Tko nije isprobao na vlastitoj koži ne zna kako je rečenica “guma glavu čuva” puno više od obične rečenice

Žena sam i neke me stvari, hajmo to nazvati “muškim stvarima”, prije uopće nisu zanimale niti sam ih kužila. Govorim o autima, znanjima i svim ostalim stvarima i filozofijama oko auta, da mi ne biste odlutali u krivom smjeru 😉

Dakle,  prije mi je bilo važno da je auto lijep i da vozi. Natočila bi ga i jednom godišnje registrirala, te odvezla na redovan servis. I to je bilo to. O mojem su se autu uvijek brinuli ljudi koji su u tome stručnjaci i znalci i uvijek sam svoje povjerenje davala ovlaštenim servisima.

Te davne 2010. godine vozila sam novi autić s dodatkom sport rider. Tog sam zvrkana  stvarno obožavala. Auto je bio odličan, siguran, držao je cestu i stvarno ga je bilo gušt voziti. Servise i sve ono što je bilo potrebno na autu radio je ovlašteni servis. I bili su odlični. Ja sam u tom autu guštala, a oni su radili svoj posao kada je to bilo potrebno.

Nakon jednog takvog servisa, taman pred zimu upozorili su me kako su mi gume dosta istrošene i da ih obavezno promijenim. Čak su mi ponudili super uvjete, davali na rate i nagovarali da to učinimo odmah, međutim – bila sam tvrdoglava misleći “što fali ovim gumama – pa ne pada kod nas snijeg! Kupovina novih guma u tom trenu činila mi se “totalno ne potrebnim troškom” i mislila sam kako ću ih, ako budem nekamo išla na snijeg, obavezno morati kupiti, a do tada ću paziti.

Prije zime sam se u par navrata, a pri naglim kočenjima, onak´malo provozala i proklizala, ali ništa strašno. Ni to  mi nije bio signal da poslušam savjet ovlaštenog servisera, nego sam kod lokalnog mehaničara “zarotirala gume”: zadnje su stavili naprijed, a prednje – ful ćelave – nazad. Hm…

Bome, prošla je skoro zima i došla je veljača. Bila je to zima s vrlo malo snijega – ipak živim u Primorju. Kada bi u vremenskim prognozama bombardirali informacijama kako će nas sutra ipak zabijeliti snijeg, auto bih ostavljala u garaži, a na posao bih išla busom. Što je sigurno – sigurno je. I bila sam sva sretna kako sam se “prošetala” kroz zimu s tim lošim gumama. Ko´fol – uštedjela sam – aha!

Hm… Nastavak tek slijedi…

Bila je sredina veljače, vikend i s prijateljima sam bila na večeri i druženju. Nisam konzumirala niti kap alkohola jer sam bila na antibioticima i pila sam isključivo vodu. Razišli smo se iza pola noći, a kako je bio svatko sa svojim autom, tako smo krenuli svatko svojim putem.

Ne znam koliko vas zna za onu famoznu cestu (koja je dušu dala za brdske utrke), od Zvoneća prema Permanima i onaj strmi, dugi i duboki zavoj koji su jedan za drugim? Zna li itko? E da… Padala je kiša. Nizbrdica, mokra cesta, zavoj u kojeg sam ušla s 80 kilometara na sat i (pre)loše gume napravile su svoje.

Auto je zaplesao na cesti, i u tom trenu sam dotakla kočnicu – što nikako nisam smjela. I ode!

Jedan, dva, tri puta me okrenulo na cesti. U tom periodu dok me vrtjelo samo sam mislila na provaliju s druge strane zavoja i molila Boga da ne odletim dolje. Auto je bio totalno van kontrole – kao na ringišpilu, a ja nisam znala gdje sam. To je trajalo svega par sekundi, a meni se činilo kao cijela vječnost… Uvijek kada se toga prisjetim u glavi mi je totalni usporeni snimak. Svakog detalja se sjećam. I dok sam se tako okretala, nisam disala…a u glavi mi je odzvanjalo:

Gume… Gume su ti ćelave, cesta je mokra… Hoću li se već jednom zaustaviti jer mi se dobrano vrti u glavi od toga okretanja na cesti. Au šit!

I u tom trenu bilo je samo BAM! Udarila sam u betonski stup koji je izgrađen još u dobu vladavine Austro-Ugarske i dan danas stoji umjesto normalnih branika. Zalijepila sam se suvozačevom stranom u taj “spomenik kulture” i svom silinom udarca izbila ga i nagnula prema provaliji. Sjedila sam u autu iz kojeg se pušilo. Bila sam okrenuta na suprotnu stranu ceste i u suprotnom pravcu iz kojeg sam došla.

Pogubljena, bez zraka… u totalnom mraku.

Nisam znala jesam li živa sve dok mi se suze nisu počele kotrljati niz lice. Napipala sam mobitel i nazvala frenda koji se u roku 10 minuta došao po mene. Nije mogao vjerovati da meni nije baš ništa – obzirom kako je izgledao auto.

Sve ono što je bilo kasnije tu noć – neću niti opisivati jer je uopće suludo.. Vučna služba je odvukla auto jer je bio razvaljen. Svi su me gledali u nevjerici kako meni nije “baš ništa”! A ja mislim da me samo čuvao Onaj gore i nitko drugi ….

Bez auta sam bila mjesecima, a rata za kredit je dolazila redovno. Nisam znala što s tim autom napraviti uopće. Popravak je bio preskup i nikako nisam mogla skupiti novac za taj popravak… A kasko više nisam imala… Prestrašno! Na kraju sam digla kredit kako bih zatvorila kredit (kako to glupo zvuči) i imala dovoljno novaca za popravak. S time sam se samo uvalila u duplo sranje.

I trajalo je to 5 mjeseci sve skupa od prometne do prve iduće vožnje. I tada sam nešto naučila! Bome da!

Eh, da sam uzela nove gume – svega ovoga ne bi bilo. Ali, zahvalna sam, jer sam naučila lekciju na samo materijalnoj šteti. Moglo je proći i puno, puuuno gore.

Od tada, a od te nesreće prošlo je 7 godina, redovno mijenjam gume. REDOVNO! Zima ima svoje, a proljeće i ljeto svoje gume, a ja sam  svoje povjerenje dala ljudima koji o tome razmišljaju umjesto mene. Od tada sam promijenila dva automobila – ali Gumi virtuozi ostali su isti. Ovo je priča njima u zahvalnost jer moju glavu čuvaju sve ove godine 🙂

I oni znaju moju priču i vatreno krštenje sa ćelavim gumama. Isto tako znaju koliko sam na cesti i u svim vremenskim i ne vremenskim uvjetima. Ne samo što kod njih kupujem i mijenjam gume – da kupujem i ovo nije plaćeni oglas, isto tako u njihovom “hotelu za gume” čuvam zimske gume do iduće zime i obrnuto, kao što su mi u više navrata uletjeli u pomoć kada sam doslovce ostala na cesti jer mi se probušila guma.

Svoje gume platila sam na rate i s time si skinula brigu s vrata. Zimske gume koje su mi predložili i nabavili za moj auto – obzirom imam neke van serijske dimenzije guma pa ih moraju naručiti dodatno – su Hankook gume i mogu vam reći da sam s njima putovala cijelu zimu i na sve strane. Odlične su. Sada su u rotaciji ljetne gume, tj. rekli bi oni “univerzalne” Uniroyal Rain sport. Top guma u cjenovnom razredu koju si mogu priuštiti i time se osigurati da ću svugdje gdje trebam stići sigurno.

Nemojte štedjeti na gumama – nikad! Uvijek si nekako možete iskombinirati one koje vam odgovaraju, a prema vašim mogućnostima. Niti ja nisam mislila ovako dok nisam imala glavu u torbi i to upravo zbog guma! Od tada – one su mi broj jedan i glavna stvar na kojoj neću štedjeti.

Svoje povjerenje dala sam Gumicentru na Matuljima. Oni me nazovu i upozore kada je “smjena” guma i da me moje čekaju, dogovore mi tajming, pustim auto dok oni obavljaju svoje. Gume su montirane i izbalansirane u 20-tak  minuta. One skinute su spremljene do iduće zime kada će me opet pozvati da dođem jer je ljetnima došao kraj.

Ne moraš imati hrpu novaca da bi imao nove gume i vozio se sigurno – Gumi centar mi je to dokazao jer su se zaista potrudili ponuditi mi ono što mogu platiti. Radije ću se odreći jedne kave dnevno, ili nekog komada robe, a imati ću glavu na ramenima, a ne u torbi!

Volite sebe i svoj život. Da guma glavu čuva nije samo fraza – ona je puno više od toga! Probala na vlastitoj koži.

Sretno i pametno.

• Tekst: Ivana Grabar
• Foto: Pink Pen