Na sreću, većih tjelesnih ozljeda nije bilo. Ali rana je bilo u meni, u mom srcu… I još uvijek ih ima, ali zarastaju pomalo… 

Kolumnist na jedan dan: MIHAELA VUKELIĆ

Bilo nas je desetero. Bili smo peti razred. Bila sam nepuna jedanaestogodišnjakinja. Bili smo mladi. I još smo. Ali tada baš onako premladi. Djeca. Obična mala djeca. Bila sam obična mala curica kojoj je omiljena igra bila ona s Barbikama i Kenom. Bila sam curica koja bi trošila i do dva sata raspoređujući koja će Barbika imati koju odjeću, postavljajući kuhinju, sobu, dnevni boravak…da bi se na kraju igrala pola sata. Pored toga bi istovremeno crtala, razmišljala, pjevala. Dijete s bujnom maštom. Rekli bi ljudi da sam bila pomalo čudna. I jesam. Bila sam i još sam. I oni su bili djeca. Isto kao i ja. Ali nikada nismo bili isti. Ne, ne, ne mislim na to da smo svi različiti. Znam to. Jako dobro. Mislim na to kako sam među njima bila drugačija.

Bio je lijep, sunčan, rujanski dan. Baš lijep. Barem se tako činilo. Ne sjećam se zašto, ali toga sam se dana baš dobro osjećala. Ali pola sata kasnije, sve je palo u vodu. Dobar osjećaj zamijenio je loš. Osmijeh su zamijenile suze. Mjesece sreće zamijenili su mjeseci tuge. Kad se samo sjetim koliko sam bila sretna kada sam krenula u peti razred, toga je trenutka sva radost nestala. Od toga sam dana jedva čekala da prođe njih tisuću i četiristo.

Toga sam dana mirno sjedila u autobusu na povratku doma iz škole, kada su se moji ‘prijatelji’ počeli zezati. Ubrzo su uslijedile šale i provokacije na moj račun. Bilo je preboljivo, no onda se dogodilo ono što nikada ni od koga nisam očekivala. Tada je uslijedilo fizičko maltretiranje od strane jedne djevojke iz mog tadašnjeg razreda. A potom su se pridružila još dvojica mladića.

Prvi udarci bili su u ramena i noge, a potom su me dečki počeli udarati šakama o glavu. Ostala ekipa je to sve lijepo sa strane promatrala, a dio je poticao na to što su mi radili.

Bili smo sami u autobusu. Šofera se nisam usudila pozvat za pomoć. Još mi nije jasno zašto. Jedva sam čekala doći na stanicu i doći doma. Iskrcala sam se u suzama, drhteći kao da sam imala temperaturu 40. Putem je, s autom, naišla mama od jedne djevojčice iz mog razreda koje tog dana nije bilo u školi. Vidjevši me uplakanu, zaustavila se i odvezla me doma. Još i danas pamtim mamin izraz lica kada me vidjela da izlazim iz auta u suzama.

Zagrlila sam je najjače što sam mogla i plakala. Mama sva potresena, ljuta, zabrinuta. Ma nije ni čudo. Tko ne bi bio da mu dijete dođe doma u suzama i kaže da su ga premlatili?! Nakon što me zagrlila i saslušala, uzela je telefon u ruke i nazvala mamu djevojke koja mi je to napravila, ispričala joj što se dogodilo i htjela čuti što ona kaže na to. Nakon kraćeg razgovora, nije bila puno smirenija. Upitala sam što joj rekla majka dotične djevojke.

‘Rekla je da si ti kriva što se nisi branila…’

Ostale smo šokirane i jedna i druga. Staneš, razmisliš…. Čekaj malo, jel’ to znači da ako je netko nasilan prema meni, trebam i ja prema njemu bit takva? Zar je lupanje šakama u glavu drugo dijete, moja krivica? I onda se osjećaš još jadnije, žalosnije… Ne možeš vjerovat u ono što ti se događa. Slomi te.

I onda uđeš u sobu, sjedneš na krevet, naoružaš se maramicama i plačeš. Od cijelog sam tog šoka dobila još i temperaturu. I dan danas se sjećam kako sam sjedila vani, mjerila temperaturu kad je  toplomjer pokazao 37 sa 5. Mama nije dvoumila ni trenutka. Nazvala je tatu da mu kaže cijelu situaciju. Nakon toga, spremile smo, sjele u auto i pravac Dječja bolnica Kantrida. Na sreću, većih tjelesnih ozljeda nije bilo. Ali rana je bilo… U meni, u mom srcu… I još uvijek ih ima, ali zarastaju pomalo… Ubrzo će i potpunosti zacijeliti. Nekako osjećam to, a moji su osjećaji iskreni.

Foto: Martina Semitekolo

Ali priči nije kraj. Ima toga još… Dosta…Podosta. O tome ću u nekim drugim kolumnama i tekstovima. Kada nekome kažem to što mi se toga dana dogodilo, većinom ne govorim detalje. Samo ih moji najbliži znaju. Samo oni znaju kako sam se osjećala toga dana, u kakvom sam stanju bila… Ne govorim ih razloga što ne želim da drugi znaju jer nije nimalo lijep osjećaj. Takvo što ne bih poželjela nikome. Ni njima, niti drugim ljudima, niti najgorem neprijatelju. Ponavljam-ja sam tada imala samo deset godina! Dijete, mala radoznala, znatiželjna djevojčica… I oni su bili djeca, ali s puno drugačijim namjerama.

Što sam starija sve više razmišljam o tome i takvim stvarima. I što sam starija sve mi više dolazi da pričam i govorim o tome… Djelomično zbog sebe, ali ponajviše zbog druge djece i mladih ljudi koji prolaze kroz isto ili slično. Meni je taj ‘jedan dan’ promijenio život.

Osobno smatram da se o nasilju među mladima premalo govori. Većina ljudi ide s mišlju kako ti udarci nisu ništa strašno, kako je to normalno među djecom, nije važno što tko misli o tebi i sl. Da ponovim još jednom-ja sam tada imala samo 10 godina! Peti razred osnovne škole. S još devetero ljudi u razredu kojima nije stalo do mene. S tim ljudima provodimo narednih nekoliko godina svoga školovanja. Pubertet, prve menstruacije, adolescencija… Sve to utječe na stav i ponašanje jedne mlade osobe.

U svijetu je jedna petina mladih ljudi koji prolaze kroz vršnjačko nasilje. Nemalo puta pročitam kako se neki tinejdžer pokušao ubiti jer se nije mogao nositi s tolikim teretom koji su mu drugi svojom zlobom zadavali. I upravo zato je bitno reagirati, pomoći, pokušati pomoći, biti razuman. Ja sam to prolazila, a nitko nije reagirao niti zaustavljao…

Srećom, ja sam se izvukla, netko nije, netko možda ni neće.

Ja sada imam 17 godina. Uskoro će biti čak i sedma godina od tog ‘jednog dana’. Sada, nakon ovoliko vremena, zaista sam sretna. Sretna kao i prije šest godina. Iako me još malo dijeli do ulaska u svijet odraslih, ja sam ponovno ona mala, vesela djevojčica koja i dalje voli i Barbike, i haljine, i dvorce. Živim u tom nekom svom svijetu. U toj nekoj svojoj bajci. ‘Ne, to je nemoguće. Trebaš živjeti u stvarnosti.’, reći će netko. Vidiš, ne radim ja to tako. Ja svoju stvarnost pretvaram u bajku sa stvarnim elementima, s dodacima dobrote, ljubavi, veselja, pozitive, snova i svega lijepoga. Iako mi je taj dan promijenio život, iako mi je nanio puno tuge, boli, razočaranja, loših dana, ja se osjećam sretno, ponosno.

Sretna sam jer je moja želja za životom bila jače od njihove da me slome, a ponosna jer se usuđujem o ovome govoriti i širiti svijest o postojanju vršnjačkog nasilja. Ono zaista postoji. Tu je-oko nas.

Možda ga trenutno ne vidimo, ali u ovome trenutku dok vi čitate ove retke, netko ga proživljava. Dok vi čitate ove riječi, neko dijete sjedi i plače zato što su ga nazvali kojekakvim pogrdnim imenima ili je zlostavljano. Zato ovaj tekst… Zbog njih koji se boje što će im se sutra dogoditi u školi. Za njih koji se boje priznati što prolaze, a vjerojatno su i sami svjesni kako to sve može završiti ako se nasilje, bilo psihičko ili fizičko-ne zaustavi. Za njih koji to sve hrabro podnose.

I dok nas mnogi zovu žrtvama, ja nas zovem borcima. Sretan nam Dan ružičastih majica!

• Tekst: Mihaela Vukelić
• Fotografija naslovnice: pixabay.com
• Fotografija unutar teksta: Martina Semitekolo

Želite li postati kolumnist na jedan dan? Pošaljite svoj tekst na e-mail: marketing@pinkpen.com.hr