Sretan Majčin dan TEBI, jer nema nikog tko mi može nadomjestit TEBE

TEBI.

TEBI koja si na ovaj svijet donijela mene.

TEBI koja si mom svijetu dala smisao.

TEBI zbog koje sam ja danas JA.

TEBI čijem životu sam smisao ja.

TEBI, jer nitko nije više zaslužio nego ti.

Lagano se mojim srcem vrti ona „Tebi majko misli lete, preko polja i planina, izdaleka primi pozdrav, od jedinog tvoga sina“, pa mi suza pada niz lice.

Al’ ne sikiraj se. Ne bi ono nikad tebi reklo da plače, skrivam suzu jer znam da će ta suza boljeti i tebe.
Skupljam se u postelji svog kreveta, u toplini svoga stana, daleko od tvog zagrljaja, a tako blizu tvome srcu. Jer majko, nijedno srce ne voli ko´ tvoje.

I dok pada noć, meni naviru misli. Cijelim tijelom prožima se svaka tvoja bora. Svaka tvoja sijeda vlas. Kroz cijelo tijelo prožima se svaki onaj samoglasnik koji izgovoriš. I odjekuje. Odjekuje najglasnijim i najljepšim tonovima.

Draga moja Lusi, legendo moja….

Nema meni do tebe. Nema one koja mi može zamijeniti tebe.
Pa čak i kad si ljuta. Čak i onda kad te cijelo selo čuje kako vičeš.
Čak i onda kad znaš da nisi u pravu, a tvrdiš da je tako.
Čak si mi i tada najdraža.

Pa ti se sve ono slučajno zalomi koja psovka.
Kažeš mi „pamet u glavu“, a najradije bi da možeš instalirat svoj glas u mom mozgu i odlučit koji put umjesto mene.
Al´ ko bi ti zamjerio. Ko´ bi majci koja se brine zamjerio. Ko´ bi zamjerio rukama koje su ga othranile.
Ko´ bi zamjerio rukama koje su umakale obloge u rakiju kada te držala najjača temperatura.
Ko´ bi zamjerio leđima koje su nosale sva bremena ovog svijeta.

Pubertet. Prve ljubavi. Prve izlaske. Prve belaje. Prve riječi. Prve osmjehe. Prve suze. Prve svađe. Prve padove. Prve uspone.

A uvijek se nekako nakon toga svega materi vratiš.

I obećajem ti, Luce, obećajem da si mi najdraža i kad me mahune dočekaju na stolu. A znaš da ne volim mahune. Znaš da mi nisu drage. Al si mi ti draga i drage su mi ruke koje su ih napravile.
Pa ih sve ono silom jedem i proklinjem svaku mahunu koju u usta stavim, a ti se iz boravka dereš da „nema ništa dok se mahune ne pojedu.“

I svejedno popustiš. Ko´ što si nam popuštala dok smo mali bili. Ko´ što si letala za nama, podbujala i umorna, a nikad nisi izrekla da ti je teško. Nikad nisi požalila što nas imaš. Čak i onda kad smo bili najgori, bili smo tvoji.

I ti si bila naša mater. Jer si majka cijelim svojim bićem.

I zapamti, moja Luce, zapamti da nijedna suza ne boli ko´ tvoja.
Proklet bio svaki onaj trenutak kad je tvoja suza bila zbog mene.
A blažen bio onaj kad sam bila razlog tvom osmijehu.

Kad si ono trećoj komšinici pričala da je Gabrijela položila ispit. Ne znaš moja ti ni kako se predmet zvao, sve nešto zamuckivaš njegovo ime, pa samo kažeš: „ma nek je ono položilo, ko da je bitno šta“.

Pa se ja ono ko fol naljutim jer ne znaš, a sve mi srce vrišti kad te vidim, jer ne mogu se ja na tebe ljutit.

Kako da se ljutim, majko moja… Kako da se ljutim kad te do neba volim.
Čudi se nebo toj ljubavi, čudi se jer ne može dosegnuti kolika je.

Fala ti Luce, fala ti jer si ti TI.

Zahvalite se svi svojim majkama, kad vam kažem. Svi vi blesavi bezobrazni ljudi, uključujući i mene. Svi vi koji ste bili u društvu pa se niste mogli mami javiti. Svi vi koji ste se naljutili na nju jer se brinula. Svi vi koji ste tvrdoglave mazge i mislite da se imate pravo ljutit jer nije bilo po vašem.
Mater je čudo i zaslužila je da pregrizete tu jezičinu jer je ona devet mjeseci nosala vašu tvrdoglavu glavurdu. I nije zaslužila da vičete na nju. Ona je vašim rođenjem dobila certifikat da vam smije opsovat kad god hoće, al dok je ona uz vas cijeli život bila i bodrila vas, vodila vaše bitke, ima da prešutite.
Jer da nije nje, ne bi bilo ni vas!

Nije vas donijela roda, donijela vas je mater.

Sretan ti Majčin dan, Luce!
Sretan Majčin dan TEBI, jer nema nikoga tko mi može nadomjestiti TEBE

Tvoja tvrdoglava Gabrijela

Kolumnist na jedan dan: GABRIJELA ČULJAK

• Pripremila: Ivana Grabar
• Fotografije izvor: pixabay.com