Samo želim biti sretna i da me neko zagrli…

Koliko je sati, a ja sam budna. Nemir i nervoza ne daju mi mira. Uništit će me..

Već se neko vrijeme spremam na ovaj mail… Hoću.. Neću.. Jer kad se sjetim od kud bi krenula.. Ne znam kad bi završila… Priznajem nedavno sam čula za Vas. Vidjela sam Vas na TV-u i rasplakala se, jer tad, kad ste dali taj intervju, bila sam u tako nekoj sličnoj situaciji koja još traje. Povjerenje je izgubljeno i crv samo ruje, ruje, ne da mi mira..

Od moje predivne prijateljice dobila sam na dar Vašu knjigu. Čitam koliko stignem, uz dvoje male djece znate kako je. Ali na poslu, gdje imam najveći mir, sam za vrijeme pauza pročitala sve vaše kolumne. I nevjerojatno koliko se čovjek u svakoj priči pronađe. I stvarno kad kažete kakvo je to vrijeme došlo, nitko nikog ne cijeni, svi se varaju, dopisuju… Ovaj internet je stvoren za varanje i muljanje. Sve to čovjek kasnije shvati, kad se kockice počnu slagati. Nego, ja pišem, a naslov je „Ostati ili otići?“ Govore mi moje tri drage osobe: čekaj, pusti, vidi… Samo će doći..

Da, ulovila sam ga da se dopisuje i sve saznala…. I tko je, i šta je.. Priznao je da su se „samo čuli“ i da nije bilo ništa više od toga.

Nisam mu vjerovala čisto iz tih razloga jer sam ga još par puta ulovila kako se tipka s njom. Znači laž.. Sve ću nekako preživjeti, ali nemoj raditi budalu od mene! Mogla bi ovako do sutra.. Znam da priča nema početak ni kraj…

Uglavnom, eto tako sam osjetila potrebu da Vam se javim, jer vam se divim kako ste snažna, pozitivna i dobra osoba. Znam još par žena koje su prošle isto sve to i na kraju ih je to ojačalo, promijenilo i imaju totalno drugačiji i pozitivniji pogled na sve. Žene kao da procvjetaju. Samo znam da do tog pupoljka treba dosta vremena. I toga me srah. Kako ću, ako odem s dvoje male djece, ja to izdržati? Kako ću ih izvesti na pravi put, a pri tom misliti na sebe da ostanem zdrava, jaka i pozitivna – što meni trenutno treba; samo pozitiva!! Jer na kraju ispada da se sve vrti oko novca. Da imam neku sigurnost otišla bi sigurno, jer od Njega ionako nemam ništa. Puno radi, a kada je slobodan stalno je vani s ekipicom, kava tamo –  amo, pa cuga, pivica, tekma.. I tako stalno.. A ja sam okupirana djecom u slobodno vrijeme. Također radim. Ta naša razdvojenost je napravila svoje i još sada sve ovo. Taj crv kopa, kopa po meni i samo se sve više udaljavamo i zapravo je ovo postalo mučenje i natezanje.

Umrijet ću.. Tijelo kao da mi se raspada.. Zašto? Zašto? Taman smo se posložili, kupili stan, dječica dobra… Sve je uništio! Jesam li ja kriva? Nisam bila dovoljno dobra, ili sam bila dosadna? Sve je imao popeglano, spremno, večera na stolu kad bi dolazio doma, 24 sata sam s djecom jer baš nemamo pomoći sa strane. Nisam ni ružna, bar mi tako govore. Koliko sam prilika imala u životu, ali ja sam bila vjerna njemu i nije mi padao na pamet nitko drugi osim njega! Da ne govorim koliko je bio ljubomoran kad bi samo popričala s nekim. I sad mi ovako vraća?

Što ako je ONA, žena s kojom se dopisuje, žena njegovog života?? Tako se osjećam zgaženo, ružno, jadno 🙁 To me boli; zna da sumnjam, zna da ga pratim i kao da ga nije briga.. Zašto? Kad bi bar ovo bio san.. Samo želim biti sretna i da me neko zagrli …

Uglavnom, mislim da ću Vam poslati ovaj mail 🙂 jer ako ne sad, ne znam kad ću.

Inače … ja sam Ona, ako se sjećate, koja sam vam mahnula neki dan na pješačkom u gradu. Imala sam malu na rukama, a vi ste bili u autu. Jednostavno sam Vam mahnula i bila tako sretna što sam dobila Vas osmijeh, jer ipak smo mi žene i razumijemo se!!

• Tekst: Čitateljica (ime i prezime poznato urednici)
• Pripremila: Ivana Grabar

Svoje priče možete slati na mail: marketing@pinkpen.com.hr