Rekao je da mu treba mir i da se ohladio….

Draga Ivana, htjela sam podijeliti s tobom moju priču.

Počela sam te pratiti još nakon prvih kolumni, pa sam kupila knjige, i pročitala ih. Tada sam bila u sretnom braku, dvoje male djece. Virtualne prijateljice smo još od kad sam bila na prvoj promociji u mome gradiću u ljeto 2015. Slušala sam, čitala, upijala savjete.

Dakle moja priča; muž i ja smo bili 18 godina zajedno. Sada imam 36. Dakle, pola moga života provela sam s njim. Uvijek je bio dobar prema meni. On je jedan kvalitetan i odgovoran muškarac i uvijek se trudio da budem zadovoljna, da djeci i meni ništa ne fali… I volio me. Znam da je. A ja sam njega obožavala. On je meni bio sve, naravno uz djecu. Uvijek smo lijepo razgovarali, dogovarali se.

Prvi tvoj tekst u kojem sam se pronašla bio je Da li je on onaj pravi?, u kojem pišeš da stvari koje nam smetaju u vezi, u braku će nas smetati još 10 puta više. Nije možda točno tako napisano, ali ja sam se u tome prepoznala. On je uvijek, uz to što je naš odnos odlično funkcionirao, volio druženja sa svojim prijateljima: dečki ovo, pa dečki ono… Nogomet, piva i to.., i ja sam mislila ajde kao i svaki drugi, sve drugo je super možda trebam to prihvatiti…  iako realno smetalo mi je. Htjela sam da je svo slobodno vrijeme sa mnom. Došla su djeca, pa cika, vika, pa dječje bolesti, a on…

Sve više odsutan…  Sve manje prisutan…

Drugi tekst u kojem sam se pronašla je onaj u kojem spominješ da ne može biti normalno da žena i dijete imaju jedan život, a muškarac svoj život. A kod nas je to s vremenom došlo upravo tako! Ali, ja se nisam dala! Probala sam mu pokazati da i ja tako mogu, pa sam mu pokušala na sve načine lijepo objasniti da ćemo se udaljiti, jer nam ne ostaje vremena za nas. I upravo to se dogodilo.

Dolazio je doma sve lošije i lošije volje, a ja sam se umorila od objašnjavanja kako bi mi njemu nas troje trebali biti sreća, a ne kad dođe doma da potone. Uz to radila sam na sebi, gledala njega kao dušu kojoj možda treba pomoći prostor, odmor… Zato sam prebacila još malo obaveza na sebe, da njega poštedim. I ja također radim i to vrlo odgovoran posao. Tu su i djeca, kuća, hobiji dječji i obaveze. A nas dvoje smo se pretvorili u par koji priča kako je on, pa opet kako je on… Bila je tu i zdravstveno loša godina za njega, a ja sam mu i u tom periodu bila podrška 200 %. Muž mi je, moram biti uz njega! U nijednom trenu nisam pomislila da me ne voli. Možda (eventualno) da mu djeca (povremeno) idu na živce jer, bude tu svega, ali ja nikako ne. Tako je i govorio. I prošla je loša godina, a on je i dalje ostao bezvoljan. Mislim da me nije zagrlio i povukao k sebi valjda godinu dana. I onda sam ja samo jedno jutro rekla;

Mislim da se mi moramo rastati…. i iskreno… Očekivala sam da će reći:  Šta je tebi? Dođi tu… Ma volimo se… Ili mi opet objašnjavati i opravdavati se da kako je takav zbog posla i obaveza i svega….

Ali nije to rekao. Rekao je kako mu treba mir. Rekao je kako se ohladio. Nakon 18 godina se ohladio?

Ja nisam više bila sretna naravno, ali čovjek s kojim sam sve gradila, sve te godine, dvoje djece, ostaje sada sama? S njim sam ih radila da ih zajedno odgajamo…. Ali, on se ohladio.

Ono na čemu sam ti htjela zahvaliti, isto zahvaljujući tebi i tvojim tekstovima, ja sam obrisala suze, zagrlila djecu i poželjela mu da nađe mir. Naravno da nisam bila cijelo vrijeme frajerica, niti to želim biti, da sam plakala i molila ne bi me bilo sram. Ali sam se ustala vrlo brzo, plakala noću da me djeca ne vide, možda dva put se slomila i nazvala ga samo s pitanjem je li našao mir i da li mu falimo, ali pribrana i mirna.

Nakon sto sam dobila hladan odgovor, bilo mi je jasno. On je davno otišao od nas. Emocionalno. Opet zahvaljujući tvojim tekstovima djeci nisam rekla ni jednu jedinu ružnu ili lošu riječ za njega. I dalje kad dođe po njih ako imam skuhano ponudim, predam djecu i kažem im da uživaju kod tate, da ih mama voli i čeka. I to sve s osmijehom. Veselim se ako im je kod tate bilo lijepo. Naravno, on uzme djecu minimalno onoliko koliko mu je propisano zakonom i dogovorom na Centru. Vrijeme kad su s njim i ovako su 80 % vremena s njegovima koji su divni bili i ostali.

Kupujem stan za sebe i djecu, jer će se on vratiti u stan u kojem živimo. Za sad je podstanar dok ja to ne sredim. I ne bojim se. Hvala ti i na tome. I naravno da nije bajka, jer sve obaveze su na meni, škola, hobiji, posao, kuhanje, pranje. Ali digla sam glavu zahvaljujući tebi. I plačem gotovo svako jutro, ali svega par minuta na neku pjesmu dok se vozim prema gradu… I sama sebi kažem; bilo je lijepo – za tim žališ. Za vremenom kad ste se voljeli, kad ste se trudili, sada to više nije isti čovjek. Za njim ne plači. I pročitam tvoj tekst Moje pismo i svjesna sam svega, i strahova, i lutanja i samoće… Ali, dobro sam. Slagala sam kockice valjda mjesecima. Nikome nije bilo jasno od kuda taj razvod kad smo se toliko voljeli?! Nitko od nas nikada nije izustio niti nijednu lošu riječ za onoga drugoga. On tvrdi da sam divna majka i žena… Pa kako se onda od toga ohladio?

Ali onda bi se opet sjetila tebe: Ne prevrći istu priču! Šta je – tu je! I nije bilo lako! Noći i noći nisam oka sklopila, a sve obaveze su me sutradan čekale. Ne želim biti sama. Ne želim ići na izlete s djecom sama, na godišnje.. Ne vidim sebe samu cijeli život. A onda opet tvoj tekst Nakon prekida u kojem kažeš: Uživaj u samoći, gledaj film, čitaj, prošeći se…

Razlog zapravo zbog kojeg ti pišem, jer ova moja priča je jedna od priča, da znaš da su se tvoji tekstovi nekako kroz moj život u zadnjih 3 godine proželi… …i kao da su me na neki način “pripremili” za ovo. Mislim da sam ostala dama ( isto u jednom od tvojih tekstova), a ne mogu reći da je bilo lako ostati dama. Sretna sam, posvetila sam se sebi i djeci. Veselim se novom stanu i kreditu od 30 godina. Ne bi htjela da moja poruka bude kako je sve super i kako sam sva prpošna. Ima tu svega. Ali mislim da ćeš ti to najbolje znati kad pročitaš… Svaki taj plač ujutro, neprospavane noći, tješenje djece… Sve to znaš.

Ali eto, htjela sam da znaš također kako si upravo ti jednoj ženi pomogla da se iz svega ovoga pakla se izvuče smirena, sretna, bez drame, s nadom i vjerom da ju netko njen čeka tko će opet obožavati i  nju i njenu djecu. Ako i ako ne, isto dobro! Onda znači kako to nije moja sudbina.

Sve sam ti napisala “u dahu”, ni provjeravala se nisam. Ni da li se ponavljam, ni gramatiku. Evo ti ovako iz duše. I oprosti sto sam ja odmah na ti, ali nekako mi nije bilo prirodno vi.

Hvala ti puno za sve nas kojima si pomogla, a da niti ne znaš… Tvoja vjerna čitateljica.

Tekst uredila i pripremila: Ivana Grabar