Tragovi tumora: NEMA IH!!!

Gotovo!!!! Nakon 16 godina završila je i ova agonija….!!! Bitka dobivena! Prva kontrola nakon operacije – rezultati: 5kg manje, smanjena terapija lijekova na pola (još koji dan i ukidamo komplet sve), doktori prezadovoljni oporavkom, izgledom i mene same nakon toga, tragovi tumora: NEMA IH!!!

Bus …. Povratak doma, zadnji posjet Zagrebu i bolnici…. Treba li još išta reći osim da mojoj sreći i veselju danas nema kraja! Pada kiša.. Ma drek, sunce sjaji punom snagom! Nakon toliko godina počelo je moje vrijeme, mojih 5 minuta, moja sreća, moje ZDRAVLJE… Moja bolja budućnost u svemu! Do sad sam se smijala, a sad ću još i više jer jebeno imam razloga!

Ne odustajte nikad u ničemu! Borite se!!!!
Adio Zagrebe….. Hello LIFE!!!

LOV FROM KLIBS ❤❤❤❤

Pročitala sam ovu objavu na facebook-u i zastala.. Oči su mi se napunile suzama od sreće… Ne poznajem osobno ovu djevojku, čitateljica mi je, dovoljno da i ja pratim njene objave, a ova objava mi ja izletjela na zidu. Nisam niti znala da je bila bolesna, da se borila za zdravlje.. Nisam to znala.. Imala sam potrebu kometirati post na njenom zidu i javiti joj se u inbox.. I jesam.

–Mihaela, tvoj post me dotakao.. duboko.. Naježio.. Sretna sam zbog tebe! Pršti srećom i pozitivom i dalje!! Želim ti sve naj, naaaj bolje od srca! Šaljem ljubav i veeeliki zagrljaj  Napisala sam joj, te dodala: I … Ako budeš htjela napisati “Svoju priču”, možeš slobodno. Biti će mi čast objaviti je.

Pročitala je brzo i odgovorila mi:

–Ajme…. Ovome se nisam nadala zaista! Rasplakala ste me…. Imala bi o čemu pisati! O tumoru sa 17 godina, o mojoj borbi hormona punih 16 godina… O mojim bitkama kojima je danas došao kraj! Operirala sam kičmu pred 2 godine da sam jedva ostala na nogama.. Tumor u glavi (hipofiza) pred 3 mjeseca! Nikad se predala, nikad odustala… Imala brdo ožiljaka od padova..  Stavila bi flaster i nastavila koračati borbenija nego ikad! Vaša me knjiga jako poistovjetila sa samom sobom. Pronašla sam se u 99% posto knjige sa svojih 31 godinu! Hvala vam šta postojite! Hvala što vašom slobodom pisanja dajete do znanja da zaista nismo same niti jedine!

Jako me dirnuo njen odgovor. Osjećaj je neopisiv. Toliko snage u njenim riječima, toliko pozitive i ljubavi, zahvalnosti… Poželjela sam prenijeti taj osjećaj svima i zabilježiti ga zauvijek. Možda će upravo ove njene riječi nekome dati snage…

–Sada si ti rasplakala mene … – napisala sam joj. Smijem ovo objaviti.. Neću te imenovati, ako to ne želiš.

Ma slobodno! Možete me imenovati. Ako možemo nekome dati nadu u bolje sutra – UVIJEK! Toliko je ljudi na tom svijetu samih u svojoj boli i tuzi, a toliko je nas koji želimo i hoćemo pomoći, pa makar i kao sama podrška s riječima: Shvaćam kako ti je, ali nisi sam/a”  Objavite slobodno, samo ispravite greške, molim Vas. U busu sam pa drnda.

–Mihaela, ostani takva! Život je pred tobom! Koračaj i dalje hrabro! Imaš se čime dičiti, mila! Budi sretna!

–U to budite sigurna!!!! Nikad poraz! Samo borac i jača iz svega sve više i više! Ljepše vrijeme je pred nama…. Čeka nas! Hvala vam na svemu i na suzama radosnicama! Prva prilika koja se ukaze bilo Opatija (moje terapije), ili Rijeka – imate poziv na kavu i druženje! Hvala još jednom na svemu! Mihaela Kliba

  • Tekst pripremila: Ivana Grabar
  • Foto: Privatan album Mihaela K.
  • Naslovna fotografija: Pixabay.com