Valentinovo o kojem sanjam

Valentinovo koje se živi cijeli život, a ne samo jedan dan. To je Valentinovo o kojem sanjam…

Valentinovo, pa Valentinovo, pa opet Valentinovo… Gdje god da se okrenem ovih dana nailazim na promoviranje tog praznika.
Tako i jutros… pijem kavu i usput prelistavam reklamne letke od nekih osam, devet trgovačkih lanaca. Bez obzira na to prodajom kakvih proizvoda se bave, našli su za zgodno da na posebno istaknuto mjesto utrpaju i proizvode koji bi mogli (trebali) poslužiti kao poklon za Dan zaljubljenih. Mislim, pa tko ne bi poželio laminatni pod kupiti najdražoj osobi upravo na Valentinovo?! A između ostalog prihvatljivog, nisam mogla ni zamisliti gdje su se sve kreativni marketinški mozgovi dosjetili nalijepiti mnoštvo srca, onako debeljuškastih i rumenih…koji mame… i kao da viču.

„Kupi me! Ona (on) baš mene želi!“

A tek same trgovine, izlozi…pretrpani svim onim na čemu prevladava crvena boja, a što stane u kuhinju, spavaću sobu, kupaonicu, ma gdje sve ne… ukrašeno ružama, okruženo plišanim medvjedićima… sve to poziva na kupnju.
I kupovati će se. Nešto više, nešto manje, ali će ići. Pa barem na taj jedan dan se treba pokazati voljenoj osobi, a pogotovo svijetu kako je naša zaljubljenost ogromna, kako posebnom jačinom obožavamo osobu pored sebe pa smo spremni i posebno duboko posegnuti u džep. Većinom je to posezanje proporcionalno pravljenju grešaka i kojekakvih sitnih gluposti u razdoblju od prošlog Valentinova.

Ne smijem biti toliko zla. Nisu svi takvi! Ustvari, većina nije.

Teenageri su nam toliko okupirani ovim nadolazećim danom da je pun njima (a i nama koji imamo nakupljeno par teenagerskih doba na plećima) izuzetno drag i privlačan facebook kojekakvim oglasima tipa:

„Glumim dečka (curu) za Valentinovo.“

Tu još i dodaju kolika bi bila cijena jednog takvog izlaska, zagrljaja, poljupca pred prijateljima i slično… jer kao, nezamislivo im je biti toga dana sam…
Pa su tu duboka planiranja kako i što pokloniti, gdje izvesti, čime iznenaditi, kako biti originalan i drugačiji od svih.
Prije nekoliko godina sam imala ozbiljan razgovor s jednim mladićem koji mi se povjerio da želi djevojci pokloniti Zvijezdu. Ne neku nacrtanu, fotografiranu ili našivenu, ne. Pravu! Onu na nebu! Nisam pojma imala da se i to može. Ali da! Sve se može preko interneta! Samo nekome tamo daleko, s druge strane oceana, pošaljete svoju nakanu, uplatite ček naravno i čekate da tamo jednoj nedavno otkrivenoj zvijezdi na nebu koja je svojim stvaranjem čekala baš vas, daju ime vaše voljene osobe. A vi čak i potvrdu dobijete za to… s potpisom. Ma, zamislite samo…

Satima sam ga uvjeravala da je to užasan promašaj, jer… ukoliko ovoj djevojčici od šesnaest godina pokloni Zvijezdu… Što će joj tek pokloniti za osamnaesti rođendan?! Druga objašnjenja nisu donosila ploda. Danas taj mladić i ta djevojka ne da nisu zajedno, nego i ne znaju gdje se nalazi ono drugo, naravno…
Uh, zar prosipam otrov po ovom danu?! Nije mi to namjera, nije zaista… I sama obožavam Valentinovo.

Toga sam dana odjevena u crveno. I ručak bude svečaniji, i vino je u visokim kristalnim čašama, i osjećam se posebnije, gotovo kao na rođendan. Muž i ja budemo još pažljiviji jedno prema drugome. I nađe se tu znak pažnje, čokolada, mimoze, neka sitnica koja me veseli, a nisam si je do tada priuštila… I izlazak u dvoje…
Zaista je lijepo vidjeti kako gradom prolaze žene i muškarci s tajnovitim osmijehom na licu i poklonom u rukama.

Grad je toga dana zagrljeniji…topliji…
Šteta što traje samo jedan dan…

A dan za danom prolaze… Sve valentinovske čokolade su već bile pojedene, ruže uvenule, odluke o tome kako se one sitne gluposti neće ponavljati, pregažene…
Valentinovo više nitko nije niti spominjao kada sam pila kavu na jednoj vinkovačkoj terasi.
Bio je početak travnja.
Nasuprot mene su sjedili moji roditelji… Otac s osamdeset četiri godine i majka u osamdesetoj.

Lijepo smo razgovarali, bili su sretni i smijali su se. Željela sam te trenutke zaustaviti u vremenu, htjela sam ih se uvijek sjećati ovako živo. Uzela sam mobitel i napravila nekoliko njihovih fotografija. Lica su im bila ozarena. Kada sam im pružila fotografije da ih vide, moj otac se zamagljenog pogleda okrenuo mami i rekao joj:

„Ja sam gledao u tebe da se vidi da te volim.“

Eto… dragi moji, to je Valentinovo!