Treba izdržati! Život je ipak lijep na svoj način. U svim bolima, teškoćama, u svim padovima se nađe nešto lijepo za što se svaki dan treba uhvatiti i ići mirno dalje. Treba mirno teći rijekom života. Ta mirnoća je snaga kojom ideš, ideš, i samo ideš…

Draga Ivana,

pročitam skoro uvijek Vaše priče. Kažem skoro uvijek, jer neke ne pročitam u cijelosti, samo djelomično, ali ih razumijem. Kao da život ima sličnu šprancu za sve nas. Zašto Vam pišem, ne znam. Možda zato da sve žene shvate kako je moguće dalje s planinom boli na leđima, kako se snaga smogne onda kad te nitko više ne treba, kad i prijatelji posustanu jer ne znaju slušati, ne žele čuti. Kad roditelji odu zauvijek, i nema te tko tješiti. I tada ostaješ sama, skupljaš krhotine svojega i dječjega života i s nekom nadom da će biti bolje i guraš dalje – sama.

Kad razmislim, što mi je život dao. Mnogo mi je dao. Dobro i lijepo uz ono loše i zlo oblikovalo me u mene. To sam ja.

Prošla sam “brak” sama. Nikad nije bio doma, nikad nije imao vremena, nikad za izlaske, nježnosti i zagrljaj nakon sudbonosnog DA. Nije imao vremena ni kad je djevojčica krhka, sićušna žilava došla prerano na svijet. Nije imao vremena ostati po koju noć budan noseći je, a ja se rušila u nesvijest od umora. Moja mama i moj tata su nas godinu dana uzeli k sebi i čuvali nas obje, a on je dolazio na gotovo.

Kad je minula godina ( nije došao na njen prvi rođendan), trebalo se vratiti na posao, dijete zbrinuti, nije želio, a mogao je kombinirati da ju čuvamo naizmjence. Opet smo bile same, ostavljene na milost tuđim ljudima, mami i tati. Same.

Kad je prošla 3. godinica života divna, živahna, zelenooka djevojčica je ojačala, vozila bicikl, role, jurila, lepršala, čitala s 4 godine, pisala, računala. Samo sam ja to znala i moji roditelji, nega nije zanimalo.

Tada je krenula sumnja, traženje dokazivanje – ima drugu. Nisam vjerovala, a znala sam.

Trajalo je 10 godina, izredalo se bezbroj njih u njegovom životu – samo nas dvije nije bilo u njemu. Čekala sam. Što? Ne znam.

Svađe, suze, skupi pokloni, 10 godina mladosti bez nježnosti, bez muža, bez muškarca. Kako sam izdržala? Ne znam.

Nakon svađa zaredale su se batine, jednom mjesečno, dva put mjesečno, tjedno, bilo kad. Još nisam otišla. Svi su vidjeli, ja sam još hodala širom zatvorenih očiju. Nadala se. Čemu? Ne znam.

13- ta godina moje djevojčice…više nisam mogla, nije mogla ni ona. Nosila je sa mnom svaku suzu, svaku bol, takva mala, svaki udarac tako mala, a ja nisam otišla na vrijeme, a trebala sam.

Odlučila sam – idem. Odlučile smo zajedno – moramo izaći. Ili ću ja nestati zauvijek ili idemo zajedno van.

Pokrenula sam postupak razvoda, svi su čekali da me ubije. Da me razbije do smrti, upuca, bilo što. Nije to napravio. Plakao je na rastavi braka za kćeri koju neizmjerno voli, a nije imao vremena nikad za nju.

Riješila sam ga se.

Nakon rastave sam podigla glavu i vidjela da je nebo taj dan bilo plavo, bilo je i sunca na nebu i vrapci su cvrkutali u gradu. I ljudi su se osmijehivali, išli su svojim putem. Vidjela sam …ja sam vidjela. Do onda oči su vidjele jedino pod. Samo pod.

Bravu sam mijenjala sama, još je došao po stvari. Još me jednom udario, zadnji puta. Nisam ga prijavila. Nije više bilo potrebe.

Nije plaćao alimentaciju, nisam ga teretila. Imale smo dovoljno za nas dvije. Živjele smo odjednom u tišini , mirno, skladno, ponekad jedući danima istu hranu, imale smo sebe. Konačno sretne. Mislila sam …to je to.

E draga Ivana, nije, onda je moja kćer dobila poremećaj prehrane koji još danas traje.

Je li to reakcija na naš nesređen život, ona kaže da nije jer se radovala našoj rastavi. Zamislite s prijateljicom je slavila moju rastavu braka. Srce moje malo!

Prošla je srednju školu s anoreksijom i bulimijom, studij diplomirala, radi i bori se za sebe svaki dan i muči se i bori protiv svojih demona u glavi. Najhrabrije dijete koje sam u životu srela, najdivnije dijete koje čovjek može poželjeti.

S njenom bitkom traju i moje bitke za nju. Nismo stale, nikad nećemo stati.

Njen otac daje novac, ali jedino je važno kako stoji s ocjenama, nije važno kako je ona, ne vidi u njoj mladu ženu koja je željna ljubavi. Ne vidi u njoj djevojku koja nije imala gdje vidjeti kako muškarac voli ženu. Moja kćer se bori sama.

I tata je otišao, i mama je otišla. Obitelj se osipala, a mi ovakove čudne, neobične, malo drugačije nismo nikome potrebne. Samo ponekad za napraviti po koju uslugu, jer smo dobre duše. I još smo tu.

Zašto Vam pišem roman?

Samo zbog ove rečenice: Treba izdržati! Život je ipak lijep na svoj način. U svim bolima, teškoćama, u svim padovima se nađe nešto lijepo za što se svaki dan treba uhvatiti i ići mirno dalje. Treba mirno teći rijekom života. Ta mirnoća je snaga kojom ideš, ideš, i samo ideš…

Naučile smo ignorirati, ne čuti opaske njenog oca na nas, njegove osude, komentare. Naučile smo da sve što kaže za nas dvije nema vrijednosti ni snage. Naučile smo i to da samo jedna loša osoba može uništiti snove, život, sve.

Svaka od nas je sklupčana u svojoj čahurici i čuva onu drugu i hrabri ju. Naizgled smo jake žene. Podrška smo kome treba, a nas dvije same.

55 ljeta je minulo, život ide na drugu stranu puta. Mislim si , još je života. Međutim, to je tek nada. Želim samo da moja kćerce bude dobro.

Život je bolan, ali izdržljiv. Kad se lomiš, pokušaš i ideš dalje. Što si starija sve bolje i jasnije vidiš i poštuješ.

Mlade žene, nadam se da ima dobrih ljudi, da ima dobrih muškaraca, nemojte biti same. Teško je biti sam.

Draga Ivana, samo su riječi potekle, čitajuči Vaše priče. Pročitati ću i knjige, znam da su dobre, kupit ću ih za sebe. Kao lijek, vjerujem.

Ovaj tmurni dan je dobar dan, ako želite pisati, zar ne? Da nije takav, vjerojatno bih slušale ptice u vrtu …

Osmijeh i zagrljaj Vam šaljem,

M.

Pripremila: Ivana Grabar