Nismo mi na te tišine navikli

Dragi moj junače!

Neki dan si mi malo slomio srce. Oporavit će se ono brzo, znaš. Naučila sam ja to od tebe.
– Neš’ moj sine nikud dogurat ako se ne boriš. K’o će za tebe, ako neš’ sama za sebe?

Ako ćeš iskreno, ne znam kako bih tvoju priču započela.
Sve što si proživio za mene je veliki vrhunac, a vrhunac inače uvijek dolazi u sredini, znaš ono, radi priče…
Moj Ivan vam je bio šmeker, rekao bi moj tata. Stasit momak, velikog srca, dobre priče i zeznutih manira.  Iskreni prgavac koji ti je uvijek rekao šta te ide. Volio je bit upravu. Nije trošio riječi na stvari koje nisu bitne, nije trošio riječi na nebuloze. Birao je trenutke kad će što reći i svaka mu je bila na mjestu. Kad bi vikao znao si da je negdje neki veliki „belaj“ posrijedi, a tišina je kod njega bio dnevnik. I dnevnik bi završio podizanjem tona, jer ono, nidje veze, u kakvoj  to državi živimo, biiip ti političare!
– Nemoj se sa mnom ispravljat sine, poslušaj me bolan kad ti kažem!

Sve i kad bi mu proturiječio, znao si da u suštini stvarno je onako kako on kaže. Kad god se zapitam odkud mi principi, inat i ovaj moj jezik koji ne da na se’, sjetim se njega.
– Ista si svoj did, tako je i on volio kazat!

Nije se prepuštao prolaznim stazama. Djelovao je, volio i živio. Pa je tako i ono prolazno odradio junački, na svoj način, stisnutih zubi, s kapom na glavi, sakoom, uvijek usklađen, samopouzdan, gospodin čovjek… Al’ nije mu bilo lako.

Posao je našao u Njemačkoj, kasnije se preselio u Slavoniju. Radio je kao crv. Podizao je veliku obitelj i svakom je djetetu dao šansu. Prilike je čuvao u rukavu. Nije jadan znao odakle će, kako će i hoće dočekat’ sutra.
– Puno dice, treba kruv kupit, treba cure obući, treba momcima za benzin, za džeparac.
A sve ti je on to odradio ‘ko od šale.
– Nije nama nikad ništa falilo, moj sinko – znao nam je tata reći.
Iz Slavonije se ipak vratio nazad u rodni kraj, jer nije htio svoju majku ostaviti samu. Bilo mu je nekako teško oko srca.
– Kako će jadna mater sama kod kuće?
Spakovao je svoju djecu i vratio se u Ramu. Nije ni sekunde požalio. Volio je on svoju Ramu. Jel’ to do okoliša, jel’ do ljudi, jel’ zato jer tako mora biti?
– Nemam pojma, srce mi je tamo, teško je to objasnit.

Ostatak života proživio je tamo. Kad kažem proživio, ne mislim vam ja na ono: budio se, ručao, čitao novine, večerao, zaspao. Vodio je on nešto zanimljiviji i puno simpatičniji život od tipičnog preživljavanja. Sladoled na štapiću jeo je „kašikom“, jer mu je bilo koji drugi način bio nezgodan.
Uvijek je imao marku, dvije za sladoled, a kasnije je, sjećam se, imao poseban pretinac.

Sjećam se ono jednom kad je iz tog „tajnog“ pretinca izvadio zadnju paru.
– Gabrijela sine, evo ti za fakulteta – Ma neću dide, šta ti je? – Šta nećeš? Uzimaj to, šta će didu pare…

Volio je zapalit cigaru, motao je duvan („ova dica danas puše čiste kemikalije“) i najdraža hrana bio mu je smoki. Tako smo, svaki put nosili veliku kesu punu „Nuno“ smokija. Jer je did to volio.

Iza sebe je ostavio desetero djece, trideset i petero unučadi i sedamnaest praunučadi. Volio je jednom Katu, a nakon nje je volio Anđu, moju babu Višanjku.

Višanjku je volio 50 godina.

Ispred kuće je bila njegova stolica iz koje je imao najbolji pogled na svijetu. Nije bilo dolaska da nas tamo ne bi dočekao.
– Kako škola Stipo? – Moj Ivane, imaš li curu? – Gabi i Ivana što ste lipe, što ste narasle. A cura…

Na odlascima je onako čvrsto stajao na zemlji, a iznutra je plakao ‘ko malo dijete i uvijek je vikao da moramo doći što prije, opet. Veselio nam se k’o dijete prvoj, novoj igrački. Što smo stariji bili, to smo ga više voljeli.
– Slavko, isti si svoj čača, slika i prilika – volio je moj čača čuti. Jer je volio svog čaču, jer je na njega bio ponosan.

Dočekalo je i njega ono neizbježno. Polako je stario. Sjećam se hrapavih ruku, koje su u jednom trenutku postale nemoćne. Sjećam se da je didov stisak postajao sve slabiji. Sve je rjeđe sjedio na bijeloj stolici ispred kuće, a ni pogled mu nije više bio tako bistar.

–Did je bolestan. – Boli li ga jako mama? – Ne boli sine, nemoj se sikirat.

Bio je sve tiši, sve mu je teže bilo govoriti, al’ bi uvijek mustra našla neki način. Nemoćne ruke jače su grlile jer se bojao da sutra za zagrljaj možda neće imati priliku.

-Did je loše, Gabi. – Doktori ne prognoziraju dobro.
On bi im se samo nasmijao, spakovao torbe i opet iz bolnice došao kući. Nije se taj moj Ivan dao. Nije bilo tog doktora i te prognoze koja bi ga pobijedila. Želio je on još malo ovozemaljskog svijeta. Želio je on još zagrljaja, pogleda, razgovora, babine pite… Želio je on da se Milin Marko rodi i da ga vidi, pomiluje. Zanimalo ga je na koga je. Želio je on da mu može viknut „Markooo, dođi didu, ajde!“

Danas je Marko pitao striku Milu di je did. Bilo mu je čudno da vidi toliko naroda u kući, a da dida nema u njegovom krevetu u boravku.
– Dida je, Marko, odlučio orati nebeske njive.
– Dida je, Marko, odlučio da je vrijeme. Bolilo je dida jako, znaš. Nije se više mogao patiti.

Prevario nas je život pa nam svi viču da je to tako moralo biti. Idemo dalje. Did je bio star. Bio je did bolestan. A tebi se srce slomilo. I dobro si ti. Jasno ti je da to tako u životu ide.
– Pa neću moj sine ja sto godina živjet’!
Al’ sjedneš ovako navečer pa te zaboli duša. Jesi mogao bar još malo pričekat? Baku boli i plače, znaš. Nedostaješ joj.
Tebe znam toliko dobro da sam siguran da si u nedjelju ujutro, 12.11., gore zapalio cigaru i kontao sebi kako ćemo se sad svi fino skupit’ pa makar i ovako. Sigurno si gore kontao hoće ovi tvoji  naći onu litru rakije što si tamo negdje spremio.

Živio je moj Ivan 89 godina.
Ne znam jel’ to do njegovog stava, rakije, babine hrane, al’ jedno itekako znam… Nema tog teksta, ljudi moji, nema tih rečenica koje bi njegov život mogle prepričati. Prepričavat će ga vječno naša ljubav, uspomene i baka.

Iz prazne bijele stolice pogled na svijet sada će ipak biti malo tužniji. Marko će tisuću puta pitati za tebe. Baku će boljeti i dalje. Al’ dok je tvoje dice i unučadi, imaš obećanje da te nikad nećemo zaboraviti!
Nadam se da te sada manje boli i da si tamo gore našao dobru ekipu. Tebe je lako zavoljeti. Znamo mi iz iskustva.

A ja ti poklanjam dide ovo malo. Tebi do neba fala što si nam zauzvrat dao cijeloga sebe!

Voli te tvoja Gabika, danas, sutra i zauvijek.

• Teskt: Gabrijela Čuljak
• Foto: Privatni album / pixabay.com

Postanite kolumnist na jedan dan! Pošaljite svoju priču na mail: marketing@pinkpen.com.hr