Vječno pitanje i tema za višesatno razglabanje: muško-žensko prijateljstvo! Je li takvo iskreno prijateljstvo moguće ili ipak nije! Ovo je nešto nalik temi/pitanju: što je nastalo prvo: kokoš ili jaje?! Pa, evo moje priče i mišljenja o muško – ženskim prijateljstvima:
Moj prijatelj i ja „prijateljevali“ smo godinama. Znači, pili smo kave, razgovarali satima, išli smo zajedno na kupanje, šetali se, izlazili van (nekad u društvu, često sami) i sve je to nama bilo normalno… I kada smo bili solo i kada smo bili u vezama, uvijek smo bili frendi.
On je bio moj najbolji frend. Znao je sve o meni. Ja sam znala sve o njemu. Znali smo sve tajne … One najintimnije, one najskrovitije i one najmračnije koje ne govoriš nikome na svijetu osim najboljem frendu. Voljela sam ga neopisivo i gledala ga kroz svoje ružičaste naočale.
Bilo je normalno da se dnevno čujemo više puta. Bilo je normalno da se, ukoliko nemamo neki drugi plan, dogovorimo za izlazak, bilo navečer u grad, bilo u kino, na klopu… Svejedno. Bilo je normalno da mi dođe doma popraviti nešto ili učiniti za mene sve ono što je bilo potrebno. Nikada mi nije palo na pamet ništa drugo osim da na njega mogu računati u bilo kojem trenutku, kao i on na mene. Za to služe prijatelji, šta ne? Pa da!
To ljeto, taman sam izašla sam iz neke (bezvezne) vezice. Opet sam bila solo. Moj frend je to naravno znao! Samo smo nastavili tamo gdje smo stali: vozikanje motorom, popodnevna kupanja, ispijanje piva, šetnje, lomljave po vani…
Uz njega sam se uvijek osjećala sigurnom i zaštićenom. Bio mi je kao brat kojeg nemam! Baš sam ga voljela. Smijala sam se s njim jer je blentav i komičan.. Baš mi je uvijek znao podići dan i raspoloženje. Nikad nisam bila sama – on je uvijek bio tu da mi radi društvo.
Njemu se to ljeto sviđala neka cura – kao i uvijek. Vječno je naganjao komade. Stalno smo imali kombinacije oko tih cura koje su mu se sviđale. A mene je to zabavljalo 🙂 Obilazili smo mjesta gdje bi ih mogao sresti. Ja sam njemu dijelila ženske savjete – on meni muške. Baš sam voljela saznati neke stvari iz njegove (muške) perspektive. Puno sam naučila od njega kako muškarci funkcioniraju. Nikada, ali nikada nisam pomislila da on prema meni osjeća „nešto više od prijateljstva“… Nisam niti razmišljala o tome! Pa to je bio moj frend!
Pred kraj ljeta bili smo pozvani na otvorenje novog kluba. Naravno, išla je cijela ekipa i nas dvoje. Našli smo se prije otvorenja na piću u jednom kafiću. Okupili smo se, dogovorili tko s kime ide i s kojim autom. Ispalo je tako da on i ja idemo sami s mojim autom. Večer je imala sve predznake dobrog društva i ludog provoda. Krenuli smo.
Od kafića u kojem smo se skupili, do kluba na čije smo otvorenje išli – bilo je svega 15 min vožnje. Nas dvoje smo krenuli prvi. Tijekom vožnje razgovarali smo normalno, zezali se i smijali. Komentirali smo kako smo se „zrihtali“ i kako smo si zgodni, koga bismo sve mogli sresti na tom otvorenju … 🙂
Došli smo na parking ispred kluba prvi. Izašli smo iz auta. Zaključala sam auto i krenula sa svoje strane, a on sa svoje i….. Samo smo zastali kada su nam se putevi spojili.
Stajali smo jedno ispred drugog. Oči u oči.. lice u lice.. Toliko puta smo bili blizu jedan drugome, no ova blizina je ovaj put imala neku „čudnu vibru“.
Podigla sam glavu, jer je dosta viši od mene, i gledala ga ravno u oči. Gledao je i on mene. Bilo mi je smiješno što se on odjednom tako smrtno uozbiljio i počela sam se smijati. Međutim, on se nije smijao. Njemu valjda tada ništa od tog nije bilo smiješno, pa čak ni moje cerekanje.
Spustio je glavu … Osjetila sam njegov dah na licu … Vratu… Nisam se niti snašla. Samo sam se prestala smijati. Ostala sam bez zraka i pomislila: Ma, neće valjda!?! Zajebava me! Spustio je usne na moje i ne, nije se zajebavao!! Poljubio me. Poljubio me jednom onako polako … Istraživački .. Nježno … Pa još jednom … A onda me zgrabio i ljubio … Ljubio… A meni je to bilo toliko slatko da sam se pustila i uživala u njegovim poljupcima. Fakat nisam znala što drugo napraviti. Ne znam ni što mi je prolazilo kroz glavu.. Samo znam da mi je bilo nevjerojatno ugodno.
Trajalo je to ljubljenje očigledno neko vrijeme jer su frendi, koji su taman stigli za nama i parkirali, vidjeli nas zagrljene i počeli zviždati i pljeskati. Prestali smo s ljubakanjem. Počeli smo se smijati. Pridružili smo im se – kao da ništa nije bilo i kao da je sve to što se sada odigralo sasvim normalno.
Ali nije bilo normalno. Meni nije bilo normalno.
Otvorenje kluba prošlo je super. Plesalo se, pilo, fotkalo i zezalo. Klasika. Nisam znala što bih mu rekla. Voljela sam i ja njega – ali kao frenda. Kao brata. Odvezla sam ga doma. Dovezla sam ga ispred stana. Samo me je pogledao prije izlaska iz auta, dao mi pusu u obraz – kao što je činio uvijek kad bi izlazio iz auta, rekao mi „lijepo nanaj“ – i otišao. Iskreno, nisam niti očekivala drugo. Valjda mi je pisalo na čelu:
„Daj ne ljubi me!! Koliko god se super ljubiš i koliko god mi se to s tobom svidjelo raditi – nemoj brate!! Pa ti si mi frend!“
Sutradan sve po starome kao i svaku nedjelju poslije podne! Šetnje, kave, priče i zajebancija kao da „ništa nije bilo“… Opustila sam se opet nakon nekog vremena. Mislila kako nema razloga za neke paranoje jer nam se to, eto, samo malo zalomilo. Pitala sam ga jedan dan što je značio onaj kiss ispred kluba. Odgovor je bio da mu je u tom trenu baš došlo da me poljubi. Tako sam to i prihvatila. Došlo mu je, pa šta sad, frendi smo! Nije mi se dalo dalje od toga niti razmišljati niti čeprkati po tome.
Prošlo je neko vrijeme…
Bila je kasna jesen. Ljeto i điranje po vani odavno je završilo. Većinu vremena provodili smo u zatvorenom. Znala sam često otići kod njega pogledati film i „ubiti“ večer. Relativno blizu živimo pa je to bilo uvijek onako u stilu:
• Šta radiš?
• Niš posebno.
• Onda diži dupe i dolazi!
Tako je bilo i taj dan, petak večer. Ista pitanja i odgovori. Otišla sam, onako od doma, u trenirci i tenisicama. Pripremio je film i grickalice. Voljela sam s njim gledati filmove jer smo imali sličan ukus, sličan smisao za humor, a i voljela sam biti s njim. Uvijek mi je bilo lijepo i ugodno. Osjećala sam se kao doma: sklupčala bi se na garnituri, umotala u dekicu, žvakali bi nešto, pijuckali pivu, gledali film i komentirali, smijali se.
Kad je film je završio digao se i krenuo u kuhinju.
• Hoćeš još pive? – pitao me
• Neću. Hvala. – odbacila sam mu.
• Jesi gladna? Složit ću sebi sendvič, pa ako hoćeš i ti, dođi! – rekao je to i produžio u kuhinju.
Nije da sam bila gladna, ali voljela sam gledati kako se mota po kuhinji i radi si klopu. Ja bi uvijek nešto čopnula dok si on priprema za jesti i radila bih mu društvo.
Digla sam se i otišla za njim u kuhinju. Izvadio je namirnice iz frižidera i počeo slagati sendvič. Voljela sam ga gledati dok to radi jer je spajao nespojivo i ti njegovi sendviči bili su vrh vrhova!! Uvijek sam ga zezala za te njegove „nemoguće sendvičaste kombinacije“!
Dok je on u sendvič spajao nespojivo, ja sam grickala sir i masline. Sprdali smo se i smijali. U jednom trenu samo je zastao. Fiksirao me pogledom i ful mi se primakao. Stajala sam sa sirom u ruci, ukopana u kuhinjske pločice i gledala ga.
Iskreno, u tom trenu oprala me takva nervoza jer sam fakat i ja TO htjela, a sve mi je TO bilo malo nenormalno.
Nisam stigla niti razlučiti što je normalno, a što ne.. Samo me zgrabio i počeo ljubiti, grliti. Uzvraćala sam mu poljupce. Počeli smo se skidati. Svlačili smo jedan drugome odjeću, a ljubiti se nismo prestali. Ništa nije govorio. Ni ja nisam riječ izustila. Tako mi je to sve u tom trenutku pasalo… O Bože…
Dogodilo se jer se kuhalo mjesecima… Ili možda čak godinama. Spavala sam sa svojim najboljim frendom. Toliko emocija i strasti između dvoje ljudi koji se poznaju u milimetar. Kuže svaki treptaj, svaku misao. Bilo nam je predivno. Drugu riječ ne mogu upotrijebiti osim „predivno“. I nestvarno… Otišla sam doma.
Jutro je bilo jebeno. Digla sam se kao zombi – znala sam da smo sjebali sve ono što smo imali i da povratka na staro više nema. Ne znam zašto sam to mislila, ali jesam. Dan sam izgurala „nekako“, a sivi oblak stajao mi je od ujutro iznad glave. Osjećala sam stravičnu grižnju savjesti. Bolio me je svaki dio tijela i duše… Znala sam da smo jako pogriješili… I stalno mi je odzvanjalo u glavi:
„Niste to smjeli napraviti!! Niste!“
Javio mi se tek poslijepodne. Skužila sam da to nije više onaj moj stari frend. Imao je neku „odstupnicu“ dok smo razgovarali. Pravila sam se kao da je sve normalno i ništa nisam spominjala niti pitala vezano za noć prije.
Dogovorili smo se za kavu predvečer u gradu. Kada smo se našli nismo se mogli pogledati u oči. Fakat nam je oboma bio bed… Ja sam se osjećala jadno, a on još jadnije. A tako smo i izgledali. Kao da je htio nešto sa mnom razriješiti, ali nije znao kako započeti razgovor.
Prva sam prekinula šutnju i rekla mu:
• Ajmo se praviti kao da se ništa nije dogodilo.
• Ne možemo se praviti blesavi! Dogodilo se, a kuhalo se već dugo vremena. Dogodilo bi se kad tad.. Jbg! I meni se jedan dan u glavi samo dogodilo. – vratio mi je i napokon me pogledao u oči.
• Šta ti se dogodilo u glavi?? – nisam ga uopće kužila.
• Jedan dan samo sam skužio da te volim i gotovo. Nisam mogao više. – napokon je izbacio to što nisam htjela čuti.
Oči su mi se raširile. Srce mi je tuklo sto na sat. Frendovi smo godinama i ničime mi nije pokazao da sam mu bila draga više od „normalnog“. Kad mu se desio „taj dan“!?!?
• Ti znaš da te ja volim – prošaputala sam.
• Da, ti me voliš kao brata. Znam to. I ovo što se sinoć desilo između nas bilo je jače od mene – odgovorio je. Ali, ja tebe volim na drugačiji način nego ti mene. Ja tebe baš volim. – opet je sagnuo glavu kao dijete koje je priznalo najveću psinu.
Nisam znala što bih mu rekla. Voljela sam i ja njega – ali kao frenda. Kao brata. Nikada ga nisam gledala kao partnera. Čak niti kao muškarca. Mislim, zgodan je on dečko i pametan i ima sve kvalitete, ali s moje strane fakat nije bilo te iskre. Nije bilo kemije.
Uf, kako sam bila ljuta na sebe što sam dozvolila da sve ode u krivom smjeru i u vražju mater. Ono sinoć uopće nam nije trebalo. Uopće ne znam što je meni bilo u glavi!! Vidiš što usamljenost radi?! Samo pizdarije!
Razišli smo se. Čuli smo se, ali ne više onako kako smo imali običaj. Viđali smo se, ali nismo više provodili onoliko vremena zajedno kako smo to radili prije. Nije me više čekao poslije posla, nije me više zvao da idem s njim navečer van … Nismo više bezvezno zujali po trgovačkim centrima kad nam je bilo dosadno…Nije me više vozikao svakamo sa sobom.. I falilo mi je druženje s njim!!
Toliko je izašlo novih filmova u međuvremenu, a on me nikako ne zove u kino. Pa sam ja pozvala njega. Čuli smo se i dogovorili za dan. Rezervirala sam karte, on je kupio grickalice.. Odgledali smo film, nasmijali se.. Otišli smo na cugu poslije filma i taman kada sam pomislila kako se sve vratilo na staro … Opet se dogodilo… Krenuli smo doma. Dok smo hodali prema autu obuhvatio me oko struka, privukao k sebi i poljubio.
Sjeli smo u auto. Šutjela sam.
• Idemo k meni? – prekinuo je šutnju.
• Ne! Idem doma. Spava mi se. – odgovorila sam.
• Pa, možeš spavati i kod mene. – nije odustajao.
• Želim doma. – već mi je dizao tlak i osjećala sam se vrlo nelagodno.
Nije više rekao ništa. Ama baš ništa! Odvezao me doma. I nismo se čuli mjesecima….
Srela sam ga u šetnji s nekom curom. I nisam bila sigurna jel mu to frendica ili cura. Povrijedio me. Vjerojatno sam i ja povrijedila njega.. Možda puno više nego on mene… Ne znam… Samo znam da sam izgubila frenda.. Najboljeg frenda.. Nikada ga niti jedan frend nije zamijenio. Nije niti mogao. A nisam niti dozvolila.. Zašto?
Pa zato što sam 99% sigurna kako između žena i muškaraca nema prijateljstva jer uvijek jedno od to dvoje osjeća „nešto malo više“ od prijateljstva. Dokazano i potvrđeno. Kolege na poslu, školski frendovi … Povremeni susreti, kava kad se sretnemo slučajno, ma sve je to okej. Ali, učestala druženja muškarca i žene, a da se ne dogode emocije i kemija – e to je već nemoguće!
Nekoliko godina nakon imala sam sličnu situaciju s još dvojicom prijatelja, samo nisam dozvolila da priča s njima ode u krivom smjeru. Zato znam da je to tako. S njima sam i nadalje frend. Mislim, malo bolji poznanik jer smatram kako frendi ne možemo biti, jel´ tako? Kad se sretnemo, popričamo i popijemo kavu. I to je to. Ali mog najboljeg frenda izgubila sam zauvijek. Više nikada nismo otišli u kino ili na kavu.. Više ne laprdamo na telefon.. Odjednom je sve to što smo imali – nestalo. Zašto je to tako?
Možda se varam, no moje je mišljenje kako između muškarca i žene ne može biti pravog, iskrenog i čistog prijateljstva. Oni koji su doživjeli situaciju sličnu ovoj to će vam potvrditi. Oni koji su prošli to znaju kako je to užasan osjećaj. Voliš ga – ali ne onako kako to on želi.
Druženje u društvu, druženje u parovima … Sve to prolazi.. Ali druženje „jedan na jedan“ teško, jer uvijek jedan osjeća nešto više od „samo prijateljstva“. I onda se dogodi „trenutak istine“. A nakon tog trenutka istine gubi se prijateljstvo koje možda nikada i nije bilo čisto, iskreno i pravo prijateljstvo, nego uvod u nešto više od toga… Uvod u maštarije onoga od to dvoje prijatelja, koji je osjećao “nešto više od prijateljstva” – a to već više nije prijateljstvo nego odnos između muškarca i žene…
Autor: IVANA GRABAR
Ostavite komentar