I tako sam ja danas shvatila.. Moja bajka je priča kao i svaka druga, a moj Princ je “frajer po špranci” iz tvoje knjige

Draga moja Ivana ♡ Zovem te svojom jer si mi postala jako bitna u životu, moja spasiteljica kad padnem i spotaknem se, onda uzmem knjigu u ruku i hop, evo me već na nogama. Zanimljivo, jel´ da? Znam, misliš si, ova nije baš svoja, nisu joj sve na broju 🙂 Mislim i ja tako ponekad, iskreno, tako da ne brini, nisi pogriješila.

E sad.. Htjela sam ti napisati svoju priču, ne životnu jer je predugačka, nego jednu malu slatku od mjesec i pol, ali oduzela mi je snage za deset života. Znači… Nakon tri godine muke po razvodu, inata i nekoliko sigurnih kuća, digla sam se iz pepela i počela napokon izlaziti među ljude. Osjećaj čudan, kao da nisam iz ovog doba. Nema tu komunikacije, svi su na mobitelima, nema škicanja, samo smijuljenje kad stigne poruka, vrištanje tko koga lajka, tko što objavi, tko je gdje u gradu. Ali okej, ne odustajem. I tako s najboljom prijateljicom ( rastavljenom kao i ja) odlučimo, po prvi put zajedno izaći.

Ona opuštena, pleše cijelu večer, u inat svima i svemu. A ja, ja se držim stola, provjeravam mobitel reda radi – svi to rade, pa ajde i ja ću se pravit da očekujem poruku.

Dok ne ugledam njega, Mr. Perfect.. Ali frajer stani pani, zgodan visok, pogled koji  obara. I tako on mene gleda, ja skrećem pogled, pretvaram se, kao ne vidim ga. I prva misao mi bila: “A ne, mene si našao novu ovdje u klubu, izašla prvi put nakon razvoda, sve druge si već zaveo.. Ne, nećeš.” Ali, ipak je…

U trenu je bio je kod mog stola, u drugom trenu pili smo isti koktel, u trećem mu već tipkam svoj broj na mobitel, dok ga moja frendica ubija pogledom. Ali, ja se nisam dala smesti. I tako je to krenulo. Naša divna priča… On slobodan, zgodan, samostalan. Predivan. Moja srodna duša, ja njegova…

Moja draga prijateljica je uz mene i nas, počela vjerovat opet u ljubav. Živjela je sa mnom tu moju bajku, iz dana u dan čudile smo se kako netko takav uopće i postoji. Princ iz bajke i to moj, samo moj! A ja njegova Slatkica… Znaš onaj osjećaj kad očekuješ da ti napiše lijepu poruku, a on napiše još bolju da ostaneš bez teksta?! E vidiš.

Vodio me na svoja omiljena mjesta. Uveo me u svoj svijet, čudio se kako volim biti dio svega toga, sretan da ima to sa kime podijeliti.. Šetnje uz jezero, rijeku..

Imali smo jedan drugog, naš svijet i obilje ljubavi. Kad smo bili odvojeni, samo bi pomislili jedno na drugo i poslali si poruku… Sve do jednog dana kad je nastala tišina, poruka hladnija, bez onog “Srce”,  “Slatkice” … Ali, kao nije ništa, uvjeravao me. Znaš da sam znala, osjetila da nešto ipak je.

Prvo se dan dva nismo baš čuli. Viđena poruka bez odgovora. Ludim. Ali ne dajem mu to do znanja. Onda se javio i kao da ništa nije bilo, nađemo se na našem mjestu.. Tad mi je priznao da ipak nešto je, da ga nešto muči, da su mu malo misli izgubljene, ali kao sve je ok, neka samo ja budem tu.

Stvari se nisu mijenjale iz dana u dan, a ja uz sve to ignoriranje s njegove strane, završila na bolovanju i infuziji, jebenoj infuziji jer danima nisam jela niti pila zbog njega! Odlučila sam, nazvala sam ga i rekla čekam da ga čekam na starom mjestu. A on… On nije bio taj.. Onaj s početka priče. On je taj dan bio frajer, maderfaker iz tvoje priče. On bi malo bio neodgovoran prema životu, kaže mi. On bi malo bio sam, on treba malo vremena za sebe. A ja, ja nek budem tu.

-Što je tebi, kako da budem tu a ne dobijem ništa, kažem mu ja?

-A zar trebaš nešto dobiti, pa samo budi tu, odgovorio mi je. Meni to bude sasvim dovoljno.

-Tebi??? A ja?? što sam ja u toj priči, tko sam ja u toj priči, gdje sam ja? Nisi me ni pitao kako sam, ja direktno s infuzije sam došla! Tko si ti, ja te ne poznajem?

Čovječe što smo si sve izgovorili si tada… Plakala sam i plakala i vikala i gledam u njega, i ne vjerujem.. Ne, ne to nisi ti!

Ispalo je da mi nismo bili NIŠTA! Da, ništa, tako mi rekao. On je slobodan i može što želi. I tako smo se nakon 3 sata suza, svađe i teških riječi razišli.

Ja sam umrla tog dana.. Umrla! Ubio me. Srce mi puklo, raspuklo se. Disati nisam mogla.. Frendica se bojala za mene. Da bi on već drugi dan došao do moje kuće i čekao me sat vremena vani dok nisam izašla..

-Oprosti mi molim te, to nismo bili mi jučer… rekao mi je. Ne znam što mi je bilo. Molim te, jel´ se možemo prestati svađati, molim te.. Jer me to koštao previše boli i živciranja.. Želim te tu uz sebe.

I što misliš, jesam li pala na te njegove riječi? Naravno da sam pala. Do sljedeći puta.

A sljedeći puta bilo je već za par dana.. Trebali smo ići na vikend kojeg je on isplanirao i u zadnji tren, neposredno pred polazak, otkazao. Čekala sam ga spremna, uzela sam godišnji… Dakle.. Provela sam tih 4 dana u suzama, na podu, na kauču, ispod kauča, kraj kreveta.. Uplakana, cendrava.. slomljena.. Zadnja njegova poruka bila je:

-Trebam vremena za sebe molim te poštuj to. I ne da je nestao, nego me blokirao na viberu, blokirao pozive.. Nedovršeno je sve ostalo, on nestao.. Napisala sam mu pismo, iskreno od srca, sve što sam osjećala.. Nisam požalila ni trena, niti sad žalim, samo sam bila iskrena, kao što si ti i rekla. Ono što imaš reci onima kojima trebaš, iskreno i direktno. I tako sam mu napisala sve, to je bilo srcem pisano ne razumom. Bez nametanja krivnje, bez optuživanja. Napisala sam mu koliko me slomio, koliko sam ga voljela, koliko me naučio nekim stvarima.. Prošlo je 40 dana, brojim ih jer su teški i dugi. Danas sam ga nazvala, prvo na mobitel s nekoliko fiksnih brojeva s posla i zamisli, on se ne javlja! Ne želi se javiti na nepoznati broj uopće. Ne javlja se. Znam što ćeš reći, nisi smjela, nisi trebala..

Ma znaš što, jesam! I drago mi je. Trebala sam zaključak, trebala sam nešto da me pokrene, jer sama sebe ne puštam dalje, čekam jebeni poziv, poruku ili nešto da mogu krenuti ponovno živjeti! Vjerovala sam u svog Princa, do danas. Vjerovala da će se posložiti, da će mu zvijezde biti vodilja do mene. A on, on je bio tako čudan. U samo 4 minute razgovora dobila sam odgovor: “Javit ću se ja, vjeruj mi, samo ne još…Ali budem, neka se malo poslože stvari.”

Tada sam shvatila. To je to! To je znak kojeg sam čekala. Meni najdužih 40 dana njemu ne znače ništa!

On je sada osoba koju ja uopće ne poznajem. On nije više onaj kakav je bio. Njega ovakvog ne želim. On sada želi biti frajer, on želi biti neodgovoran.. On želi malo za promjenu biti maderfaker, a ja, ja nek´ budem TU, jer.. Ja sam sve što je ikad  želio, ali me ne želi sad, ne u ovom trenutku.

I tako sam ja danas shvatila.. Moja bajka je priča kao i svaka druga. Moj Princ je Frajer po špranci i Bigmaderfaker iz tvoje knjige, a ja obmanuta i začarana. Ja sam ona kojoj je srušio sve faking zidove koje sam posložila, ja sam ona koju je uvjerio da se više ničega ne boji, ja sam tu.. A znao je kroz koji sam pakao prošla. Na kraju me i on povrijedio, napustio i odbacio. Mene, najbolju od svih kako me zvao.

I sad znam… On me nije dovoljno volio. To sad priznajem sebi i jebeno boli, vraški boli i izbija mi zrak iz prsa i guši mi.. Ali uzela sam knjigu, pročitala opet i opet sve  tekstove o maderfakerima i odlučila sam:

Preživjet ću ga! Preboljet ću ga, makar i na silu, kako znam i umijem. Dići ću se iznad svega i izaći iz ove situacije kao Dama.. Kao prava dama! To si mi napisala kao posvetu u knjizi: „Iz svake situacije izađi čista obraza i kao prava dama!“ I znaš da hoću!

Puno te volim i divim ti se. U tebi nalazim snagu da ovo prebolim. Znam da nisam sama, da nisam jedina… Ni prva ni zadnja.. Ali, život može biti lijep, jel´da?

I samo da znaš, otkad sam dobila tvoj odgovor i potporu, super sam, nisam ni suzu spustila, nisam si predbacila ništa, nisam se osjetila tužnom, naprotiv… Sretna sam da je trajalo i da je postojalo! A ti si me to naučila!

Hvala ti! Saša ♡

• Tekst napisala: Čitateljica pod pseudonimom Saša (ime i prezime poznato urednici portala)
• Tekst uredila i pripremila: Ivana Grabar
• Kontakt za rubriku PISMA ČITATELJA: marketing@pinkpen.com.hr 
• Foto: Pixabay.com

Poveznica na kolumnu koja se spominje u pismu čitateljice: FRAJERI PO ŠPRANCI