Ne želim preživljavati u svom vlastitom životu kao marioneta, ja želim živjeti!

“Nije mi to bio prvi prekid u životu, ali ovaj me slomio. Slomio me jer sam mislila da je to ljubav za zauvijek, za cijeli život… Imala sam rezerviranu salu za vjenčanje, imala sam kumove, znala sam tko će sjediti s kime, sve sam imala u svojoj glavi. Ni danas ne znam kako neke stvari nisam skužila… Nešto možda ipak jesam, ali istina je da žena uvijek zna, predosjeća. Valjda sam bila preumorna da bih se trgnula i istražila o čemu se radi.

I tako sam čitala i čitala te tvoje kolumne …i svugdje sam pronalazila sebe. Iščekivala sam novu kolumnu, i samo sam se pitala kada će doći dan kad ću se ponovno roditi. Kada ću ja postati tako snažna kao ti, kao mnoge druge koje su uspjele preživjeti slomljeno srce.

Kako se to preživi? Jer ja ne želim preživljavati u svom vlastitom životu kao marioneta, ja želim živjeti…, ali nemam snage, nije mi jasno, kada prestane boljeti? Koliko vremena treba proći? Kako to obično biva, kada te nešto krene pratiti, onda te prati gdje god bio… I ja sam stalno nailazila na one citate tipa: jednog dana doći će netko tko će te zagrliti toliko čvrsto, da će se svi tvoji razbijeni komadići spojiti u cjelinu. Gdje je taj netko? Kada će doći?

Ubrzo nakon toga u život mi je upao Netko.
Malo po malo, radi Njega, ja sam počela živjeti. Odjednom su se svi ljudi smiješili, djelovali su sretno, a i ja sam se smijala. Više nisam mislila da ću umrijeti sama. Dogodio mi se u pravom trenu, baš tako savršen kakav je. Meni je najsavršeniji drugima možda nije, sebi isto nije, ali meni je. Odgovara mi njegov karakter, njegove vrline, a volim i njegove mane jer su sastavni dio njega.

Živim od danas do sutra, ne planiram previše kako se ne bih opet razočarala. Spontana sam, spremna probati svašta novo…živjeti punim plućima, disati duboko, penjati se visoko i radim sve to!! Da me danas zaprosi, rekla bih DA … I uživala u tom trenutku. Ne bih slušala druge kako je premlad, da idemo prebrzo, da to ne ide tako… Prepustila bih se trenutku. Jer zaista, život je samo jedan. Na to me neki dan podsjetila i Anđelina iz tvoje priče.

Previše ima onih koji su prošli što i ja, i vjerojatno su se sve pitale isto što i ja…a niti jedna ne zna da ih tamo iza čeka taj Netko. I niti jedna, kada joj to kažeš, neće u to povjerovati, ali zaista svatko nađe nekoga svoga. Srodnu dušu. Bolju polovicu. Nazovimo to kako god želimo.
Zato im samo im natukni negdje kad budeš pisala… Reci im da je živa istina da je zrak težak! Reci im i da su cipele tako teške i da se čini kako ćeš cijelu vječnost morati hodati do malo vode da se njome osvježiš, ali istina je i da s vremenom postane lakše.
Nisam od onih koja bi pobrisala prošlost jer sam tamo previše toga naučila! Na greške ne gledam kao na greške, nego kao na novu lekciju… A na vrijeme gledam kao na prolaznost – zato ga maksimalno iskorištavam.

Zato draga Pink Penice … Hvala ti na divnim redovima koje sam pročitala. Žao mi je za sve što si morala proći, ali vjerujem da si nam poslana kao neki anđeo koji će nas ošamariti kada zatreba i otvoriti nam oči, ukazati na nešto.
Hvala ti Pink Penice što si me naučila nekim stvarima koje sam možda kao žena i sama znala, ali sam zaboravila… Istina je da žena ima milion vrlina, ali i jednu manu: često zaboravi koliko vrijedi.”

Čitateljica.

• Tekst: Čitateljica (ime i prezime poznato urednici portala)
• Foto: pixabay.com
• Pripremila / uredila: Ivana Grabar

Pisma čitatelja možete poslati na e-mail: ivana@pinkpen.com.hr