potoku, noge ne peremo, a zube sa pepelom.

Kada konačno Chewbacckić shvati da nije problem u struji, obeća ti poslati novi routerić. Ovaj put od  adamantija.

Dok čekaš da stigne taj komad plastike, pedaliraš svako jutro i neumorno skupljaš struje za njega. U međuvremenu odneseš tri mašine robe na pranje u potok, opereš poljski WC, zamijeniš poplate na cipelama s kojima guraš svoj  flintstone autek, ali te internetski esencijalne kutije nema ni za pod nokat.

Na tvoj novi upit operater Pero Seremtiufacu kaže da vidi u sistemu kako je modem konačno na putu. Ovaj put navodno za ozbač. Kaže Pegaz ga nosi u titanskoj škrinjici. Nosi ekstra pozlaćeni router sa integriranom kremom protiv celulita. Morao je odmoriti pa je prespavao u krčmi Kod didova šupljeg zuba. I zato mrvu kasni.

Za ime četvtog operatera te profesionalno boli ona stvar koju nemaš. Čisto jer ti ovaj tvrdi, nakon par tjedana romantičnog phone-seksanja sa službom za korisnike,  da nitko nije zaprimio tvoj zahtjev, naručio il’ pak poslao router i da ti možda ipak  nisi njihov klijent. Ali račun moraš platiti. WTF?!

I ne, ne izmišljaš ovo. I ne prenapuhuješ ovo.  To se ekšuli događa. U jednoj posve drugoj galaksiji. Ofkors.

Kada te konačno dovoljno raspizde, promijeniš operatera. Divan je taj novi operater. Sve će ti dati. I vlastito djevičanstvo bi ti dao, samo da pređeš na njega. Obasipa te pogodnostima, profesionalno lijepim pridjevima i minijaturnim novcima koje će ti lunarno oduzimati. Sav si sretan, jer iako si internetski izopćen već tjednima, vidiš svijetlo na kraju tog telekomunikacijskog tunela. Sve dok ne otkriješ da te je taj tvoj novi tele-kompić pozvao k sebi samo da bi te i on malo telefonski seksao u zdrav mozak.

On ti pak ukine stari broj telefona i dodijeli novi za kojeg ti ni ne znaš da postoji. Iako si tražio zadržavanje starog broja, jel.  Ljudi te danima pokušavaju nazvati, ali svirači se uzalud trudili, jel. I još ti njihovi telefonisti tvrde da si si sam kriv što nisi znao nešto što ti nisu rekli. Da. Morao si zvati Vidovitog Milana pa bi ti on rekao da imaš novi broj telefona. Tko ti kriv što nisi zvao.

Od svog tog stresa poželiš čuvat ovce na planini. Slušati po cijele dane samo beee beee i beee. To je puno suvislije od svega što si posljednjih tjedana čuo. A sve to i slušaš tjednima samo da biš mogao na svoj plavkasti onlajn profil staviti pokoju sliku, okačiti  kilometarski status ili pak neki fensi ček-in. Sve to ima ful smisla, naravno.

Ali iz svake negativne situacije treba izvuć neku pozitivu. I upravo ovakve stvari nas podsjete koliko smo sretni što živimo tu gdje jesmo. Uvijek može biti gore. Zamislimo samo na trenutak da smo stanovnici te susjedne nam galaktičke republike. Ovo su njihovi problemi samo ukoliko im zašteka net, telefon ili nisu dovoljno biciklirali pa nemaju struje.

A kakvu tek mučnu muku muče u tom  cirkusu kada moraju ili žele tražiti pravdu, plaću, vlastita prava, sigurnost, humanost, napredovanje, zadovoljstvo, dostojanstvo? Mora da je zajebano. Mi o tome ništa ne znamo jer, srećom, kod nas takvih situacija nema.

Naravno, uvijek može biti gore, i njima i nama. Ali pitam se, da li postoji neka intergalaktička mogućnost da bude bolje?

Možda i postoji. Za ovce. Jer ovcama je uvijek sve dobro. Nažalost, mi nismo ovce.

Do idućeg četvrtka,

Kinki

Naziv kolumni: KINKI MONOLOZI   Autor: MARTINA KINKELA

O autorici:

Već u jako sitnim godinama sam htjela naučiti abecedu ne bih li krenula pisati pisma. Pisanje me pratilo kroz djetinjstvo i školovanje, no pubertet i njegove klasične boljke su zatomili moju strast prema riječima. Sve dok me u posljednjim godinama studija  te iste riječi nisu ponovno „napale i  zarobile“. I od tada me ne puštaju na miru. Pisanje mi je ispušni ventil. Zabava. Veselje. (O)smijeh.