Život me baš i nije mazio. Ako ste čitali moje kolumne od početka, onda znate o čemu vam govorim! Sa svojih 35 godina u guzici, prošla sam sve i sva: od udaje i djeteta, razvoda i raznoraznih sranja u životu! Zaista su mi se događale takve životne situacije da sam jedan dan pomislila:

„Bože moj dragi, pa šta sam ja Tebi toliko zgriješila pa da mi slažeš ovakva sranja u životu!?! Brate mili pa ni sapunica mi nije ravna!! Sapunicu pogledaš i zaboraviš, malo cmoljiš i dec it!! Ali, moj život i usrane situacije i kombinacije?!?! Pa, ne moš´ vjerovati!! Ako poludim, napisat ću neki klinac i sve ovo što mi se događalo u mom usranom životu, staviti ću u knjigu! Eto!! Želim dati ženama savjete, moje savjete – klesane na mom životu i mojim greškama, suzama!! Koliko sam samo puta opizdila glavom u zid!?!! Jao!! Znala sam se zalijepiti ko´ žaba, jebem ti sve!! Napisat ću knjigu sa savjetima iz vlastitog iskustva, eto to ću napisati! Napisati ću priručnik za žene o svemu: i kako se ponašati u odnosima, vezama, brakovima, odgoju djece… i kako se boriti kroz život s demonima, svekrvama, prekidima, razvodima, i kako se nositi s boli i kako u cijeloj toj jebenoj priči ostati normalna! Meni nitko nije znao pomoći – još sam dobro i ispala na kraju!! Želim to zapisati dok mi je još sve friško i u glavi!!“

Nekih godinu dana vrtio mi se film po glavi kako ću napisati knjigu za žene, ali i za muškarce koji žele shvatiti žene, upoznati ih i nikada ih ne povrijediti … nikada više, jer to boli. Jebeno boli.
Razmišljala sam o toj knjizi…čak sam prijateljici Kristini pričala o tome. Rekla mi je: „Pa, sjedni ženo i kreni pisati! Bar ti imaš smisla za pisanje, a hvala Bogu i proživjela si sve to! Kreni zapisivati!“

Nisam znala kako početi uopće ni od kud! Cijeli sam životni uvijek nešto pisala, od PR tekstova za tvrtke gdje sam radila, za silne projekte koje sam vodila, za klijente, za scenarije spotova….za ovo – za ono.. Ali, pisati o sebi … .e, jebiga, to i nije baš tako lako kako mi se činilo!

Pokušavala sam. Sjednem pa krenem. Napišem par rečenica i stanem.. buljim u tih nekoliko slova i ne znam kako dalje.. Nije to scenario za spot niti PR tekst za klijenta ili projekt! To je moj život, brate mili! Nikako krenuti!!

Bilo je to točno prije 5 godina. Ljeto. Ja na godišnjem. Noći duge. Mala po vani, a ja doma. Sama. Tri tjedna godišnjeg. I jedno veče sam samo sam se posjela za laptop i krenula pisati i pisati…i pisati.. Znala sam pisati satima.. Do ujutro. Sve ono što je godinama čučalo u meni krenulo je van!! Strašno nešto!

Snaga koja je čučala u meni i skrivala se godinama od ne znam čega..samo je isplivala na površinu! Htjela sam cijelom svijetu ispričati svoju priču, svoje primjere iz života i ukazati na greške koje svi činimo. A činimo ih. Često sam razgovarala s prijateljicama na telefon. Toliko sam toga prošla i uvijek sam znala udijeliti po koji savjet, riječ utjehe… pomoći i spasiti što se spasiti da! Toliko toga je bilo u meni. Samo je trebalo krenuti pisati. A kada sam krenula – nisam mogla stati. Samo sam pisala i pisala…

Pisala sam mjesecima i napisala hrpe tekstova koji su bili dugi i bolni. I svakakvi. Čitala bi ih nebrojeno puta, nadopunjavala i plakala … smijala se samoj sebi, pa opet plakala Pišući sve te uspomene iz života prisjetila bih se i nekih situacija koje sam negdje potisnula i zaboravila. I tako sam se dobro osjećala!! Jebeno dobro! Bilo mi je lakše sve to izbljuvati iz sebe. Zaista je. Uživala sam u pisanju.

Nakon tih luđačkih nekoliko mjeseci pisanja, malo sam zastala. Promjene posla, više obaveza, dijete, pas, mačka, dečko, prijatelji… ovo – ono.. Ne stigneš sve. Ali sam zapisivala natuknice i podsjetnike u rokovnikić i svaki slobodni trenutak „ubacila“ nešto u moje čvrčkarije. Kada god bi mi nešto došlo u uho, u glavu…kada god bi bila neka tema o kojoj se razglabalo – zapisala bi je. I tako godinama. Nizale su se teme…nizale su se priče.

Moram priznati da je bilo trenutaka kada sam mislila odustati jer … tko bi te moje pizdarije uopće čitao? Tko bi to uopće objavio? Da, znalo mi je to prolaziti kroz glavu, ali sam svejedno zapisivala i dalje.

A jedan period bila je duža pauza. Prijateljica Kristina svako malo bi me pitala što je s tim mojim pisanjem.

•    „Stoji i čeka! Valjda će se jednom sve posložiti!“ – odgovorila bi joj.

I je!! Posložilo se.

Upoznala sam nju prošle godine na reviji City 45 20. Bacila sam oko na portal kojeg ima žena i oduševila se. Pregledala sam tekstove i vidjela kako nema niti jedne teme slične mojima! I dogovorile smo kavu. Sjele i kako smo krenule čavrljati – nismo još ni dan danas prestale ahahah!! To je moja Marija – anđelina moja <3

Poslala sam joj tekstove – svega njih par. Nije prošlo niti sat vremena nazvala me i rekla: „Ovo je super!! Jako mi se sviđa kako pišeš! Želim da pišeš tjedne kolumne za moj portal! Gdje si se skrivala do sada?!“

Prva kolumna izašla je 15.10.2014. I svaku srijedu, do sada, izašla je po jedna. Prvih par kolumni bile su najteže za mene, osobno. Reakcije su bile svakakve, pogotovo od ljudi iz najbliže okoline. Vrijeme je prolazilo, a srijeda je poprimila neki totalno drugačiji đir! Srijeda je postala jako važan dan u tjednu, jer tada izlazi Pink pen nova kolumna 🙂

Niti sanjala nisam ovakvu reakciju i ovoliko obožavatelja. Nakon svega dva mjeseca objavljivanja tekstova na portalu Stilueta.net i na mom fb profilu i page-u Pink pen, krenuli su intervjui, pozivi, gostovanja, prepoznavanja na ulici, zaustavljanja i oduševljenje onih koji me redovno prate. Iz tjedna u tjedan rasli smo skupa. Iz tjedna u tjedan sve vas je bilo više i više! Zaista se svakome trudim odgovoriti na e-mail i poruku u inbox. Zaista se svakome trudim posvetiti onoliko koliko mogu. U početku mi je bilo čudno kada me netko prepozna na cesti i zazove po imenu, a onda se jednostavno na to navikneš. U startu mi je bilo svega toga previše za hendlati, ali … svatko od vas je poseban na svoj način i svatko od vas zaslužuje posebnu pozornost.

Upoznala sam divne ljude kroz svoje tekstove. Imala sam i nekoliko svjedočanstava. Ono što me oduševljava je činjenica da ste se bez srama i vi meni počeli otvarati!! Bez ustručavanja mi se obraćate i pitate za savjet! Kažu da par para nađe – tako smo se našli moji čitatelji i ja. Imam vas puno i svaki vaš komentar pratim. Imam vas toliko i svi ste mi dragi na svoj način. Pri srcu ste mi, znate to?

I eto, došlo je vrijeme i za ono što je bio i plan od početa – a to je knjiga! Knjiga, priručnik, štivo za nositi svakamo sa sobom, crno na bijelo i na jednom mjestu!

Vau… ni sama još ne vjerujem… U ovom trenutku dok pišem ove retke moje knjige putuju za Rijeku. Uskoro ću dotaknuti svojih ruku djelo! Uskoro ću u rukama držati svoju prvu knjigu, svoje dijete koje stvaram godinama! Jako sam ponosna na sve to! Ponosna sam i na vas, svoje čitatelje, jer bez vas ne bi bilo niti knjige! Tražili ste je – evo je!

Čuvajte je. Podcrtajte u njoj ono što želite zapamtiti! Citirajte me. Čitajte i učite. Sigurna sam kako sam do sada mnogima promijenila poglede na život i ulila barem malo nade za bolje sutra. Sigurna sam kako i vi, dok čitate moje tekstove, osjećate isto ono što i ja osjećam dok ih pišem.. a to su ljubav, pozitiva … jer… kako kaže Grabar:

„Život se sastoji od trenutaka koji mogu biti lijepi I ružni. Život se sastoji  i od uspomena. Potrudimo se da naše uspomene sačinjavaju lijepi trenuci iz vlastitog života. Neka nam život bude ispunjen s puno lijepih trenutaka i uspomena! Kad ostarimo da se imamo čega lijepoga prisjećati!“

A ova knjiga je jedna od mojih lijepih uspomena! Sada ste i vi dio te uspomene … stepenicu po stepenicu … korak po korak i tu smo! Hvala vam na svemu <3

Današnju kolumnu završit ću riječima moje urednice. Njene riječi za mene imaju posebnu važnost i težinu. Nadam se da ćete  se složiti 🙂

„Vjerujete  li u slučajnosti? Ja ne. Vjerujem da se sve dogodi s razlogom, i dobro i loše, vjerujem da smo mi jedni drugima neka vrsta lekcije i duboko vjerujem u onu “Kako zračiš – tako privlačiš”. I nije cilj ovoga uvoda da komplementiram samu sebe, ali mora da jako dobro zračim kada sam si u život privukla i ovu izvanrednu ženu. Ivanu Grabar.

Da, može vam se njezina iskrenost koju sije u svakoj kolumni srijedom sviđati ili ne, ali ne možete poreći da je ta razina otvorenosti svijetu i pružanje duše na dlanu, vama dragi naši čitatelji baš takva – izvanredna i u današnje vrijeme pravi je dragulj imati takve ljude oko sebe. Blentave, otvorene, inteligentne, iskrene. A ona je sve to. Ivana Grabar. Žena koja uz bok Mamiću i Bandiću o sebi priča u trećem licu jednine ( Sigurna sam da se sad sve njezine frendice osmjehuju – Grabar došla, Grabar bila, Grabar ide… J tko ju ne bi volio tako spaljenu…), žena je kojoj se to može.

Grabar je jedna neobična žena. Rekli bi žena zmaj čitajući sve što je proživjela, ali opet… ona je tako krhka u svojim rečenicama, čudan spoj… Rekli bi žena ruža dok  čitate kako delikatno piše o nekim tuđim pričama koje vas baš poput ruže lagano bodu dok pokoja suzica klizi niz obraze, ali opet Grabar je toliko jaka u tim svojim istim rečenicama… Da, baš neobična žena ta Ivana Grabar.