Odnijela me naranča u djetinjstvo, tuga me vratila nazad. Ali u ovim danima nema mjesta za nju.
Otkidam još jednu kriškicu, naravno, špricnula mi u oko, otuda suza… i smijeh. Neke stvari se nikada ne mijenjaju.

Običaji…
Narodni… Seoski… Obiteljski…
Za Uskrs, povodom krštenja,  vjenčanja, Božićni, i konačno oni vezani za kraj nečijeg ovozemaljskog života, sahrana…
Htjeli ili ne, svi smo vezani za običaje. Oni govore tko smo, što smo,  odakle smo i na koncu…koliko imamo.
Tko još može nešto bitno uraditi po svome? Mimo običaja? Pa to nije u redu! Koliko puta mi je baka držeći se za glavu sva uznemirena kad bih htjela uraditi nešto na svoju ruku, znala govoriti: ” Što će svijet reći?”
A svijet govori… ma neka  govori. Bilo dobro, bilo loše… jer i to je po običaju. Kako bi narod ostao narod bez ogovora???
Nego, zašto ovo pišem?
Pa, naranča…
Gledam je, držim je u rukama…
Ona fina… hladna pod prstima jer je tek donešena iz negrijane prednje sobe, sočna… koja te sitnim magličastim kapljicama iz kore pošprica po licu svaki puta, obavezno, dok je guliš… i koja miriše…
Oooo, kako samo bogato miriše!
Bogatije no izdašna trpeza najimućnije kuće u selu…
I obuhvatio si cijeli svemir u tom trenutku dok ti nosnice upijaju njen miris…
Čitav svemir i vrijeme…
Ono prošlo…
Ljepše…
Toplije…
Svjetlom okupano…
Vrijeme kad si bio dijete.
Eto i mene u tom vremenu… stvorila sam se tamo… s kriškom naranče u ruci… grickam je mrvicu po mrvicu, razlažem prstima na one njene najsitnije listiće iz kojih upijam sok…lagano… premećem po ustima posvećeno kao da se radi o najvećoj dragocjenosti… e, da bi što duže trajalo…
Naranču sam dobivala od strica, na Badnjak, ranim jutrom kad bi došao iz Njemačke i donio mi je na poklon. Naranču i čokoladu… onu kockastu, s lješnjacima i grožđicama… onu najfiniju. Živo se sjećam šuškanja njenog omota pod prstima… i boja… i slike.

Vidjeti je i držati u rukama bilo je neopisivo bogatstvo… Prevrtala bih je po prstima upijajući svečanost tog trenutka i istražujući pogledom po sjajnom papiru pokušavajući složiti na njoj ispisana  slova u riječi… nepoznate…i čudne.
Bože, ova čokolada dolazi iz sasvim nekog drugog svijeta!  Tu bih se osjećala još posebnijom.
I trajalo bi to ushićenje sve do mamine rečenice: “Anice, odnesi tu čokoladu u sobu, na ‘ladno… kad ti ne’ko dođe, da ga imaš čime ponuditi.”
Da… tako su završavale moje čokolade… podijeljene s drugom  djecom ili poklonjene kad se išao čestitati sveti Stjepan… A nisam se ni usprotivila…mada mi je bilo žao…silno žao. Mama se slušala i niti jedna njena riječ nije dovedena u pitanje.
Zato je naranča bila moja! Cijeli Badnjak bih se  polako pomalo sladila njome…
Eh… Badnjak…
I njegovi običaji…
Moj otac je bio Adam… i njegov djed.
U našoj kući se oduvijek posebno slavio Badnjak.
Ustvari…bio je to dan važniji od Božića. Do kokošjeg Badnjaka je sve moralo blistati, svi poslovi biti završeni, sve na svome mjestu… i onda se svečano čekalo Badnje jutro.
Od rane zore dolazili bi dječaci biti položaj. Još sneni noseći na sebi miris postelje koja im se nije stigla ni ohladiti, rumenih noseva i obraza, promrzlih prstića, cupkajući pokušavajući ugrijati si stopala u glas bi polugalameći izgovarali: ” Faljen Isus i Marija! Čestitamo vam Badnjak, Adama i Evu. Telilo se, prasilo se, ždrebilo se, kotilo se, leglo se… Ko-ko-koo, pi-pi-piii…”
Smijali bi se pokušavajući otresti iz kose i iza vrata kukuruz što im ga moja mama posula po glavama…
Smijala bih se i ja prateći to sve skrivena iza tatinih nogu. Mama bi im podijelila po jabuku i nešto sitnih dinara, ponudila ih perecima…
Eh, pereci.
Ti pereci su posebni.
Nitko ih ne zna raditi kao moja mama. Tata ih je obožavao.
I stric i strina su ih obožavali.
Teta i tetak.
Kumovi.
Komšiluk.
Svi su dolazili čestitati mome ocu imendan, a krajičkom oka pretraživali po kuhinji je li izvađena tepsija s tek ispečenim vrelim perecima  iz pečnice.
Od jutra do večeri mama bi punila vanglicu perecima, a gosti bi je revno praznili brzo prebacujući vreli rumeni peretak iz ruke u ruku. Srčući su, jer im vrući zalogaj pali jezik, hvalili kako su joj ove godine ipak najbolje ispali i usput  ispijajući domaći šiljer hladili grlo.
Od jutra do večeri… gosti su dolazili i odlazili, orile su se kojekakve priče iz davnina koje su izazivale gromoglasan smijeh. Pjevalo se… Mama je  nasmijana svako malo donosila novu turu peretaka, a tata se ponosno spuštao u podrum po još koju oku vina.
I ovi bi čestitari postajali ljudi rumenih obraza i noseva…ali ovaj puta ne zbog zime.
Većinu toga dana bih žedno upijala sve što se događa  sjedeći na šuštavoj slami pored bora koju je moj otac unio dan ranije. I bor bi okitili veče ranije…kao nitko u komšiluku.
Moralo se tako… drugačije nego u ostalim kućama… jer to je bio naš običaj… pa na Badnjak se moralo biti s gostima i slaviti imendan.
I nista ne raditi… osim jesti peretke, piti vino i veseliti se.
Kako se spuštala noć, ostajali bi za stolom mi najbliži… Obitelj.
Mama bi iz vitrine vadila porculanski špajzserviz, najbolji escajg, kristalne čaše iz Češke i slagala ih pažljivo na uštirkani bijeli stoljnjak. Na pola stola bi donijela tanjurić s naraslom tek podrezanom pšenicom, unutar nje stavila čašu ispunjenu kukuruzom odakle su se izdizale tri svijeće, crvena, bijela i plava. Zapalila bi ih i u tom trenu kao da je sve stalo.  Mi bismo ustali i  otac bi započinjao molitvu: “Oče naš…”
Nikada ta molitva nije zvučala svečano kao kada bi je moj otac poveo na Badnjak.
Između nas poustajalih oko stola isparavalo se iz zdjele s fišom…i svi smo bili u nekakvoj bajkovitoj izmaglici…
Poslije večere bi mama s par kapi vina gasila svijeće. Svi bismo se, kao neupadljivo, cerekajući podvlačili pod stol… jer… na koga ode dim od tih svijeća iduće godine ce umrti.
Stara priča… staro vjerovanje…
Običaj…
Moj otac se prošlog Badnjaka nije sakrio pred dimom… više nije mario… imao je 83 i puno boli na plećima…
Moj otac je ovoga ljeta umro… otputovao je u neki drugi svijet.
Ne znam, imaju li tamo svoje običaje za Badnjak?
Mi smo svoje izgubili…
Kuća je ostala bez Adama…
Tko bi došao u zoru ranu biti položaj, kada nema svečara?
Tko bi dolazio cijeli dan družiti se, pričati, pjevati i smijati, kada nema kome čestitati imendan?
Tko bi kitio bor dan ranije kada na Badnjak neće biti gužve u kući?
Tko ce unijeti slamu govoreći: “Čestitam vam Isusovo porođenje…”?
Tko vino iz bureta preliti u oke i unijeti ih onako rosne i zamagljene?
Kome peći peretke???
I kako, nakon što ih je 59 godina mijesila zbog njega?
Kad nitko drugi neće doći…
Kad ce kuća biti prazna…
Samo mi.
Obitelj.
Bez običaja…
Primorani stvarati neke druge, svoje, nove običaje…

Odnijela me naranča u djetinjstvo, tuga me vratila nazad.
Ali u ovim danima nema mjesta za nju.
Otkidam još jednu kriškicu, naravno, špricnula mi u oko, otuda suza… i smijeh.
Neke stvari se nikada ne mijenjaju.
I dobro je što je tako, a neke druge su tu upravo stoga da bismo ih mijenjali kako se mi mijenjamo.
Hm… nikada do sada nismo imali okićeni bor na balkonu. Ove godine ćemo ga okititi.
I to već danas!
Obradovat će se djeca. I baka! I suprug. A i  ja ću biti sretna s tim našim novim običajem.
Stavit ćemo i svjećice. Puno njih!
Neka blješti… da osvjetlimo put Njemu koji dolazi…
Od ove godine u našoj kući će Božić biti blagdan koji se čeka i kojem se veseli. Dan kojeg će se u ovoj obitelji posebno slaviti…
A Badnjak… Badnjak će biti predivan dan uoči Božića…

Autor: ANICA ŽIVKOVIĆ