Jeste li onaj tip osobe koji prepoznaje znakove „odozgo“ i  sluša intuiciju ili se svrstavate među one koji na takve „nebuloze“ uopće ne obraćaju pozornost?

Prije sam prakticirala, kada bih nešto naumila – to bih zacrtala u svojoj glavi i ostvarila, pa kud puklo – makar puzala kroz trnje i kamenje i izašla krvavih koljena i razbijene glave – ali, ja bi to napravila. Ok, bila bi izmučena i s postignutim ciljem (u konačnici) nezadovoljna i razočarana, ali bi to nešto izgurala do kraja. Bikica sam i tvrdoglava po prirodi – ali sam se s godinama naučila pratiti znakove po putu i shodno njima se ponašati.

Često se znalo dogoditi da mi sine briljantna ideja kako bi bilo prosto fantastično promijeniti npr. boju kose i iz blonde u brinetu (ili obrnuto) i to u jedno poslijepodne. Klasika, vidjela bi neki ženski časopis, snimila fotku tete s lijepom bojom kose i odlučila se na promjenu sad i odmah! Nazvala bih svoju frizerku i tražila termin. Ona bi naravno imala sve popunjeno za taj dan i nudila bi mi termin za sutra, ali ne! Ja bi to htjela napraviti baš danas poslije posla, a ne sutra! Ali, ona danas nikako ne može. Razočarana zovem drugi salon.. ista priča – sve je popunjeno. Zovem treći.. četvrti.. I ne da mi vrag mira.. Odlazim na internet, otvaram kontakte svih salona  u bližoj okolici i naravno, pronađem slobodan termin. Naručujem se na farbanje isti dan. Odlazim sva sretna na promjenu boje kose a iz salona izlazim totalno razočarana. Izgledam kao šišmiš i još mi boja malo baca na crvenkasto ili su pramenovi prežuti pa izgledam kao pilić! Naravno – to nije moja frizerka i ne može znati kako mi „lovi“ ili ne „lovi“ boja. Ujutro se budim i gledam u ogledalo i ne vjerujem koja sam glupača i što sam to napravila od sebe. Odmah zovem svoju fizerku, plačem joj na telefon i preklinjem da to što sam učinila od sebe popravi što je moguće prije.

Ovakvu glupost s kosom napravila sam u nekoliko navrata i naučila kada mi plan, za bilo kakvu ideju, iz prve ne ide glatko – odustajem. Ne forsiram. Ako se nešto ne može danas – ne može. U tom trenu znam da to očigledno ne bi niti bilo dobro za mene. Odmah mi pred očima osvane pilić ili djetlić – i to mi bude čist dovoljno da prestanem izmišljati.

Ovo je totalno banalan primjer i možda glup, ali isti taj primjer naučio me stati na vrijeme i ne raditi apsolutno ništa na silu. Upravo ovaj primjer naučio me kako prepoznati znakove i poslušati ih. E, to je najvažnije: poslušati ih!

I hvala Bogu da sam ovako tvrdoglava ipak počela poštivati te znakove a ne ići glavom kroz zid!! Kasnije se pokazalo da mi je to bila dobra škola!  Nisam praznovjerna – samo sam oprezna! I sva sreća da sam naučila lekciju iz farbanja kose i forsiranja nečega na silu. Znala sam da to nikako ne može izaći na dobro. Banalan primjer, ali vrlo učinkovit za nekoga tvrdoglavog kao što sam ja.

Dakle…slijedi priča..

Prije tri godine dobila sam zamjenski auto jer je moj bio na dužem servisu. Taj zamjenski auto bio mi je ful čudan – logično, jer nije bio moj. Bio je manji, malo stariji od mog..nebitno.. Ali ok.. Vozala sam ga i služio mi je za one moje svakodnevne ture. U stvari, smatrala sam se sretnom što sam uopće dobila taj autić jer zaista ne znam kako bi se snašla da nisam! Svakodnevne ture doma-posao-špeža-doma-trening-kave s prijatljicama-i slično, ovaj mališa obavljao je savršeno. Da nisam imala taj autić – vjerojatno bih poludila! Zvala sam ga „bijela strela“ i postao mi je pravi prijatelj tih tjedan dana.
Dakle, bila je jesen, početak listopada. Kišni i magloviti dani. Tmurni i šugavi. Došao je vikend, a moj auto još nije bio gotov s popravkom. Ok, dozvolili su mi da zamjenski autić zadržim i preko vikenda. Odlično! „Bijela strela“ i ja družit ćemo se i za vikend 🙂

A vikend se nastavio s kišom .. osvanula je tmurna i mračna subota. Ovo osvanula je više je u sprdnji jer je dan doslovce izgledao kao noć: kišna, maglovita, tmurna, siva, ubitačno-dosadna subota!

Bila sam cijeli dan doma i razvlačila se kao žvakača guma, s guza na guz. Baš mi se ništa nije dalo. Al, ono NIŠTA!! A, onda je genijalan um – nahranjen dosadom i crvima u guzici izrodio briljantnu ideju; kako ubiti sivo, subotnje poslijepodne i zabaviti se!  Sinula mi je ideja: obući se, pokupiti frendicu i gas do trgovačkog centra, ono, napraviti đir po dućanima, popiti kavu … ubiti dosadu.

Sva sretna nazovem jednu frendicu – e, ona ne može. Nije uopće doma!  Nona slavi rođendan.. doma im obiteljsko okupljanje. Uf, ništa od nje, ali ne odustajem!! Zovem drugu frendicu: a nju boli glava, leži… jedva mi se javila na poziv. Koga god sam tražila to subotnje poslijepodne da ide sa mnom – nula bodova! I meni pukne film!  Odlučim u zujanje po trgovačkom centru obaviti sama! I obučem se i krenem.

A vani – zona sumraka!! Magla do poda … kiša pada kao luda. Južina. Znači, katastrofa od vremena! Čim sam izašla van – već mi je bio fajront – ali idem ja!! Još sam si zabrijala kupiti nešto i to mi je bila nit vodilja! Sjednem u „bijelu strelu“ i krenem na cestu. Vozim se.. Nisam se baš osjećala u njemu presigurno, još pogotovo ta magluština i kiša … ali ne odustajem!

Dakle, vozim se. Kiša pada kao luda. Nisam napravila niti 300 metara od kuće – brisači mi stanu nasred stakla – ni lijevo ni desno! Crkli!! Pa, ne možeš vjerovati!! Kiša pada, a brisači stoje i ne miču se – ne vidim klinca od njih kao ni od kiše koja se slijeva po staklima!! Ne vidim cestu, ne vidim ništa pod milim bogom!! Poludim i stanem sa strane! Tražim kišobran da izađem iz auta i rukom, izvana, pokušam pomaknuti te jebene brisače sa stakla, kad … nigdje nema kišobrana!! Ostavila ga u garaži ili pitaj boga gdje prije nego sam sjela u auto! Pa, ne mogu vjerovati!! Nema ga nigdje! Poludim do kraja i izađem van na tu šugavu kišu. Vučem te brisače, dižem, guram ih – ali ništa! Kao da ih je netko zalijepio: ni naprijed niti nazad! Pokisla kao miš vraćam se u auto i jebem sve po spisku i kiši i autu i mrtvim brisačima! Palim taj smrad od auta i krećem dalje. Kiša i dalje pada kao luda. Ali ja fakat ne vidim niti cestu.. ništa bokte!! Auti mi dolaze u susret …jedva da vidim svjetleće fleke od njihovih farova.. Pa, jebem ti!! Stvarno sam bila luda!! I u tom trenu me nešto presječe. Kao da mi je neki unutarnju glasić rekao: „Vrati se doma, Ivana! Zar ti nije bilo dovoljno znakova? Ne idi dalje na silu. Sve ti govori da se vratiš!“

Da! Stala sam ponovno i ugasila auto. To je to! Idem doma. Oprao me ful neki strah kako ću se uopće vratiti do kuće jer zaista ništa nisam vidjela. Kiša se slijevala po šajbi.. brisači su stajali po sred i dodatno mi otežavali pogled na cestu.. O, Bože … stvarno sam bila luda što se nisam vratila odmah – bar ne bi pokisla!

Dakle, upalila sam sva četiri žmigavca i polako se okrenula prema nazad. Vozila sam doslovce 15 km na sat – toliko je bilo katastrofa. Jedva sam se dovezla. Došla sam doma, presvukla se i legla na kauč. Smirila sam se. Odustala sam od namjere da bilo kamo više idem. Ovo mi je bilo i previše. Al, zaista.
Idući dan išla sam s društvom u nedjeljni đir poslije ručka. Organizirala sam da dođu po mene – jer, meni ne rade brisači, jel!!

U ponedjeljak ujutro sjedam u auto i krećem na posao. Kako sam upalila auto – tako su se brisači spustili na mjesto i nastavili se dizati i spuštati bez ikakvog problema i zastoja. Počela sam se smijati na sav glas! Vani je bilo sunce, a ja sam svako malo palila i gasila te brisače i smijala se! Nisam mogla vjerovati!! Kao da se netko zajebavao sa mnom!! Strašno nešto!

Kada sam došla na posao čula sam kako je u subotu poslije podne, na raskršću ispred trgovačkog centra bila stravična prometna nesreća. Bilo je i poginulih. Dakle… uzela sam novine i čitala.. gledala slike, a ono što me istreslo iz gaća bilo je vrijeme nesreće.. Uzela sam svoj mobitel i išla pregledati popise poziva i poruke koje sam slala prije nego sam krenula od kuće. Izračunala sam da bi baš u to vrijeme bila jako blizu tog mjesta da mi nisu crkli brisači. Da nisam stala i borila se s brisačima, kišom i ludim autom.. i ja bih bila tamo.

Presjeklo me! Išla sam analizirati cijelo to svoje poslije podne i sve moguće znakove koji su mi jasno signalizirali da ne izlazim iz kuće: od ružnog vremena i auta za kojeg nisam znala kako se ponaša u situacijama naglog kočenja – a bilo je mokro i klisko, do prijateljica koje su me otkantale i nisu mogle ići sa mnom (a rijetko kada idem sama đirati se bez veze po trgovačkom centru), od brisača koji su čudom krepali na sred šajbe i u toku vožnje pa do kišobrana kojeg nisam mogla pronaći… Previše svega toga u nizu da bi bila slučajnost. Previše vrlo jasnih znakova. Znakova Odozgo!

Iskreno… smrzla sam se!! Prošli su me trnci cijelim tijelom, a najež je bio od malog prsta na nozi do zadnje dlake na glavi. Znači… nije bila zajebancija!! Ovaj događaj ostavio je duboki trag na meni.
Nakon tog slučaja Grabar prati znakove odozgo. Bilo je još xy situacija u kojima više ne čekam cijele serije znakova  da bi odustala od namjere. A, ne, neee!! Jedan znakić mi je čisto dovoljan. Bilo je i komičnih situacija i  možda se ništa strašno ne bi dogodilo, ali ako mi neki plan ne ide fluidno i glatko… odustajem na prvoj prepreci. Stopiram se na prvom znaku i povlačim u rikverc.

I magare se nauči na batine pa tako i ovaj tvrdoglavi bik! Naučila sam se čuvati zahvaljujući znakovima! Zaista.

Nakon takvih par situacija počnete slušati svoju intuiciju, onaj prvi glasić koji vam se javi kada upoznate neku novu osobu, kada donosite poslovne ili privatne odluke, kada odlučujete kojim putem krenuti  do odredišta, kupiti nešto ili ne.. To je onaj prvi dojam, prva misao koju dobijete o nečemu ili nekome! To je intuicija. To je onaj feeling kojeg ne možete opisati. To je ona prva misao, prvi sud koji se uvijek, ali uvijek pokaže u pravu.

Prevrtite malo filmiće po glavi… Koliko ste do sada upoznali ljudi i kakav su dojam ostavili na vas..
Ajmo sada na ove ne dobre dojmove. Dakle, upoznate nekoga i ne sjedne vam na prvu. Jednostavno vam se ne svidi. Nešto vas odbija od te osobe, ne znate što, ali vam ta osoba jednostavno „nije sjela“ na prvu. Međutim, život nosi svoje, pa i tu osobu u vaš život. Upoznate se malo bolje i shvatite kako je ta osoba daleko bolja od onoga što se pomislili kada ste je sreli prvi put. Posramite se tih svojih misli…i ljuti ste na sebe kako ste uopće mogli toliko loše procijeniti, nisko pasti. Posramite se. Osoba se čini ful u redu a vi ste pomislili nešto suprotno. Loše se osjećate.

Međutim..nakon nekog vremena stvari se preslože i osoba se razotkrije i pokaže u pravom svjetlu. Onom svjetlu vaše prve misli, prvog dojma kojeg ste dobili kada ste se uopće sreli!  Zanimljivo, jel? I što tada pomislimo?

•    Da, znala sam da nije dobra osoba za mene! Nije mi sjela na prvu! Trebala sam slušati intuiciju i ne petljati se s njom. Nešto mi je govorilo da nije ok i evo mi sad!

Koliko vam se puta dogodila slična situacija? Koliko ste puta dobili znak a niste ga prepoznali, pročitali, poslušali?! Koliko ste se puta nasanjkali na nešto ne dobro, a od starta ste znali da radite krivo? Milijun puta, priznajte!!

Koliko puta ste se spremali na put pa bi vam se nešto neplanirano dogodilo na autu ili biste nešto važno zaboravili ponijeti? Koliko puta smo svi nešto forsirali da bi se na kraju ispostavilo kako to u finalu nije bilo dobro za nas? Koliko puta smo ful nešto htjeli i išli glavom kroz zid, rušili sve prepreke do cilja da bi dolazak na cilj bio krvav i gorak.. a uspjeh nebitan?! Koliko puta smo svjesno radili nešto a znali smo da nije dobro za nas? Koliko puta…

Netko nam odozgo šalje znakove. Netko se potrudio da nas čuva od loših stvari i ljudi oko nas. Netko ipak zna bolje od nas… i upozorava nas.. neki maleni glasić u nama nam govori: „Nemoj .. stani.. razmisli..!“

A kada ne poslušamo glasić u nama i ipak nastavimo dalje, onda nam taj isti netko postavlja konkretne znakove po putu i koči nas da idemo dalje.

Nemojte se oglušiti na unutarnji glasić i znakove odozgo. Prepoznajte ih … Poslušajte ih … Razmislite. Možda ipak postoji neki drugi način, neki drugi put do ostvarenja cilja. Možda je to već sutra  🙂

Autor: IVANA GRABAR