I dalje se dvoumim – poslati ovu poruku ili ne? Danas sam već htjela, pa nisam. Šaljem. Nema veze. Kako god. Barem sam sebe malo istresla. Mrvicu…

“Da se ne bi protumačilo kao, ja sad nemam pametnijeg posla, pa onda i inače čitam takve objave, pa da ih slučajno, još i tražim… Ne. Nisam ljubitelj ženskih časopisa, ne znam ništa o poznatima, ne zanima me tko s kim, gdje, kako i zašto. To je što se tiče časopisa. A što se tiče tekstova po portalima na ljubavne i slične teme u odnosima muško-žensko, to mi isto nikada nije bilo interesantno. Naletjela bih tu i tamo na neku zanimljivu temu, ali me sadržaj ne bi nimalo fascinirao. Laprdanja. Ni pitanja, ni odgovora. A ako bi i bio stil pitanja i odgovora, onda se nije znalo jel’ gluplje pitanje ili odgovor.

Na jednu Vašu kolumnu slučajno sam naletjela. Ne mogu vjerovati da ste uspjeli pisati ovako kako je napisano. Ne mogu prestati čitati sve objave. Bojim ih se pročitati sve jer će mi biti žao što ih nema još. A postoji i strah da ću sigurno očekivati sljedeću objavu, a od toga se sablažnjavam. Vjerojatno me ne bi toliko povukao sadržaj kolumne da i sama ne proživljavam težak period, pa i svjesna toga, ipak želim uputiti svaku moguću pohvalu.

Nevjerojatno kako se može normalno pisati i razmišljati. Kako sve može biti iskreno i jednostavno. Bravo, Ivana! Čini mi se kada bismo se poznavale, da bismo se obostrano dopadale jedna drugoj. Takvih iskrenih i jednostavnih osoba kakvom se Vi prezentirate, nema baš puno. Ja slovim kao preiskrena i predirektna, mrzim laži i muljanja, upravo zbog toga me fascinira osoba koja je iskrena, direktna i sasvim jednostavna. 
Jako simpatično, životno i realno pišete. Sasvim jednostavno. Nevjerojatno mi je da sam pročitala priče za koje se zna da postoje, ali koje ljudi okarakteriziraju u životu i razgovorima kao nešto zastrašujuće. Ovdje je to napisano kao činjenica i s razlozima zašto se sve događa. Dalje, bolje ništa ne reći, ionako je kratki sadržaj ove poruke postao preopsežan. Drago mi je da sam pročitala to što ste napisali. Lijepi pozdrav! L.J.“

I onda nakon pozdrava uslijedio je nastavak:

“Ivana, nisam se usudila danas poslati mail. Onda se dogodilo da sam danas pročitala još jednu Vašu objavu. Od nje mi je neizmjerno teško. Samo ja znam koliko me pogodila priča ‘Anđeli posuđuju krila’. Prestrašno. Izgubila sam voljenu osobu u prometnoj nesreći. Dvije godine sam svakodnevno tulila. Sama sam i dan danas,  s tom razlikom da više i ne mislim da ću ikada imati išta vrijedno osim svog djeteta.

Sažalila sam se na priču i čovjeka iz priče. Ja vjerojatno nisam prošla takvu bol koju je on prošao, ali sam prošla strašnu bol. Jednog dana sam odlučila prestati plakati i pronaći trenutke sreće s ovim životom koji je preostao s našim djetetom. Prekrasno mi je s njom, ali – ja sam sama! Dijete je danas odrasla osoba, a ja sam i dalje sama. U zadnjih 10 godina sam napravila strahovite greške, zato su mi ove teme koje ste objavili vjerojatno i zanimljive. O nekim greškama nitko i ne zna. Zašto sam takvo što napravila? Užasno sam usamljena. Da li je to opravdanje? Možda nekome nije, nekome tko nije imao sudbinu kakvu sam imala ja. Zato, ako si i dalje u kontaktu s čovjekom iz priče ‘Anđeli posuđuju krila’, pozdravi ga i od mene!

Eto, još jednom, samo da znaš, ne znam razlog, ali skoro u svakom tekstu koji sam pročitala, a nisam još pročitala sve objavljeno (čuvam si i za sljedeće dane),  pronašla sam nešto što se tiče i mene i mojih nedoumica, razmišljanja, postupaka, događaja i, oprosti na izrazu, sranja koja su me zadesila, a za koja sam sama odgovorna. Samo zato što sam nastojala ponovo naći svoju sreću, drugu sreću.

Uvijek gledam stare bračne parove kako idu ulicom ručicom pod ruku. Zašto se i meni to nije moglo obistiniti? Bila sam presretna… Toliko presretna da sam se pitala odakle i čime sam zaslužila tu silnu sreću…

A onda se sve završilo u trenu.

I dalje se dvoumim – poslati ovu poruku ili ne? Danas sam već htjela, pa nisam. Šaljem. Nema veze. Kako god. Barem sam sebe malo istresla. Mrvicu. Od barem tri priče, ispričala sam mrvicu od jedne, onu drugu ne smijem nikome ispričati, a ovu zadnju još proživljavam ili preživljavam. I za nju sam mislila da sam prepametna da mi se može dogoditi, ali eto, nisam. I sad skupljam samu sebe i oporavljam se. Pozdrav, L.J.“

• Tekst: Čitateljica L.J.
• Pripremila: Ivana Grabar