Unatoč svemu što si prošla ili prolaziš u životu-smij se. Onako istinski. Ako te suze svladaju, nasmij se kroz njih. Ne daj da te uvjere da si bezvrijedna i beznačajna

Kolumnist na jedan dan: MIHAELA VUKELIĆ

Pamtim jedno ljetno jutro kada sam se nakon dugo vremena probudila svježa i odmorna. Nakon jutarnje šalice mlijeka i keksa, dignula sam roletne na prozorima i upalila računalo. Iznenadila sam samu sebe, što sam prije nego li sam otvorila facebook, otvorila youtube i pustila pjesmu Jelene radan ‘Leti do snova’. Tog sam se jutra osjećala neopisivo dobro. Pjevala sam i plesala cijeli dan. Ukućani su se već zabrinuli i upitali me što je meni kad sam tako vedra, poletna, nasmijana. Odgovorila sam im da sam istinski sretna. Zaista sam bila.

Popodne sam otišla do grada, bez ikakvog razloga. Samo sam htjela prošetati, uživati u popodnevnoj gradskoj toplini. Neki su ulični zabavljači svirali na svojim razno raznim instrumentima, a ja sam, pogodi što-i dalje plesala kao da sam doma. Prolaznici su me s oduševljenjem gledali, osmjehivali mi se, a ja sam i dalje nastavila plesati, onako spontano, u svom svijetu, uzvraćajući im osmijehe.

Toga se dana dogodilo ono što sam čekala dugi vremenski period. Toga sam dana shvatila da mogu ostvariti sve ono što želim.

Nekoliko tjedana nakon toga, svi, uključujući i moje profesore, primijetili su da više nisam ona ‘stara’ u odnosu na prošlu godinu. Svi su se pitali što se dogodilo sa mnom. Odlučila sam biti sretna, odgovarala bi im. Rijetkima sam, tj. onima koje je to zanimalo, objašnjavala kako i zašto. Naime, bila sam vrlo mlada kada sam prolazila kroz težak životni period. Uvijek sam bila tiha, sramežljiva, povučena. Na prvi pogled.

Što to znači?

To znači da mi je uvijek bilo potrebno da netko drugi priđe k meni, počne pričati sa mnom da bi ja izašla iz zone sramežljivosti. Mnogi to nisu znali niti su se  trudili. Za njih sam uvijek bila dosadna, glupa, sebična. Govorili su, a nisu me poznavali. Govorili su o onome što su vidjeli, a vid katkada zna zavarati ljude. Vjerovali su u nešto što nije istina i zbog toga me uvijek vrijeđali, ogovarali i ne prihvaćali u svoje društvo. A zapravo sam bila suprotna njihovim razmišljanjima. Bila sam suprotna od onoga što su govorili, ali naravno, oni to nisu mogli znati jer me nisu ni bili upoznali, niti sam ja pokazivala. Ustvari, unatoč tome što sam bila tiša nego ostali, bila sam dobra, uvijek spremna pomoći, razumna, društvena, uporna u ciljevima koje sam si postavljala. To je trajalo nekoliko godina. Najgore od svega je bila činjenica da su u tome sudjelovali ljudi za koje čovjek misli da ga nikada ne bi povrijedili. Iz njihovih postupaka vidjela sam da im je glavni cilj bio potkopati me u što dublji ponor. S jedne strane su uspjeli.

Na kraće vrijeme uvjerili su me da sam bezvrijedna, ali ne zadugo. U to sam vrijeme imala svega dvije prave prijateljice. Netko će se vjerojatno pitati jesam li nekome rekla za tu situaciju. Jesam. Ali bili smo jako mladi tako da nitko ništa nije poduzimao. Nisam se htjela opterećivati s tim te sam uzela stvar u svoje ruke, tj. počela sam raditi na sebi. Iako sam bila jako povrijeđena, tužna i ljuta, istovremeno sam bila i sretna. Sretna zbog toga što mi se dogodilo.

‘Kako možeš bit sretna zbog toga?’, znali su me upitati. Tako. Bila sam sretna jer mi je život u ranim godinama života pružio priliku da vidim kako ljudi mogu biti odurni i bezobrazni. Bila sam sretna zbog toga što sam s vremenom, energiju koju sam nekoć trošila na brigu oko toga što mi se događa, preusmjerila na ono što volim raditi, a oni su svoje trošili na nešto od čega nikada neće imati koristi.

Bila sam sretna jer nisam kao oni. Bila sam sretna što sam se naučila smijati kada bi oni davali sve od sebe da me ponovno rastuže, a ne bi uspijevali jer im je moj osmijeh bio jači udarac od onih što su ih oni meni zadavali.

Povrijedili su me, učinili da se osjećam bezvrijednom, da se promijenim radi drugih. Mijenjala sam se. Ništa nisam dobila. Samo sam pala u još veći ponor.

Plakala svaki dan i noć, kad sam se jednog dana upitala ‘Koja je svrha tvog života? Rođena si da budeš ono što jesi, ne ono što drugi žele da budeš. Rođena si da sanjaš, živiš i vjeruješ. Njihove riječi su samo riječi. Ne i pravila po kojima moramo živjeti.’, rekla sam sama sebi. Nakon što sam to izrekla, od tog dana sam počela raditi na sebi. Prelazila sam mostove za koje su mi rekli da ne smijem ili ne mogu. Rušila sam zidove koji su se stvarali kao prepreka za razgovor s ljudima s kojima se nisam baš dobro slagala. S vremenom sam se osjećala bolje, u vlastitoj koži.

I tako je svanulo to ljetno jutro kada sam shvatila da mogu sve. Uistinu mogu. Možeš i ti. Samo trebaš vjerovati.

Draga ženo, koja čitaš ovo, unatoč svemu što si prošla ili prolaziš u životu-smij se. Onako istinski. Ako te suze svladaju, nasmij se kroz njih. Ne daj da te uvjere da si bezvrijedna i beznačajna. Značajna si! Vrijediš! Vrijediš više nego što to mislim ja, ti, on ili ona. Vrijede svi oni udarci, suze, boli. Vrijede jer su dio tebe, a ti si vrijedna. Žene su tek u 19.stoljeću dobile pravo glasa, a stotinama godina prije toga bilo je mnoštvo žena koje su zaslužne za mnoga otkrića u područjima znanosti. Vrijedna si. Žene su vrijedne od pamtivijeka. Sjeti se samo sufražetkinja koje su se skoro dva tisućljeća borile za pravo glasa, tako se i ti bori za ono što voliš, želiš i zaslužuješ.

Ne daj da te uvjere u suprotno. Vrijedna si, jer si usprkos svim nedaćama koje si možda prošla ili prolaziš, još uvijek tu. Vrijediš! Ti si predivno ljudsko biće. Imaš šansu živjeti. Iskoristi ju. Najbolje što znaš. Imaš šansu sanjati. Ostvari snove. Popni se na planinu. Pa makar bila sama na njoj. Tada će uspjeh biti još veći. Samo vjeruj.

Kada vjeruješ u sebe i svoje sposobnosti već si na pola puta da svladaš sve prepreke pred kojima se nalaziš. Biti će teško, ali ne odustaj, već ustaj! Moguće je. Sve. Naravno, ako dovoljno želiš. A želiš. I možeš. Znam da možeš! Jer vrijediš!

• Tekst: Mihaela Vukelić
• Pripremila: Ivana Grabar

Postanite kolumnist na jedan dan! Pošaljite svoju priču na mail: marketing@pinkpen.com.hr