Jedno je misliti, a drugo je znati. Jedno je pričati, a drugo je… A danas je nekako tog … najviše, zar ne?

Neki dan, u trg. centru, srela sam jedan bračni par. Dugo se nismo vidjeli, pa smo zastali da se pozdravimo. Srdačno smo si stisnuli si ruke i izmijenili nekoliko rečenica koje su, barem meni, uobičajene za susrete s ljudima koje duže vremena nismo vidjeli. Oni su krenuli od gdje sam, što sam i što ima novoga, a nastavilo se s potpitanjima i natenane… Odgovorila sam na nekoliko tih potpitanja, a pod petama mi je gorilo. Stvarno mi je bila špica i totalno sam bila ograničena s vremenom.

Naime, do trgovine sam skočila u „last minute“ brzinsku nabavku isključivo onoga što mi je falilo za ručak, a da ne govorim kako mi je na štednjaku ostao krumpir koji se kuhao na lagano i stalno mi je bio pred očima. Izračunala sam točno vrijeme odlaska / kupovine / čekanja na kasi / povratka doma u periodu dok se krumpir kuha. Na zaustavljanje i pričanje na sred centra, koje se btw. rasteglo u intervju – nisam računala.

Ručak je trebalo zgotoviti do određene ure, jer smo i moja kćer i ja, nakon ručka, imale dogovorene obaveze. I tako sam letjela između polica s onom košarom dok nisam susrela ovaj simpatičan par. Gorilo mi je pod petama, a oni bi pričali. Okej, bila sam opuštena i sve to stoji, ali kada sam skužila da će se ta priča razvesti na dugo i na široko, i da će to moje zaustavljanje na minut dva „samo da pozdravim ljude“ potrajati puno duže i više nego što sam mogla zamisliti, odlučila sam se nakon nekoliko minuta razgovora ispričati i reći da se stvarno žurim doma završiti ručak.

I kada sam dočekala moment da to što želim reći uguram između njihovih pitanja i potpitanja, a da ne zvuči „naglo“ i neukusno prekidanje razgovora, oboje su me onako u čudu pogledali, a on je, rečenicom koja mu je izašla iz usta, objasnio tu začuđenost:

Pa, zar ti kuhaš?! Tko bi uopće rekao da ti znaš kuhati!?

Sada sam ja ostala začuđena. Mislila sam kako imam kapu na glavi koja mi prekriva uši da nisam baš najbolje čula što mi je rekao, pa sam rekla zbunjeno:

-Molim?!
-Pa, ono… Ne izgledaš mi kao žena koja kuha. – nadodao je onako, ful flegma i nacerio se.

Pogledala sam u nju i primijetila da se i ona nacerila – očigledno je mislila isto. Očigledno su oni o tome već pričali. Očigledno su oni u taj svoj zaključak da ne kuham / ne znam kuhati / nisam tip žene koja kuha – bili jebeno uvjereni. Nemam pojma od kuda im je to uopće palo na pamet i ne mogu se načuditi činjenici da ljudi uopće razmišljaju o tim stvarima.

Mene je stvarno teško zbuniti, šokirati ovakvim glupostima i u principu me se ne dotiču mišljenja drugih ljudi, pogotovo onih o kojima ne ovisi moj mali životić. Nekako, boli me briga što netko misli i zaključuje, ali obzirom mi je ta glupost upravo u tom trenutku izgovorena u facu, bio je red da se zauzmem za sebe i kažem koju riječ dvije, zar ne?

A kako izgleda točno žena koja kuha, znaš li? – prekinula sam par sekundnu šutnju i nacerila se sada ja.

Čak sam zauzela i onaj stav i točno sam znala; Evo je, kreće iz nje lavina riječi koja će potrajati, a krumpir joj je na ploči. Na lagano se kuha. Na broju 2 je od 6. Lagano se kuha. Hm.. A možda sam ga mogla staviti na jedinicu, da se kuha još laganije?

Prestao se ceriti, kao da mi je pročitao misli koje su mi se vrzmale po glavi. Čak je malo bio zbunjen. A niti gospođi više nije bilo smiješno. Mislim kako su u tom trenutku čak i pomislili na sekundu kako „mala“ možda ipak kuha?!

Popravila sam kapicu na glavi, a onda je uslijedio moj monolog. Jebalo mi se i za vrijeme i ručak, i krumpir koji se kuhao doma lagano na dvojci, i dogovor kojeg sam imala kasnije, i što će Antonela ludjeti jer sam opet na knap …

“Srećo, to što sam ja zriktana na slikama, to što me vidiš u novinama, TV-u ili ne znam gdje, ne znači da sam nesposobna! Kuham od svoje 19-te, a sada već ´briljiram´ u kuhinji nakon toliko godina staža. Između ostalog, obožavam kuhati i obožavam jesti, pogotovo ona domaća jela. Ponekad mi dođe da se prijavim na onaj kulinarski šou 3,2,1 kuhaj! Kužiš ti to?! Što znači da odlično kuham i da sam odlična domaćica! Glupo se sam hvaliti, ali što se kuhanja tiče, tu sam stvarno doma.

Imam 46 godina, odraslo dijete. Što misliš, tko mi kuha? Tko kuha mom djetetu? Ručamo po restoranima, šta?! Možda misliš da niti ne čistim po stanu, ne perem kupaonu i wc školjku, odjeću nosim na pranje u kemijsku, a ručnike nakon upotrebe bacam?

Što vi uopće mislite i na račun čega to mislite uopće? Od kuda vam te predrasude i kriva vjerovanja? Sami ste sebi kreirali film u glavi i time što o meni mislite, iskreno me vrijeđate, kao što vrijeđate sve ostale žene o kojima mislite isto! Dakle, žena koja drži do sebe, uspješna je u svom poslu nije sposobna biti domaćica. To je vaše vjerovanje? Samo nastavite tako. A sada vas pozdravljam jer stvarno moram ići doma i kuhati!”

Oboma im je bilo neugodno. Lijepo sam ih pozdravila i otišla prema kasi. Je, priznajem malo mi je uspio dići živac. Par dana sam razmišljala o ovome, jer me baš dotaklo. Ne zbog mene, nego općenito…

Koliko je ovakvih gluposti koje cirkuliraju u zraku? Koliko je ovakvih neutemeljenih laži koje ljudi imaju o nekome koga ne poznaju dobro ili ga uopće ne poznaju? Ma, od kuda im uopće pravo na to? Na temelju čega pojedinci donose takve zaključke?

Da, dotaklo me je, jer da nije ne bih niti pisala o tome. Ovako je razmišljanje samo dokaz kako ljudi sve više i više ubrijavaju svoje maštarije, glupa vjerovanja, zaključke o nekome za što nemaju nikakve osnove. I bilo bi dobro kada bi te njihove misli ostale u njihovim glavama, ali ne! Oni te misli, predrasude, svoje zaključke / impresije o nekome, bez temelja, dokaza, žive istine – prenose dalje. Pričaju o tome, razglabaju, čude se… Ma, čemu se to čude? Što Grabar „ne kuha“? Što „ne liči na domaćicu“? Ma zamisli ti to!! Jer, oni to znaju najbolje. Svaki dan su mi u kući na kavi, pa o meni sve to znaju u detalj. Genijalno!

Danas si ljudi stvarno svašta dozvole. Danas se ljudi svašta i usude. Pričati o nekome, pisati o nekome, pokopati nekog svojim lažima bez da imalo razmišljaju o posljedicama.. Zašto to rade?

To je samo dokaz o čemu takvi ljudi razmišljaju i kakav život uopće vode, čim imaju vremena baviti se tuđim životima. Takvi ljudi, čini mi se, niti ne razmišljaju pozitivno, nego na sve gledaju negativno. Takvim ljudima nije palo na pamet pohvaliti nekoga i reći: Bravo! Divim ti se što sve uspijevaš i stižeš.. I biti majka i domaćica, spremačica, poslovna žena, autorica / kolumnistica, putovati, držati stan uredan, imati dvije životinje u stanu, imati društveni život, prijatelje… Takvim ljudima uopće nije palo na pamet pitati me kada stignem uopće spavati?! Ne.

Oni se ne usude razmišljati na taj način jer razmišljati pozitivno o nekome, ne daje im materijala za daljnja razglabanja i ogovaranja. Pa o čemu bi onda uopće pričali?

Jedno je misliti, a drugo je ZNATI. Jedno je pričati o nekome, a drugo je srati! A danas je nekako tog kakanja najviše, zar ne?

Autor: Ivana Grabar

SVE KOLUMNE AUTORICE – OVDJE 

Kontakt:

  • Autor teksta: Ivana Grabar
  • Fotografija: Maja Stevanović
  • Look: Weekend Max Mara/Opatija