Zovem se Josip i danas sam došao na svijet

Pozdrav ljudi! Zovem se Josip i jutros sam došao na svijet. Znam da nisam odabrao baš najbolje vrijeme kada ću se roditi, ali… Kada sam ja bio u planu još je sve bilo normalno. Ljudi su se normalno družili, grlili i ljubili, pozdravljali, a osmijeh im nije skrivala maska na licu… Znam, nisam baš odabrao neko idealno vrijeme kada ću doći, ali eto, ipak sam tu. I znate, baš sam sretan! Jedva čekam kada ću napokon doći doma svojoj obitelji. Doma me čekaju tata, brat i čak dvije sestre! Da, ja sam četvrti, najmanji, ali mama kaže najhrabriji.. Uh, što sam ja sve preživio dok se nisam rodio, pa vi nemate pojma! Moja mama je sa mnom prošla sve i doživjela svašta. Dok sam se ja mirno ljuljuškao u njenom trbuhu, ona se borila rukama i nogama za mene. I moj tata, i cijela moja obitelj. Hvala im na tome.

Četvrta trudnoća moje mame i netko bi rekao kako će sve ići baš kao po loju.. Međutim, sve se u drugoj polovici okrenulo naopako. Mama je dobila nekakav čudan osip koji se proširio po cijelom tijelu. Silne pretrage, čuđenja liječnika i struke. Napokon su otkrili što je, a moja je mama bila u statistici 1:50 tisuća trudnica koja dobije takvo nešto. Odluke koju terapiju smije dobiti i kako će se to dalje liječiti, mojoj su mami donijele puno briga. Radije je trpjela strašan svrbež i gotovo žive rane po svome tijelu samo da mene zaštiti od jakih terapija i lijekova.

Na kraju smo od Doma morali ići u veliki grad. U Zagreb. Bio sam ja već prije s mojom obitelji u Zagrebu. Odemo mi često u šoping, budemo koji dan, pa se vratimo opet Doma. No ovaj zadnji put mama i ja ostali smo u Zagrebu. Morali smo. Tako je rekla teta doktorica koja je zaprimila moju mamu u Petrovoj bolnici. Mama je jako plakala. Stalno je plakala. Falili su joj moj tata, brat i sestre. Falio joj je naš dom i obitelj.

U bolnici je mama počela dobivati prilagođenu terapiju i bila je pod nadzorom puno liječnika koji su se brinuli za nju, ali i za mene. Svaki dan slušali su moje maleno srce kako kuca, mami su vadili krv. I sve je opet bilo u redu. Mami se osip na tijelu gotovo povukao do kraja i ništa je više nije svrbjelo. Nije prošlo niti dva tjedna da smo bili u bolnici kada su se vrata bolnice skroz zatvorila za posjete i moj tata više nije mogao dolaziti. Mama je opet plakala. Ja sam je tješio stalno i vikao:

„Mamice, ja sam tu, ne plači! Sve će biti u redu… Nisi sama…“

Ali nisam siguran da me je čula… Bila je jako zabrinuta. Čuo sam kako stalno govori o nekom virusu korona koji je zavladao svijetom. Svi oko nje bili su jako uplašeni, pa sam se uplašio i ja. Mislio sam, što je to virus i zašto napada ljude… Ali nisam previše gnjavio.. Vidio sam da je ona tužna i zabrinuta, stalno je ponavljala mom bratu i sestrama da peru ruke i da nikamo ne idu..

Mama i ja bili smo u Petrovoj bolnici četiri tjedna. Čekali smo da dođe vrijeme i da se ja rodim. Plan je bio da se rodim u Zagrebu pod budnim okom svih onih liječnika koji su se brinuli za mamu. Moj stariji brat i sestre rodili su se Doma, u našemu gradu, a ja i mama čekali smo taj dan u Zagrebu. Moj naj dan. Moj rođendan. Mama je bila tužna što tata neće biti s nama na porodu. Uvijek je bio uz nju, ali onaj virus korona je i to zabranio. Baš sam se bio počeo ljutiti na taj virus i kakve to gluposti radi!

A mama je iz dana u dan bila sve više zabrinuta. Osip se ponovno javio i opet ju je svrbjelo cijelooo tijelo. A jadna. Van nije smjela. Tata nije mogao k njoj. Čuvao je Doma mog brata i sestre. Mama je često pričala s njima preko video poziva, a ja sam uživao gledajući moju Obitelj. Bože koliko su mi se radovali i nestrpljivo čekali da se rodim. I ja sam jedva čekao da dođem i da ih svih napokon upoznam. Grlili su se preko ekrana mobitela… Zaključio sam da baš imam cool obitelj!

Dani su prolazili. Čitali smo, gledali dokumentarce, mazili se i pričali. I pričali smo stalno na telefon sa svima! Upoznao sam sve članove moje Obitelji, bake i djedove, tete, stričeve, nećake… Svih sam upoznao prije nego sam se rodio. I svi smo brojali dane do mog dolaska na svijet. Mama je i dalje bila zabrinuta zbog mene i samo je govorila da ja budem u redu i da sve dobro prođe.. Govorio sam joj da se ne brine i da sam ja baš okej… Mislim da me opet nije čula ali zato znam da je osjetila moje dodire i zagrljaje iz unutra. Grlio sam je i dragao. Bio sam pravi muškarac koji štiti svoju mamu i tješi kada joj je teško. Ja jesam mali, ali sam snažan! Uh, pa niti nemate pojma koliko!

I taman kada smo se malo primirili i na prste brojali dane do moga dolaska na ovaj svijet, dogodilo se nešto baš čudno! Kažu da se to u Zagrebu nije dogodilo čak 140 godina, zamislite to, a dogodilo se baš sad kad smo mama i ja tu! Zovu ga POTRES! Mama i ja jurili smo iz Petrove bolnice van tu nedjelju 22.03.! Mama je plakala najjače do sada i jako se bojala! Pa, nismo se ni probudili kako treba, a već moramo ići van!! A vani do sada nismo smjeli biti! Baš čudno…  Moja se mama toliko tresla od straha i zime, da sam i ja sav treperio. Svi su oko nje plakali. Čuo sam i malu djecu kako plaču, a rodili se te tek malo prije mene.

Svi su stajali ispred Petrove bolnice u kojoj sam se trebao roditi. Sve mame i bebe. I tete u bijelim i plavim odorama. I moja mama i ja. Ona sva jadna… prestrašena, prestravljena, polugola i skoro bosa…. Bila je izbezumljena od straha i izgubljena kao i sve druge mame… Suze. Strah to sam osjetio. Stajale su na toj hladnoći ispred bolnice. I sve su bile jednake. Bilo je svejedno tko je tko. Bilo je tako svejedno jer… Sve su se smrzavale isto. Sve su se bojale isto. Svima su im niz obraze tekle iste slane suze… Suze straha za goli život svojih tek rođenih beba i za svoje živote. Priznajem i ja sam se jako bojao. Oni ljudi u bijelom poslali su nas doma jer se više nismo mogli vratiti u sobu u kojoj smo bili 4 tjedna… Moj tata i dida su došli po nas. Imali su maske. I mama je dobila jednu isto. Nisu se ni zagrlili, niti poljubili, kada su nas ugledali nego su nas strpali u auto i pojurili prema Doma… Mama je bila prestrašena i moj tata isto. I dida! Svi su samo šutjeli. I ja sam bio dobar. Išao sam Doma!! Jupi!!

Znate, prije nego sam se rodio mamu su testirali na taj virus. I zamislite, nju nije dirao, kao niti mene! Bili smo zdravi i spremni. Lijepo su nas dočekali u bolnici u kojoj su rođene moje sestre i brat. Čak i moja mama i tata isto! Wow, bio sam baš uzbuđen. Svi su se tu rodili, pa evo, igrom slučaja i ja. I nakon 9 dana, nakon što sam se prestao bojati, odlučio doći na ovaj svijet. Odabrao sam baš fora datum, odabrao sam kraj jednog ludog mjeseca koji je promijenio svijet. Kraj jednog perioda kojeg se nadam da će svi pamtiti… I znate što sam shvatio?

Ovaj je svijet baš lijepo mjesto! I moja je mama baš jako lijepa. I opet je plakala kada me je ugledala. Rekla je da sam baš lijepi dečko. Imam 3.650 grama i svi se čude kako sam velik. Pa, ja im to stalno govorim da sam velik i jak 🙂

Dobio sam ime po mome didi, maminom tati. Zovem se Josip. Tek sam nekoliko sati tu i već znam puno toga…

Znam da smo na ovom svijetu SVI ISTI. U to sam se uvjerio dok sam s mamom stajao na onoj hladnoći ispred bolnice u Zagrebu. Mojoj mami je bilo jako hladno. Došli su neki nepoznati ljudi i mojoj su mami i drugim mamama dali čarape i deke, jakne… Dali su im i jesti jer smo svi skupa bili i gladni, moram vam priznati. A znate kakva su mala djeca kada su gladna. Došli su neki veliki momci i vozili su male bebe u inkubatorima iz bolnice… Sve sam ja to vidio i bio sam jako sretan. Osjećao sam se sigurno za sebe i svoju mamu. Mojoj je mami neka nepoznata teta brisala suze i tješila je dok se tresla kao šiba na toj hladnoći . . Nitko nije pitao čija si? Gdje radiš? Kako se prezivaš? Sve su te mame bile iste. I nikom nisu vrijedile ništa više od onoga što jesu… Nisu postojale nikakve druge vrijednosti osim one prave, ljudske. I u tom trenu ništa nije vrijedilo više od pažnje i ljubavi, toplih dekica i čarapa… Toploga čaja. O tome vam pričam… O pravim vrijednostima. O onim vrijednostima koji nas čine Čovjekom.

I znate čega sam se još sjetio? Dok smo stajali na hladnoći ispred bolnice između dva potresa, prije nego što su došli drugi ljudi iz okolnih kuća, počelo je puhati, a snijeg je lepršao. Jako je bilo hladno. Sve te mame izletjele su ravno iz kreveta na ulicu.  Neke su bile bose, bez papuče i čarapa … Moja je mama imala jedino papuče na nogama.  I bilo joj je jako hladno… No iste te svoje papuče podijelila je s drugom mamom koja je bila potpuno bosa. Moja mama nije znala da će dobiti čarape i deku, pomoć od nepoznatih ljudi iz okolnih zgrada. E, o tome vam pričam. O pravim vrijednostima. O onome što nas čini Čovjekom. Pričam vam o ljubavi. Onoj uzajamnoj. Čovjeka prema Čovjeku.

I zato sam rekao da je ovaj svijet baš lijepo mjesto. I nemojte se bojati dok imate svoju Obitelj i dobre ljude oko sebe. Eto, to već i ja znam… Zovem se Josip i danas sam došao na ovaj svijet. Mi ljudi činimo ovaj svijet najljepšim mjestom za život. Zato ostanite ljudi. Neka vas i dalje povezuje ljubav i dobrota.

Hvala svima koji su dijelom ove priče… Ova priča je za vas od mene i mame! 

Autor teksta: Ivana Grabar