A tko je vaš uzor?

Kada sam počela zapisivati svoje uspomene i misli – prvo kao natuknice, pa kao zabilješke, a kasnije do u najsitniji detalj, nisam imala na umu nikoga i ništa – nego čisti poriv da ne zaboravim – eto, to mi je jedino bilo u glavi. Tekstovi koje čitate dugo su bujali u mojoj glavi i mom laptopu. Rasli su, množili se.. nadopunjavali. A kada sam krenula “za ozbiljno pisati” (prije šest godina), jednostavno nisam mogla prestati. Jedno je vezalo drugo, drugo treće … Slike i sjećanja su bili su tako žive i vjerne. Sve misli sam htjela spremiti u laptop. Tako je nastalo 80% prve knjige, prije nego sam se uopće usudila s jednom, jedinom rečenicom izaći van – u svijet. Sudbina je htjela da to bude virtualni svijet, za početak, a ubrzo i mirisni, tiskani oblik – onaj za zauvijek. U knjigu.

I nakon šest i pol godina ja i dan danas zapisujem. I dalje vučem rokovnik u torbi, papiriće po radnom stolu i cijelom stanu. Zapisujem. Zapisujem svakodnevni život i situacije. Osluškujem ljude. Osluškujem sebe. I zapisujem. Tako je izašla i druga knjiga, a u glavi se već sprema i treća.

Često me pitaju od kuda izvlačim sve te teme i tko mi je uzor. Ovo su najčešća novinarska pitanja u intervjuima.

Sada ću vas šokirati. Teme ne “izvlačim” ni od kuda! Teme mi dolaze same. Ne listam po internetu ili časopisima pa “lovim” atraktivne teme koje onda obradim i izbacim kroz tekst. Ja to tako ne radim! Život i svakodnevica pišu moje teme! Moje kolumne koje izlaze više od dvije godine i moje dvije knjige napisao je stvarni ŽIVOT! Nitko drugi i nitko treći! Vrlo jednostavno.

Živim. Promatram ljude oko sebe. Slušam te iste ljude što mi govore. Osluškujem svoje misli. Razmišljam o tome neko određeno vrijeme i onda sve to ispustim iz sebe kroz tekst. I to je to. Meni je to jednostavno. Pišem jednostavno – onako kako mislim i govorim. Oni koji me poznaju – znaju da je to doista tako. Pa čak mislim kako me sada dovoljno dobro poznaju i moji čitatelji.

Prije nekoliko mjeseci dobila sam e-mail od osobe koja se isto bavi pisanjem. Ok, ja imam portal i svoje tekstove pretačem u kolumne i tiskani oblik – knjige, a ova osoba svoje misli i priče objavljuje na osobnom blogu. Od iste osobe dobila sam cijelu lepezu komplimenata za svoj stil pisanja. Hm… „stil pisanja“ – bilo mi je čudno kada sam to pročitala. Zar ja imam stil?

A onda je uslijedilo pitanje da li bih mogla i nju podučiti tom svom stilu pisanja ili pisati za nju neke stvari, a ona bi mi to platila. Ostala sam ko´ pegla i objasnila joj da nemam definirani stil pisanja, jer taj stil – to sam samo JA! Moj način pisanja sam ja – vrlo jednostavno. Rekla sam joj da ne znam kako bih je naučila pisati tako, komunicirati tako.. I da ne mogu pisati tekstove po narudžbi, jer ja pišem za sebe i teme kako mi dođu. Mislim da je ostala malo razočarana.

Stil pisanja …

Često znam dobiti etiketu tipa: “Hrvatska Carrie” ili “Riječki seks i grad”… Pa od kada je preminula poštovana gđa Žuži čak i novi nadimak “Žuži nove generacije” …

Što znači uopće ta usporedba s nekim drugim ljudima? Zbog čega ljudi uopće vole uspoređivati nekoga s nekim drugim?

Ili, još smješnije je bilo kada sam čula usporedbu svog stila pisanja s nekim muškarcima iz javnog života! Da bilo je i toga: “Bez dlake na jeziku kao Mamić i Bandić!” Jasno vam je kako mi ova dva gospodina nikako nisu uzor.

Dakle, da skratim, meni nitko iz tog nekog „javnog svijeta“ nije uzor. Možda sam vas razočarala, ali to je tako! Meni su uzor jedino moji roditelji, ali oni ne pišu kolumne i knjige. Uzori su mi za neke velike i bitne životne vrijednosti i ako ikada ostvarim polovinu onog što su oni postigli u životu – biti ću jako ponosna. Recimo, ja nikada neću biti domaćica i žena kao  moja mama! I zbog toga imam grižnju savjesti jer ne stižem 10% toga što ona uspije s lakoćom napraviti. Ne znam raditi kolače kao ona. Ispeći ajvar. I tako to. Ona mi je uzor, kakav Seks i grad!

Moj tata mi je uzor jer je vrijedan i pošten čovjek. Uz njega se osjećam sigurnom i zaštićenom. Voljela bih imati tu njegovu mirnoću i karakter. Uz roditelje – uzore, imam uz sebe neke posebne ljude koji su inteligentni, iskreni, pozitivni i jednostavni. Eto, oni me nadahnjuju. Oni su moja inspiracija i iz mene izvlače onaj poriv da i ja budem još bolja osoba. Svojim kvalitetama me inspiriraju i hrane moju dušu.

Zrela sam žena s punih 45 godina. Vrlo često mi govore: “Ma, nikada ti ne bih dao/dala TE godine!” A ja se nasmijem i kažem: “Da, ja imam te godine. I imam kći od 23 godine. Imam iza sebe jeben život. Namučila sam se za sva ova znanja koja sada imam. Život mi ih je servirao da iz svega toga nešto naučim i izađem iz svega pobjedonosno još jača i zrelija, mudrija. Ponekada imam feeling da sam stara kao kornjača od 300 godina koja je proživjela nekoliko života. Toliko toga mi se odigralo kroz ovih 45 godina, eto! Bogme je. Zato imam mudrost i iskustvo koje jedino žena u nekim godinama može imati – bez uvrede bilo kome, ali smatram da o nekoj filozofiji života, o vezama i odnosima, o ljubavi i nekim životnim mudrostima može pričati jedino onaj koji je stekao životnu školu, doživio neku određenu zrelost i barem većinu toga o čemu govori / piše je proživio, a ne negdje pročitao od svog uzora s televizije ili iz novina! Eto, to mislim. Ne vrijeđam nikoga, to je moje mišljenje. Zato kažem, ja nemam uzor u nekim osobama iz javnog života. Nemam. Moja inspiracija leži u normalnim ljudima, životu i u svakodnevnim, malim životnim situacijama.

U zadnje vrijeme često mi se javljaju mlade osobe koje imaju želju za pisanjem ili već pišu. I to je lijepo. I za moj portal pišu mlade osobe. I imaju vrhunski potencijal – prepoznala sam tu iskru u njima. Osjetila sam tu vibru dok sam ih više od godinu dana pratila na društvenim  mrežama. Osjetila sam njihov puls. Prokužila ih i svidjelo mi se to što sam prepoznala u njima, a to je ta njihova jedinstvenost i posebnost, različitost.

Oni pišu o onome što uistinu žive. Pišu realno i iskreno. Svatko od njih piše sukladno onome u čemu je najviše doma, na svom terenu. Bez vrludanja zbog dopadljivosti drugima ili prikupljanja lajkova. Pišu o onome u čemu su najbolji i tu im skidam kapu!

Često u zadnje vrijeme primjećujem izlete pojedinih mladih autora u neke „preozbiljne“ teme. Biti ću sada brutalna pa ću ovako javno izgovoriti kako im te teme baš nikako ne pristaju. Koriste tuđe riječi, pa čak i rečenice, cijele fraze koje definitivno upućuju na nekoga tko im je „uzor“ i od koga su „posudili“ i usvojili te fraze. A ne pristaju im. Preteško to zvuči s njihove strane i nikako ne paše njihovim godinama.

A evo i jednog suprotnog primjera. I upravo ovaj primjer me ponukao na ovaj tekst.

Dakle, prije par dana oduševio me jedan predivan tekst kojeg je napisala mlada i vrlo talentirana blogerica Andrea. Ona je u jednom mom tekstu pronašla sebe i inspiraciju za svoju priču. Pitate se kako?

Znači, ja sam još lani napisala priču koja se nalazi u mojoj novoj knjizi. Tema je preteška. Radi se o djeci razvedenih roditelja i o tome kako se roditelji ponašaju prema djeci u tim paklenim trenucima. Koje su greške i krivi koraci roditelja, a koji su savjeti. Kako sam ja to posložila u svojoj situaciji i odnosu prema mojoj kćeri i njenom ocu – koliko god me je on povrijedio i što je u konačnici postigao moj način. Ja sam ponosna kako sam odradila taj težak “zadatak“. Ponosna sam jer nisam emotivno osakatila vlastito dijete koje je danas izraslo u mladu ženu sa zdravim postavkama u glavi i u srcu, te iskrenom vjerom u ljubav i obitelj. U toj sam priči navela i suprotan primjer paklenog razvoda gdje majka nije dozvoljavala ocu da vidi vlastito dijete. Prepucavanja i natezanja preko malog, tjeranje inata, prijetnje i svađe, prisustvo socijalne službe sve ove godine, jahanje po glavama cijele familije, mržnja, suze… Jebena i tužna, brutalna i vrlo poučna priča.

Gdje je u toj priči mlada blogerica?

Dakle, Andrea se, čitajući ovu moju priču, vratila puno godina unatrag kada su se njeni roditelji razvodili. Jasno je da je ta priča na nju ostavila poseban trag. Ona je napisala svoju priču koja je opisala iskrene emocije iz očiju djeteta. Zamislite to!! Ona je napisala priču „iz unutra“. Opisala je, vrlo emotivno, kako se ona tada osjećala i kakav je trag na nju ostavio razvod njenih roditelja. Nadopunila je tom iskrenom pričom točno ono što je meni falilo u mojoj priči da bi bila cjelovita! Sada je priča napokon završena 🙂

Tu kišnu subotu poslije podne javila mi se porukom. Zamolila me da pročitam njenu priču na istu temu. Moram priznati da me oduševila. Ali zaista! Poželjela sam da tu zajedničku priču zajedno i ispričamo, s dvije strane: sa strane djeteta i sa strane roditelja. Zato sam je pozvala da mi se pridruži na promociji u Zagrebu. Zajedno ćemo obraditi ovu temu i jako sam sretna što je pristala.

• Rekla mi je: „Dala sam se cijela u ovu priču! Pisala sam je sa srcem.“
• „I osjeti se!“ – rekla sam joj. I zaista se osjetila svaka emocija. To je to!

Zbog čega uopće ova kolumna i ovi savjeti?

Pa upravo kao odgovor na brojne upite onih koji mi pišu ili imaju želju za pisanjem i koji mi se javljaju s upitima i zamolbama za savjet.

Moj savjet je uvijek isti i može se aplicirati za puno više stvari, ne samo za pisanje.

Budite svoji u svemu onome što radite. Ako pišete, pišite o onome što jeste. Ne kopirajte nikoga u ničemu! Ne koristite ničije riječi, žargone, način rada … Ne pokušavajte biti ničija kopija samo zato što je taj netko (koga idealizirate) jako dobar u tome što radi i stvara. To vam nije garancija da ćete i vi biti dobri. Imajte svoju nit i toga se držite. U suprotnom ćete se pogubiti. Ili ćete biti nečija loša kopija. Imajte svoj „stil“. Budite u svom izražavanju ono što jeste. Jedino tako možete ostaviti trag!

Pišite iz srca! Dajte sebe u taj tekst, isto kao i ova mlada blogerica! Pišite ono što živite ili  što ste doživjeli na vlastitoj koži. Budite svoji i jedinstveni. I promatrajte život. Više puta sam rekla da život (stvarno) piše zanimljive priče. Vi napišite svoju priču i ne budite ničija kopija. Budite jedinstveni i različiti! Posebni i drugačiji. Jer, svi smo mi jedinke za sebe. Tako smo slični, a tako različiti. Tako smo svoji. Pustite to iz sebe! Pustite sebe iz sebe! Jer jedino to daje poseban pečat svemu onome što radite.

Autor: IVANA GRABAR