Što se ljubavi tiče u stanju sam svašta napraviti, ako treba i ako vidim da ima smisla: preseliti se na neki otok, u drugu državu, naučit finski… “Sve igra“ kad je ljubav u pitanju 🙂

Ona je ranoranilac – kao pijetao koji se svako jutro prvi budi pa kukuriče kako bi svima dao do znanja kako je dosta bilo spavanja. Ona je kao ptičica na grani koja od ranog jutra cvrkuće i čini nam početak dana ljepšim… Ona je kao proljeće – nosi dobre vijesti. Ona je kao dizalica – jer glazbom diže raspoloženje brojnih žitelja Primorsko goranske županije. Ona je kao Batman – jer hrabro stoji satima na vrhu nebodera Novog lista … Ona je moja dugogodišnja radijska kolegica i prijateljica Vedrana Lisica! Ta-dam 🙂 Dobar ti dan Lijo!

Vedrana: Dobar dan Graby, sviđa mi se ovo s Batmanom hahha 🙂

Daj mi reci, molim te, u koliko sati ideš na spavanje kada se tako zorom dižeš?

Vedrana: Hm, pa kako kad jer nažalost ne uspijem uvijek dovoljno rano koliko bih htjela, ali kad je sve po mom volim se oko 21 umotat u krpe, zimi je to nekad i 19:30 hahahah ali u prosjeku oko 22:30, da budemo pošteni.

Jel´ ti se ikada dogodilo da si zakasnila na posao – pa ono – nije bilo programa do 11 h, npr.?

Vedrana: Imam strašnih problema s kašnjenjem, od kad sam se rodila. To je nekad bilo po 15 minuta, danas se svedem na maksimalno 5 minuta, ali na posao nisam nikad zaspala pa toliko zakasnila, koliko ja znam.. ali 10 godina je dugačak period, pa tko zna…možda i jesam pa se ne sjećam, potisnula sam to…prikladno.

Otkuda ti snage i energije ujutro da uopće možeš biti tako „navijena“? Koliko kava popiješ, priznaj 😛

Vedrana: To me često pitaju i nisam sigurna jel tajna u tome da sam u biti neispavano histerična ili sam stvarno u naponu energije, ali mislim da je većinom ovo drugo. Ja sam jutarnji tip, ustajem se rano i kad ne moram. Ujutro mogu sve, štogod treba, volim jutro. Trening kad odradim ujutro uvijek je bolji nego u bilo koje drugo doba dana…ali sam zato oko 19 već „za ništa”. Popijem, za vrijeme šihte 2 šalice najčešće, skuham na radiju kad dođem, finu tursku i guštam.

Šalu na stranu, omiljena si radijska voditeljica koja godinama budi građane ovoga grada i šire okolice. Kakav je to feeling: buditi ljude, dizati im glazbom raspoloženje – pa čak i obilježiti početak dana, donositi servisne informacije o prometu, vremenu, prve jutarnje vijesti… ? Ti si u principu prvi glas kojeg ljudi uopće ujutro čuju. Nosiš veliku odgovornost, znaš li to 🙂

Vedrana: Pa sad kad mi tako kažeš…sad me malo i strah sutra doći na posao, hahah.. pa je, velika je odgovornost generalno raditi u mediju, a imaš i tu neku odgovornost za raspoloženje slušatelja, pa ako si ti malo down, moraš se znati nekako iz toga izvući.  Ipak, ono što je kod mene sigurno najtočnije je da većinu vremena uopće ne idem za tim niti razmišljam o tome koliko me ljudi sluša. Da razmišljam bila bih gotova, blokirana… Ovako nekako pričam što mi dođe i imam sreće da je to ljudima simpatično, uglavnom.

Radio je tvoja ljubav…  U jednom periodu si se malo povukla s radija u jednu PR agenciju i odlično snašla kao PR. Pratila sam projekte koje si radila – i tu si briljirala. Kako to da nisi nastavila u tome smjeru, agencijskom / PR-ovskom, nego si se vratila prvoj ljubavi, Radio Trsatu?

Vedrana: Hvala na komplimentu. Da, na radiju sam skoro otkad znam za sebe…s 11 godina sam imala prva radio iskustva, nešto malo jače me ćopilo s 14/15 i onda finalno od dvadesete nadalje. I onda u nekom trenu pomisliš da bi trebao probati nešto drugo, imaš doživljaj da si sve već napravio ovdje, da je vrijeme za pomaknut se, za novi neki izazov…pa napraviš to…i uživaš i u tome i onda nekako nađeš načina da objediniš i jedno i drugo, ali da se vratiš toj prvoj ljubavi.

Velika je privilegija raditi ono što voliš i imati osjećaj da ti to leži, da si svoj na svome, pa još ako si i drugima dobar…to je to. Iako, imam puno interesa i nikad ne znaš što nosi sutra..

Sjećaš li se prvog javljanja u eter? Preživjela jesi (smijeh).

Vedrana: Uh, ne da se sjećam nego mi je to ostalo jedno od najupečatljivijih iskustva do danas. Naime, prosinac 2005. – tada Radio Trsat tek počinje s eksperimentalnim emitiranje, ide samo glazba, a mi, „pačići“ učimo tehnicirati i sve ostalo..I za vrijeme mog sata učenja dolazi informacija da je uhićen Gotovina. Ja dijete, ma kakva politika, daj mi mjuzu…vrlo svjesna tko je Gotovina doduše, ali potpuno ne svjesna svega ostalog dobivam papirić s brojem Višnje Starešine, stručnjakinje za Haški sud s kojom ja sad trebam live u eter. Kad se toga sjetim znam da mi danas ne bi bilo svjedno s gđom Starešinom voditi takav razgovor, na tu temu…a uvjerena sam da mi je to možda i najbolji intervju koji sam ikad odradila… Baš zato što nisam gotovo ništa o tome znala i pitala sam ju sve što bi laik pitao…dakle, sve što bi i prosječni slušatelj postavio kao pitanje u tom trenutku.

Tu sam, moguće, naučila da voditelj nije dobar kad se izdiže iznad sugovornika, kad želi ispasti pametan, kad mu je bitno da bude najpametniji u svakoj temi, ne, dapače! Spusti se i pitaj ono što ljude zanima.

Magistrirala si kulturologiju. Uz to što si radijski voditelj, na Soundset Trsatu obnašaš i funkciju glavnog urednika. Hodajući si jukebox, strastveni poznavatelj glazbe, ali uz sve to – ne znam koliko znaju slušatelji Soundset Trsata, odnosno čitatelji Pink Pen portala, ti i pjevaš, plešeš.. glumiš… Putokazi. Tvoja druga ljubav.

Vedrana: Da, magistar sam kulturalnih studija, medijskog modula. To mi je dalo jednu širinu, miks filozofije, teorije medija, sociologije, antropologije, psihologije, novinarstva, propagande, i naravno kulture. Kulturalni studiji uveli su me u jedan potpuno drugačiji okvir razmišljanja, djelovanja, preispitivanja i razumijevanja društva.

Što se Putokaza tiče, u njima/s njima sam više od pola života (doslovno, od 13. godine 🙂 ) a pjevam od 2. godine života. Tako se potrefilo, ne znam..volim Putokaze, volim Mirandu, volim sve uspomene na ljude s kojima sam ikad imala probu, nastup, koncert, s kojima sam ikad putovala, glumila…volim sve to i volim što sam imala i imam tu sjajnu mogućnost da i dalje stvaram i ispunjavam se u svim svojim licima i naličjima.

To je zapravo, za mene jedna sloboda. Sloboda da istovremeno možeš biti sve ono što želiš ili barem većinu toga (puno je želja…hahahah)

Već sam par puta spomenula riječ ljubav: prema radiju, prema glazbi, Putokazima.. Kakva je Vedrana kada se zaljubi? (a jesam te sad na prepad – smijeh) 

Vedrana: Smotana. Mislim da je to najtočniji i najjednostavniji odgovor. Baš ono smotana, samo-sabotirajuća često, smiješna, nespretna. Opet, imam sreće što to nekome bude i simpatično.

Što si najluđe ikada napravila zbog ljubavi?

Vedrana: Poslala friend request na Facebooku. Hahhaha, znam kako to zvuči, ali za mene je to već prilično ludo, pogotovo ako se radi o osobi koju i ne poznajem baš, nego smo se tipa sreli ….u dućanu ili negdje hahahah. Dobro, da budem poštena, to možda više odgovara na pitanje što sam najluđe napravila kad mi se svidio netko.

Što se ljubavi tiče…uh, a u stanju sam svašta napraviti, ako treba i ako vidim da ima smisla. Preselit se na neki otok, u drugu državu…naučit finski…“sve igra“ kad je ljubav 🙂

Daj mi opiši najkomičniju scenu „iza mikrofona“… Ono, dok program ide, ti moraš biti „normalna“, a dogodilo se nešto ajme smiješno.

Vedrana: Ovo će biti najduži intervju ikada ako to krenem opisivati, ali svakako jedna od najluđih scena bila je s mojim dragim Andrejem Burićem, bivšim kolegom s radija s kojim sam svojedobno zajedno vodila program. Čitamo vijesti, ljeto 2006. ili 2007. On čita sport, ja vremensku nakon njega. On u sportu čita tenis i fali mu ime neke koreanke s kojom je igrala neka naša tenisačica i dođe do tog dijela u kojem treba reć ime korejske tenisačice i kaže „mhm da“ (Homer Simpsonovskim mrmljanjem) i nastavi dalje kao da se ništa nije dogodilo… i ja si taman mislim, respect, svaka čast. Ugasim njegov mikrofon, palim svoj jer već kreće podloga od vremenske prognoze, a on se, meni pred očima, koliko je dugačak i širok (a nije mali!) baca na stol i urla od smijeha….

Ja nisam mogla prozboriti, ide podloga ide…u eteru tišina, ja ne dišem, suze mi idu…i kao skuliram se i upalim mikrofon i kažem „Temperatura zraka u Rijeci i pras…u smijeh“…ništa…stisnem next i ide pjesma, a mi se idućih pola sata smijemo kao dva debila, valjamo po podu i urlamo i bojimo se više ikad ić skupa u eter jer ćemo opet umrijet od smijeha. Ali ima tih scena da ja pričam, a Deki ispod stola spaja žice, netko mi ulazi u studio s usisavačem, ma svašta…luda kuća je to. Ali volim to. Mislim da i našim slušateljima to ima neku draž.

Imaš li neku tužnu situaciju iz svoje radijske karijere koju bi podijelila s nama?

Vedrana: Imam, to je gubitak kolege i prijatelja. Ne mislim na ova redovna zbivanja kad netko ode na drugi posao, to je isto dovoljno teško, ali je nekako normalno, ide život…mislim na odlazak našeg Lule, čovjeka koji je bio prije svega ljudina, meni izrazito drag, topla osoba, vrhunski prijatelj i kolega, a koji nam je puno prerano otišao, u veljači 2013. Svake godine oko tih dana me uhvati mala tjeskobica i tuga, ali znam što bi on rekao na sve to, da je tu, pa se saberem i „odvozim“ taj 6. veljače najbolje što mogu.

Koliko je teško ostaviti svoje emocije „po strani“ i profesionalno odvoditi program, bez da slušatelji primijete da ti baš i nije dan?

Vedrana: Meni skoro nemoguće iako sam se polu-istrenirala kroz sve ove godine, ali sam generalno shvatila da nema ništa od bježanja od emocija, guranja pod tepih…pa najčešće i kažem ljudima kako mi je..

Kažem – danas mi je sve naopako, nadam se da je vama dan bolji nego meni, kažem – nisam se naspavala, kažem – spaljena sam, skužajte…kažem..i ostanem živa. Tko prizna, pola mu se prašta. Ima tema koje su mi neovisno o godinama staža teške i koje stegnu oko grla…jedna je svaki put Vukovar. Uopće ne kužim kako me baš toliko to svaki put stisne u grlu, ali stisne…a niš..ako uspijem izgovorit kažem i tad – stislo me ljudi 🙂  Zašto ne, i voditelji su ljudi!

Kako bi sebe opisala u 5 riječi:

Vedrana:  Ovo je super pitanje je kužim koliko bih drugačije odgovorila prije nekoliko godina, a za par godina moguće opet drugačije nego danas. Danas sam slobodna (i za mene to vrijedi za svih 5 riječi, ali evo još), spontana, direktna (ono #nofilter varijanta, kad god mogu), živahna i sretna. Stvarno jesam.

Što te čini sretnom:

Vedrana: Evo na, a nisam znala iduće pitanje kad sam odgovorila da sam sretna, hahahah. Sretnom me čini miks osjećaja koje imam o sebi, o drugima i o životu. A ako se ovdje misli na to što me usrećuje onda ću reći – mir, vrlo često samoća, moji ljudi, a svaki put pali – boravak u prirodi. Nekad je to trčanje, nekad istraživanje nekih lokacija koje još nisam vidjela, nekad je to samo disanje na plaži, nekad je bicikliranje…i volim to sama, nekad baš čovjeku treba, da se vrati u balans, u sebe. Da ima priliku maknut silnu buku i čuti sam sebe i što mu treba.

Što te ljuti, čini tužnom?

Vedrana: Uf, jako, ali jako me ljute laži. To mi je baš no.1. najgora karakteristika ikad…

Sve mi reci, što god, napravi štogod, ali ako mi lažeš…ne ide to nikud. Što se tuge tiče – rastužit me najviše može nepravda. Iako, nastojim birati na što ću se skoncentrirati i gdje će mi pažnja ići. To ne znači da nikad nisam ljuta ili tužna, naravno da jesam, ali nastojim ne ići ljuta kroz život, a ni tužna bome 🙂

Što nikada ne bi oprostila?

Vedrana: Ne znam jel mi pametno za išta više reći „nikad“. Sve što kažeš NIKAD obično te snađe pa se itekako dogodi, ali evo…teška sam za laganje, baš teška…to i kad bih voljela oprostiti, nekako ne ide.

Da se ponovno rodiš – što bi bila po zanimanju?

Vedrana: Ma ja mislim isto ovo, ne znam, to bi znala da se ponovno rodim, haha…ima još stvari kojima se bavim, za koje se školujem i tako, ali nešto mora ostati i skriveno, barem zasad.

Najdraži citat…

Vedrana: Kako za koju priliku, ljubavni mi je onaj od Meše Selimovića

„Da ostanemo ovo što smo. Sutra. I uvijek. Djeca. Ne veliki, ne odrasli. Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku, da jedno drugom ne dopustimo da budemo ono što nismo, da ne gledamo vučijim očima i da se uvijek prepoznamo kada se sretnemo.”

A jedan od najdražih ovih „everyday“ citata mi je Al Pacinov:

„There is no happiness. There is only concentration.“

Tvoj životni moto, nit vodilja:

Vedrana: Diši! ( u svim smislovima, i kao: uspori i kao – vrati se u sebe i svoj fokus, i kao- diši punim plućima)

Da možeš izabrati bilo koga da s tobom bude kolega u šihti – koga bi odabrala?

Vedrana: Ovo je lako….Greg James, moj „kolega“ s BBC Radio 1.

Možeš li uopće zamisliti nas dvije u šihti? Pa to bi bio urnebes! Toliko smo brbljave da sam jedva došla do riječi u ovom intervjuu (smijeeeh)

Vedrana: Pa već neko vrijeme si razmišljam kako ne znam tko će doći do kraja ovog intervjua, baš imamo materijala i teško nas se zaustavlja….šta bi tek bilo u eteru, to bi bila neka maratonska šihta.

Šala-šala 🙂 I što bi nam poručila za kraj ovog razgovora, osim da te slušamo svaki dan od zore rujne na 87,6 mhz?

Vedrana: Ajme to je sad onaj dio kao kad missice mogu reći

„Voljela bih plivati s delfinima i molim za mir u svijetu“, jel? Super… 🙂

Evo iskoristila bih ovu priliku i poručila svima koji su došli do ovog pitanja da su super i da im puno hvala na pažnji, te da izlaze iz prosjeka jer većina ljudi danas uspije održati pažnju do 7 sec prije nego ih nešto drugo ne zasmeta. #TrueStory.. To su neka zadnja istraživanja pokazala. I kad ste već tu, rekla bih vam da je super ako niste savršeni, ako ste svoji, točno takvi kakvi jeste. Ništa nije bolje od nesavršenosti. Nesavršenost je najsavršenija. Ok, počela sam filozofirati, ali kužite me…

Hvala ti na ovom ugodnom čavrljanju. Baš mi je bio gušt 🙂 Morat ćemo ovo ponoviti obavezno: i kavu i druženje! Slušamo se, čitamo 🙂

Vedrana: Hvala tebi što si me ugostila, ohladila nam se kava, hahahahah…

Pripremila: IVANA GRABAR