Već u jako sitnim godinama sam htjela naučiti abecedu ne bih li krenula pisati pisma.  Pisanje me pratilo kroz djetinjstvo i školovanje, no pubertet i njegove klasične boljke su zatomili moju strast prema riječima. Sve dok me u posljednjim godinama studija  te iste riječi nisu ponovno „napale i  zarobile“. I od tada me ne puštaju na miru. Pisanje mi je ispušni ventil. Zabava. Veselje. (O)smijeh.

Dijete sam sa sela. Doduše malo urbanijeg sela. Al’ opet sela, jel. Nekad opatijska gimnazijalka pa tršćanska studentica arhitekture.  Trenutno tražim neke nove, pretežno arhitektonske puteve po ulicama glavnog nam grada (ukoliko uređujete stan il’ gradite kuću – I’m your girl). Često se i izgubim po tim velegradskim ulicama. Uđem u krivi tramvaj i slično. I pišem. Pišem o svemu što me potakne na razmišljanje. O svemu što me razveseli ili naljuti. I pišem jer to volim. Dolazi mi prirodno. Prirodno kao moru sol.  Kao ptici krila. Kao burek u zoru. Kao piva uz pizzu. Kao  pjevaču pjevanje. I bolje da je tako. Jer pjevati znam samo na pjejbek.