I onda nađeš način da to spremiš u onaj mali skriveni dio srca, a napraviš mjesta za nove životne avanture…. I kreneš. S osmijehom.

Znam, kužim u potpunosti…. Mene je papir puno puta spasio. Imam i ja svojih črčkarija. Rijetko ih izvučem,pročitam koji redak…

Neke su sjetne….neke ljute…neke pune tuge…. neke me i danas slome kad ih pročitam.

Za većinu mojih pisanja se čudim da sam ja to napisala… Od kuda je to izašlo? Izbjegavam ih čitati,vraćaju me…. Emocije su gadna stvar. Emocije su naš hardware.

Nekako sam cijepljena od javnih osoba, ne doživljavam te na taj način. U mojim si očima “netko tamo negdje, dovoljno jak za ogolit dušu, a dovoljno slab za to priznati”. Kroz moj posao imala sam priliku surađivati sa svjetlima reflektora, iiiii nije mi se svidjelo.

Prošla si i ti svoj križ. I neka si. Valjda svi imamo nešto, nakon čega progledamo i počnemo cijeniti ono bitno. Kažu da nam Bog ne da više od onoga što možemo podnijeti… Moj muž je izgubio bitku s rakom. Nije ni imao pravo na borbu… Jedan dan je bio u naponu snage, a već drugi…..karcinom pluća, terminalna faza bolesti. Terminalna. Krajnja. Otišao je meni na rukama. On 36 god, ja 28.

Rodila sam mlada. Udala se mlada. I mlada ostala sama. 7 godina zajedno…. Da nije tragično, bilo bi komično…

Ali čovjek je čudo! Čudo preživi svašta. Ljutilo me kad su mi govorili da vrijeme liječi rane.

Moju nije izliječilo, ali me naučilo živjeti s tim. Prihvatiti. Sve se u životu svodi na prihvaćanje. Još uvik naleti kriza, nenadano, kao udarac u pleksus… Izbije sav zrak iz pluća, naruga se i ode…. Pokupiš komadiće po enti put… i peglaš dalje.

I onda nađeš način da to spremiš u onaj mali skriveni dio srca, napraviš mjesta za nove životne avanture…. I kreneš. S osmijehom.

Nekad kad naleti val tuge, prokopam malo po tom zrnu duše, pustim suzu i nasmiješim se. Sretna što sam imala priliku voljeti i biti voljena od nekog poput njega. Neki prožive život, a ne dožive to.

Imam curicu 8 godina. Bile smo na groblju, ostavile cvijeće, crtež i ukrašenu pisanicu (na šljokice ofkors). Vozimo se doma i ona kaže…..

Znaš, ti nisi kao druge mame… Ti si neobična.  Kako misliš neobična? – pitam je. Ne znam kako. Čarobna….

I Ivana, sve nestane. Sve.

Jer me moje dijete takvom vidi. Čarobnom. A zakinuta je za tatinu nježnost, ljubav, Božiće i rođendane. I sretna je. Vesela. Puna života. A to je ono što se broji. Da mama nije sretna, ne bi ni ona bila… U to sam sigurna.

A ja sam sretna žena…. Imam svoj posao, krov nad glavom, divne roditelje, predivne prijatelje i prekrasnu djevojčicu u kojoj svaki dan vidim njenog oca. U načinu na koji hoda, u pogledu, u pozi u kojoj spava.

Kad sam nakon oho-ho vremena uzela kooonačno vrijeme da i ja odbolujem gubitak.. (prvo se baviš djetetom, preslagivanjem života, laganjem sebe, guranjem glave u pijesak…) Otišla sam psihologu…. I dan danas mi je ostalo njegovo pitanje: “A kako sebe sad definirate? Do jučer ste imali život, bili žena, mama, partnerica … Kako se danas vidite?” Na to pitanje jos nisam nasla odgovor 🙂

To je stvar gubitaka…. Izgubimo i dio sebe. Dio identiteta. Mi žene smo čudne. Slijepe. Ostajemo u kaosu, drami….. Jer ih volimo? Gledam neke svoje poznanice, prijateljice…. I uvik im kažem:

Pogledaj mene. Ja nisam imala priliku, izbor. Meni je nešto lipo ukradeno, odnešeno… Bez mogućnosti izbora. Vi imate mogućnost izabrati sto želite za sebe.

I kad pogledaš… To je ono sto je tužno. Pomiriti se sa lošim i jadnim brakovima. Sa praznim krevetima, sa suzama u tišini, sa muževim avanturama. Jer se “mora”. Neke i same imaju ljubavnike… I nisu ništa sretnije.

Bome, odužila ja fajn…… Ježim se od patetike, a na kraju mejl u tom tonu. Hmmm, bit će takav dan 🙂 Sorry 🙂 Čuvaj sebe, zdravlje i jajnike. Centimetri nek se mjere….. na drugim područjima 😉 A ako te život nanese put Dalmacije, javi se, bit će mi drago.

Pink kiss ♡

Tekst napisala: Čitateljica