I onda gledam jedne… Pa gledam druge… I mislim si: U čemu je kvaka?! Bože dragi, kamo ide ovaj svijet? Što je ovo?

Često promatram ljude oko sebe. Oni mi daju inspiraciju za puno toga. Gledam, razmišljam i zapisujem…Ili se kao danas podsjetim nekih riječi koje sam davno negdje zapisala….
Ljudi koji su nešto postigli u životu obično su vrlo jednostavni i pristupačni. Ljudi su to koji se ne guraju u masi drugih ljudi i koje nećete samo tako lako zamijetiti jer se po ničemu ne ističu – osim svojom osobnošću, karizmom… Onak, normalni su, kako bismo rekli. Po ničemu ne iskaču iz mase, a toliko toga bi imali za reći ili pokazati.. Međutim ne. Rade svoj posao, imaju svoju mudrost i znanje… Svoju pravu vrijednost… Ono što su postigli u životu ponosno nose sa sobom… I ne vrište na mjestu na kojem se pojave kako bi privukli pozornost na sebe.
Oni drugi, koje ne znam gdje bih svrstala, samo larmaju, iskaču iz mase, kite se s perjem i njime se hvale, kočopere…, a u stvari niti sami ne znaju što bi konkretno pokazali. Osim te buke i dreke, tog perja kojim su se okitili, kao i raznih etiketa i epiteta koji su si sami nakeljili, drugo niti nemaju. Ali su uvijek u prvim redovima, u prvom planu. Najglasniji i najdominantniji.
I onda gledam jedne.. Pa gledam druge… I mislim si: U čemu je kvaka?! Bože dragi, kamo ide ovaj svijet? Što je ovo?
A Bog odgovara: Grabar, to je cirkus. Pravi cirkus.
Pa da zaključim: Danas je u tom cirkusu najteže postići to: Biti normalan i jednostavan. Sretno svima koji su to postigli. Imate moj naklon.

Autor: Ivana Grabar