Nisam nervozan tip.  Smatram se skuliranom i koncentriranom osobom. S godinama sam naučila ne uvlačiti se u drame i kaose koje mi nameće svakodnevica. I kada mi se posloži „situacija“ pa me stisne uza zid, na probleme privatnog i poslovnog tipa mislim – e, onda se samo povučem. Da, povučem se! Sjednem na par minuta sama sa sobom (Ivana & Grabar)  i dišem… Razmišljam … ali polako. Vrtim filmove problema koji su me snašli i pokušavam „raspetljati“ omču koja me stišće. I dišem. Duboko udahnem i izdahnem. I tako nekoliko puta.

Razdvojim sve probleme, svakog na svoju stranu i krenem slagati prioritete – ono što mi je trenutno najvažnije i ono što me najviše brine. Sve ostalo ostavljam po strani – za malo kasnije. Smirim se. Samo se smirim. I tako smirena krenem rješavati jedno po jedno. Problem za problemom. Sranje za sranjem… Ali prema redu: od onog najgoreg problema prema onom manje gorem. Od onog što mi je važno prema onom što mi je manje važno. Princip eliminacije.

Puno radim. Na nekoliko sam strana i da nisam takva kakva jesam, vjerojatno bi već odavno  „pukla“ ko´ kokica. Dakle, kad je drama – zastanem! Ne idem dalje u kaos. Ne dam da me samelje jer izuzetno cijenim svoj život i svoj mir. Samo stanem i dišem… Razmišljam od kuda krenuti čistiti nagomilane situacije. I tako funkcioniram već neko vrijeme, hajmo reći, zadnjih godinu i pol dana.
Prije sam živjela u vlastitoj drami, stisnuta uza zid, s glavom veličine globusa (od svih drama) … I što je najgore, sa sve više i više ne riješenih problema iz dana u dan. I samo sam dramila!! Kukala sam i pričala o problemima non-stop! Što sam više pričala, to sam se više uvlačila u njih, kako sebe tako ljude oko sebe. A rješenja nigdje na vidiku. Dok nisam pukla – a puklo me na zdravlje. I obično kada ti se nešto takvo dogodi onda se restartaš. Onda ti svi problemi izgledaju manje dramatični. Jer, uvijek može biti i gore. O, da! Može itekako!

Dakle, od tada znam kako ništa, ama baš ništa nije vrijedno mog živciranja i uvlačenja u dramu i kaos. Što mogu riješim, a što ne – odjebem! Vrlo jednostavno. I ne nerviram se.

I obično to tako hendlam dok me opet nešto ne zdrma pa se zamislim i zastanem opet! Onaj gore nam šalje signale, zapamtite to, samo ih treba znati prepoznati! A meni je signal lansiran prošli tjedan…

Jutro. Vozim na posao. Telefon zvrcka. E-mailovi, pozivi… Obavijesti… Non stop neki klinac zvrcka.  Službeni telefon i privatni naizmjenično. Dakle, šou. U principu ne volim niti pričati niti tipkati dok vozim. Baš ne volim. I to pogotovo ujutro. Ostavim telefone u torbici, napičim mjuzu u autu da ih uopće ne čujem i ne vidim dok vozim. I odvozim se od točke A do točke B bez da pogledam na telefon. Cool J

Međutim, taj dan je krenulo od zore: frka na poslu, nervoza, brzi odgovori… sve nešto odmah i sad kao da će se nešto strašno dogoditi za tih 15 min vožnje ako ne odgovorim taj sekund! Dakle, odjednom kaos! Povukao me. Hm…

I vozim se tako prema poslu.. Ma, ne sjećam se bokte niti gdje sam bila, jer sam cijelo to jebeno vrijeme dok sam vozila – tipkala. I u tom ludilu telefona i čitanja upravo pristiglog e-maila … moje nervoze, bijesa i bez ikakve koncentracije na vožnju, sasvim slučajno dignem pogled iznad volana i skužim kako je preko pješačkog prijelaza krenuo muškarac koji je za ruku vodio malenu djevojčicu crne, kovrčave kose. Automatski sam legla na kočnicu i stala ukopana u mjestu!!!

Skamenila sam se. Oprao me znoj. Sva sreća nisam vozila brzo pa sam uspjela stati taman kada su mi bili ispred nosa auta!!!

Muškarac je bio u svom filmu. Ma, nije on niti primijetio moju dramu i kočenje u zadnjoj sekundi…ali ona je.

Prolazili su ispred mene. Digla je svoju kovrčavu glavicu i pogledala me prekrasnim, veselim, dječjim okama. Na prsima je stiskala plišanog medu…

Taj njihov prelazak zebre ispred mog auta činio mi se kao slow motion… Trajalo je.. trajalo… On je hodao zamišljeno i držao je za ručicu. A ona me gledala cijelo to vrijeme. Na kraju prijelaza nasmiješila mi se i mahnula skupa s medom.  Nisam znala pokrenuti auto. Oduzela sam se. Ovo je bio zadnji put da u toku vožnje dotaknem telefon, pogledam u njega! Nikada više.  Osmijeh ove djevojčice pamtit ću zauvijek. I mahanje s medom.

Otišli su svojim putem. A ja… Ostala sam skamenjena!! Nisam znala što trebam prvo stisnuti: jebeno kvačilo ili gas.. niti u kojoj sam brzini uopće i da li auto uopće radi ili se ugasio. A telefon je i dalje zvrckao. Pogledala sam oko sebe. Došlo mi je majke mi moje mile da otvorim prozor i izbacim telefone van!! Razbijem ih i sve u tri vražje matere!!

Gdje sam ja bila zadnjih par minuta?? Umjesto u autu i sa četvorima očima na cesti, ja drndam po telefonima, zverlam okolo i vozim! Koja guska! Mogla sam pobrati čovjeka s djevojčicom!! Mogla sam ih udariti dok tipkam na usrani telefon. Mogla sam ih ozlijediti. Samo sekundu kasnije da sam digla pogled udarila bih u nju…

Došla sam na posao na pol uplakana i vidno rastrešena. Baš me složila ova situacija i onda sam se debelo zamislila. Odlučila sam čvrsto i obećala samoj sebi da od toga dana više nikada ne dotičem telefone u vožnji! Svijet neće stati za toliko vremena ako ne odgovorim na poruku, e-mail ili se ne javim na poziv! Što se najgore može dogoditi ako se ne javim? Što? Ništa! Ama baš ništa!!

Od toga dana počela sam obraćati pozornost na ljude u autima. Stojim na semaforu, čekam zeleno i gledam ljude u autima pokraj sebe.

Ili pričaju na telefon i totalno su odsutni ili se voze s partnerom i svatko pilji u jednu točku. Svatko u svoju točku. Ne komuniciraju. A glave im u oblacima. Sivim.

Ovi što pričaju na telefon su van sebe. Oni pak vode važne razgovore – točno im vidiš po motu i faci u kakvoj su banani. Pretežno su u službenim autima – ne moš faliti! Možda ga baš šef upravo pere jer nešto nije stigao / stigla napraviti. Možda jurca obaviti još neki posao pa žuri doma i zato kasni po dijete u školu ili vrtić. Pa zove, luduje .. nervira se i u totalno svom je svijetu. Da mu se ispred auta baci bomba – prevezao bi se preko nje i ne bi niti primijetio! Strašno! U kojem filmu mi živimo… U totalnoj drami.

Nedavno sam popila kavu s jednom dragom čitateljicom. Kupila je moju knjigu, pa smo se malo podružile i počavrljale. Divna žena. Samohrana majka. I kao svaka takva žena jurca i radi, bori se da tom djetetu omogući i pruži što je više moguće. Pričala mi je kako je znala raditi i po 12 pa čak i više  sati na dan. Bila je na vodećoj poziciji u jednoj velikoj firmi i imala je zavidno dobru plaću. Ali, ta plaća od nje je iziskivala potpuni angažman. Radila je kao mali vrijedni mrav dok su je doma čekale silne obaveze. Svakodnevna jurnjava, tuga zbog manjka vremena kojeg je provodila s djetetom, ogromna količina stresa i obaveza doveli su je do toga da se jedan dan samo srušila na poslu! Da! Doslovce su ženu reanimirali, vraćali u život. Sa svojih tridesetak godina bila je klinički mrtva. Otkucaji srca 14 u  minuti, a tlak 30/40. Mrtva žena!

Nakon silnih pretraga i navlačenja po bolnici vratili su je doma – nisu joj ništa otkrili – osim black out-a kojeg je doživjela od umora i stresa! Skoro je otišla na onaj svijet.

Urezale su mi se njene riječi:

„Tu prvu noć dok sam ležala na odjelu bolnice Sušak, onako jadna..spojena na sve silne aparate koji piip – piiip – piiipkaju i daju bar neki signale da si među živima.. bar sam ja znala da sam (valjda) živa dok to čujem oko sebe… primijetila sam grupicu dežurnih liječnika koji su me gledali u čudu. Nazirali su mi se kroz maglu. Promatrala sam ih kroz trepavice, umorna da  uopće otvorim oči. Uglavnom, baš su bili zabrinuti. Komentirali su te moje otkucaje, tlak… I otišli. Nakon nekog vremena pokraj mene je stajala časna sestra. Već me presjeklo da je TO – TO, međutim čula sam joj glas i osjetila njen dodir. Podragala me po glavi i rekla:

•    Mila moja, što se tebi dogodilo? Imaš samo tridesetak godina…

Zaplakala sam i odlučila promijeniti život iz temelja: dati otkaz na poslu kojeg radim i maknuti se čim dalje! Odlučila sam raditi posao koji će me manje crpiti. Znala sam da će mi takav posao davati manje prihoda, ali, isto sam tako znala kako ću biti više vremena s mojim djetetom. I bit ću sretnija i smirenija! Ne želim više ovako živjeti! To niti nije život! To je plutanje kroz život!“  I eno je! Sretna na poslu kojeg radi. Vesela i zdrava. Zadovoljna svojim životom.

Većina ljudi danas živi samo da radi i da si osigura egzistenciju. Brzina posla, utrka za novcem, dokazivanje i građenje karijere, rad od jutra do sutra, rad vikendima, provođenje cijelog dana na telefonu i kompu dovodi nas do toga da se totalno iskapčamo od realnosti i normalnog života. Sve mora biti sad i odmah. Ono najvažnije niti ne primjećujemo. Samo strka i zbrka. Izvješća, rezultati..karijera.. Uvučeni smo u mašine koje nas melju. Jesmo li sretni?

Ajmo napraviti test: Koliko ste se puta vozili u autu s partnerom ili djecom a da niste riječ progovorili jer ste morali odraditi važan telefonski razgovor? Koliko ste situacija morali odgoditi zbog zaostalog posla kojeg ste morali riješiti? Koliko ste se puta vratili doma s posla, a da uopće niste bili svjesni kojim putem ste se dovezli do doma? Jel´ vam se to ikada dogodilo? Zamislite koliko ste kilometara prošli, a da nemate pojma kojim ste točno putem došli.. Zar nije to strašno?

I do kada tako?

Reći ću vam! Dok vam se nešto ne dogodi, eto do tada! Jer, obično kada se nešto ružno dogodi onda se zaseremo i zastanemo. Jedino tada jer smo prisiljeni zastati i zamisliti se.

Stres, drama i kaos rade velika sranja i uvlače nas u još veća. Kao vrtlog. Iz toga se ne izlazi samo tako. Što smo više u „mašini“ više smo u vrtlogu drame / kaosa / sranja! Kao navučeni na drogu!! Ovisni i jadni bez snage i mogućnosti spasiti se. Iz dana u dan tonemo sve dublje u taj vrtlog.
Halo!! Stanimo malo na loptu. Pokušajmo malo udahnuti zrak. Razmislimo malo kakav to život vodimo. I odlučimo se promijeniti nešto u tom kaosu! Ali, odlučimo se za to prije nego je kasno… odvagnimo prije nego je kraj…jer kraj može biti vrlo zajeban!

Ako nas posao kojeg radimo previše crpi – potražimo drugi. Ok, možda je manje love u igri ili nije baš neka zavidna pozicija – ali, posložimo prioritete. Izvagnimo što nam je važnije. Normalan život ili karijera u kojoj smo non stop u stresu, na telefonu, u dokazivanju svojih sposobnosti, u utrci za boljom pozicijom… U konačnici što imamo od toga svega? Ne moramo se baš toliko davati u posao, zar ne? Pa radno vrijeme traje 8 sati!! Nakon toga imamo svoje privatne živote a posao ostavljamo van svog života. Previše se dajemo u posao. Previše nam posao kroji živote. Najviše se nerviramo oko posla. Najviše je drame oko posla jer nam taj isti posao osigurava egzistenciju. Da! Ali…

Danas – sutra da se prevrnemo i završimo na nekom bolovanju – zamijenit će nas netko drugi i svijet neće stati. Danas sutra kada odlučimo otići s te pozicije – doći će novi, svježiji koji će grabiti isto tako dok se ne zasiti jurnjave. Prema tome? Čemu toliko davanja sebe u taj jebeni posao? Čemu toliko uvlačenja u dramu i kaos zbog posla? Čemu toliko ne života zbog posla?
Zato zastanimo. Ostavimo se za početak telefoniranja i tipkanja dok vozimo. Onda udahnimo i izdahnimo i posložimo prioritete. Dajmo sebe u ono što nas raduje. Uživajmo u tome što nas čini sretnima.

I ja sam upravo na jednoj takvoj prekretnici. Upravo razmišljam o tome što me čini sretnom a što me totalno iscrpljuje i opterećuje. Slažem prioritete i uskoro ću odlučiti. Novac je najmanje važan.
Tako bi trebali svi razmišljati, jer … Važni smo mi i naši životi. Važni su dragi ljudi koji nas okružuju. Važni su lijepi trenuci koje nižemo kroz godine i kojih ćemo se sjećati a ne svakodnevna jurnjava koju imamo i vožnja do doma s mobitelom i ruci, kaosom u glavi iz koje ne možemo izvući niti kojim smo ulicama prošli u vožnji.

Ne dozvolimo da nam život bude jurnjava i da se ne sjećamo puteva po kojima smo prošli. Ne dozvolimo da nas kovrčava djevojčica presretne na cesti i trgne iz kaosa u stvarnost i realnost. Treba znati zakočiti i stati prije nego je kraj. Ponavljam… kraj može biti jako zajeban. U mom slučaju kraj je mogao biti takav da mi kovrčava djevojčica nije uspjela pomahati.
Udahnimo… Izdahnimo… Razmislimo.

Autor: Ivana Grabar 

  • Foto naslovnice: Josip Čekada

SVE KOLUMNE AUTORICE – OVDJE 

Kontakt: