Bila sam uvjerena kako ljubavi nikada ne može biti dosta! Ljubav je ta koja pokreće svijet, i što je ima više – to je bolje! Da, to sam mislila! A, što je s prevelikom količinom ljubavi? Ona te lansira na Mars, šta?

Jeste li znali da postoje prevelike količine ljubavi koje, između ostalog,  mogu totalno razjebati vezu? Ja to fakat nisam znala. Da mi je netko to rekao, popljuvala bih ga žešće! Kako ljubavi može biti u prevelikim količinama, daj pliz!?! Međutim, nakon vlastitog iskustva… ipak razmišljam malo drugačije.

Upoznali smo se preko projekta na kojem smo radili. Taj naš prvi susret bio je fatalan: paranje noževa kroz utrobu, gutanje knedli u grlu, lagano rumenilo i ledene ruke. Par pogleda i osmjesi bili su dovoljni da se taj prvi susret oboma ureže u pamćenje. Prvih nekoliko rečenica koje smo prozborili bile su totalno besmislene i smiješne, dok se nismo pribrali i počeli suvislo komunicirati. Obraćali smo se jedno drugome sa Vi dok su nam se zjenice širile, a srca su nam u prsima tukla kao da će iskočiti van. Odrasli smo ljudi i znali smo da taj naš susret nije slučajan. Dovoljno godina imamo pa da skužimo na prvu kako to što nam se dogodilo – ne događa baš svaki dan.

Nije mu trebalo previše vremena da mi se javi – onako spontano, ali ponovno vezano uz posao. Komentirali smo projekt na kojem radimo i pomalo se uvlačili u privatnije teme. Onako, polako i vrlo elegantno. Zaintrigirao me. Jako je lijepo pričao i privlačio je svu moju pozornost i svaka njegova poruka izmamila mi je osmjeh na lice. Naš idući susret bio je planiran van radnog vremena, ali… ipak vezan uz posao. Već smo danima komunicirali i malo se bolje upoznali – više od poslovnog. Znala sam čime se još bavi u životu, što voli, a što ne. Znala sam da nije oženjen premda smo generacija.  Sviđao mi se njegov način ponašanja i ophođenja sa mnom. Vrlo profinjeno i elegantno. Nenametljivo. Bio mi je ugodan.

Taj naš drugi susret trajao je satima. Sjedili smo na piću i razgovarali … razgovarali. Posao smo riješili u prvih pola sata razgovora. Ostala tri sata pričali smo o svemu i svačemu – samo ne o poslu. I još smo se više zbližili. Saznala sam kako se nije oženio jer je imao bolan raskid veze u kojoj je bio 10 tak godina. Nakon te veze izašao je totalno emotivno osakaćen. Ta njegova bivša  varala ga je godinama dok je on radio preko i slao joj lovu. Na vrlo ružan način je saznao kako njegova dugogodišnja ljubav ima drugog s kojim je praktički i živjela i ostala trudna. Ostao je povrijeđen. Nakon ljubavnog brodoloma nastavio je još godinama živjeti i raditi van Hrvatske. Tek prije nekoliko godina vratio se nazad i počeo svoj posao koji mu dosta dobro ide. Imao je nekoliko veza i vezica, ali ništa vrijedno spomena. Da li strah od ponovnog razočarenja, da li prevelika bol, oprez od svake nove ljubavi.. Ili slučajnost… Ali sve te godine nije pronašao pravu ljubav. Nije osjetio „ono nešto“.

Priča je bila vrlo slična mojoj. Prošli smo slične traume i imali smo vrlo sličan sklop u glavi. Sviđao mi se taj čovjek sve više.

Nakon tog drugog susreta  nastavili smo komunicirati na svakodnevnoj bazi. Javio bi se obavezno svako jutro i nastavili bi tipkati i čuti se tokom dana. Baš sam imala feeling da ova priča ima lijep nastavak. Nismo djeca…nakon svega par dana priznao mi je kako prema meni gaji posebne osjećaje. Osjetio je prema meni ono što godinama nije osjetio. A osjetio je to onog trena kada me je ugledao. Godilo mi je to priznanje. Pasao je i on meni. I ja sam počela osjećati leptiriće i radost na svaku njegovu poruku i dogovor za susret. Počeli smo se viđati, šetati i razgovarati. Pričali smo o tome kako se osjećamo i koliko nam je lijepo skupa, ali … Isto smo tako priznali jedno drugome kako imamo onaj nenadjebiv strah od povređivanja i strah od ljubavi. Kužili smo se perfektno i zato smo se dogovorili da ćemo polako, step by step. I išli smo tako.

Lako je bilo funkcionirati s osobom kao što je on. Otvoren je i iskren. Što na umu to na drumu! Nevjerojatan feeling kada znaš da imaš nekog takvog pored sebe. Nije ti bed pričati o ničemu – znaš kako te razumije. Nije te sram ništa reći – jer točno zna o čemu govoriš. Baš te kuži. I ti kužiš njega.
Dani su prolazili a mi smo se sve više i više upoznavali. I koliko god sam zauzeta – za njega sam uvijek imala vremena, jer sam uživala u trenucima koje smo provodili zajedno. Polako smo ulazili jedan drugome u sve pore života i sviđao mi se taj feeling kao i sve veću sigurnost koju sam s tim upoznavanjem dobivala. A on mi je ulijevao tu sigurnost. Pomalo me otpuštao od onog straha od #neznamtinijačegaviše

Naša komunikacija bila je sve intenzivnija i i intenzivnija. S vremenom bi po cijele dane bili na telefonu ako smo bili razdvojeni i u ne mogućnosti da se vidimo i napričamo uživo. Krenuli bi s dopisivanjem od ujutro, čim bi se probudili pa sve do navečer dok ne bi išli na spavanje. Trudila sam se odgovarati mu na svaku poruku ili poziv – premda i nisam uvijek bila u prilici vratiti mu na poruku odmah. Ali, bilo mi je to baš lijepo od njega. Bio je tjedan dana na poslovnom putu pa smo tu razdvojenost kompenzirali tako.

U toku tog odsustva još više smo se povezali i falili smo jedno drugome. Kada se vratio nastavili smo se viđati svaki dan. Ona moja teorija da muškarac kada se zaljubi u ženu to i pokazuje, definitivno stoji. Uz to što mi je priznao osjećaje koje gaji prema meni, on je to svojim postupcima i pokazivao. I sve mi je to nenormalno pasalo.

Dani su odmicali a on je nastavio s cjelodnevnom komunikacijom. Ima takav posao pa je jednostavno cijeli dan on line i vrlo lako može na taj način komunicirati.

Međutim,  meni baš i nije odgovaralo cijeli dan cvrkutati na telefon jer imam sto različitih stvari u glavi koje moram dobro hendlati kako se ne bi pogubila.. I onda bi me njegova poruka totalno izbila iz koncentracije i prisustva u svom svijetu. Vratila bih mu na poruku ili poziv i nastavila bi tako još neko vrijeme, a obaveze su čekale i nagomilavale se. Ujutro bih kasnila na posao jer sam s njim poruku za dobro jutro rastegnula na sat vremena. Pila bih kavu i tipkala se s njim. Kasnije lomljava, strka i zbrka jer kasnim.

Ukazala sam mu na taj moj problem i da jednostavno ne mogu toliko vremena provoditi na telefonu jer ne stignem obavljati obaveze koje moram obaviti. Njemu to valjda nije zvučalo kao alarm nego mu je bilo simpatično, pa me i dalje nastavio izvještavati o svemu: gdje je trenutno, gdje će ići kasnije, što je jeo, s kim je na kavi, kakav je bio rezultat tekme s dečkima, a većinu toga svega potkrijepio bi s fotografijama. Dakle, meni je telefon non stop zvrckao.

S vremenom mi je toga svega bilo mrvicu too much, a kako je vrijeme prolazilo komunikacija je bila još intenzivnija – zvuči nevjerojatno, ali bilo je tako. On je bio non stop uz mene. Bio je sve prisutan. Nismo komunicirali jedino dok bih spavala.
Iskreno…nakon 4 tjedna od kada smo se upoznali dovela sam se do momenta kada mi je sve ono što me je radovalo – počelo strašno ići na živce. Meni koja baš voli komunikaciju, tipkanje, priče na telefon. Ali ovo što smo imali nas dvoje eskaliralo je u totalnu opsesiju. Dakle, kada bi bili razdvojeni i dalje bi bili skupa. Ne bi niti došla doma nakon što bi se razišla s njim, već sam imala poruku i tako još cijelu seriju poruka prije spavanja. Ujutro bi slijedio nastavak. Ne bi se niti razbudila već me čekala poruka i pitanje ako sam se naspavala. Još sam mu nekoliko puta ukazala na to da ne mogu razgovarati u datom trenutku jer imam za obaviti to i to. Pustio bi me pola sata / sat i onda bi nastavio: „Jel moja ljubav odradila sastanak? Kako je prošlo?“

Nasmijala bi se na to njegovo i odgovorila mu jer zaista ništa lošega u svemu tome nije bilo. On je jednostavno takav kada se zaljubi – to mi je bilo jasno. Računala sam da će se to stabilizirati. I sve bi možda ostalo na tome da se nisu zvijezde posložile i razotkrile cijelu problematiku našeg odnosa.

Dakle, jedan dan smo razgovarali o tome kako bi bilo lijepo da imamo neki svoj kutak. Čak sam i ja to predložila. Stan u kojem on trenutno živi je premali i dijeli ga sa sestrom i još je prije razmišljao o većem stanu. Složila sam se s njim u tome ne računajući kako će on to shvatiti doslovce i pod obavezno. Mislila sam kako će ta činjenica, da će imati svoj stan, značiti kako ćemo imati svoj mali kutak gdje ćemo se nalaziti i provoditi vrijeme. Ništa više. Ništa manje. Bio je sav sretan jer sam se ja složila sa svime i onda je krenulo „jahanje“ od idućeg dana…

Dakle, od toga dana naša se komunikacija upeterostručila i podebljala za još toliko. Zakrcao me oglasima, linkovima stanova s Njuškala. Zvrckao svako malo i ispitivao ako mi se sviđa ovaj ili onaj stan.. Pa nakon toga suženi izbor i odluka da poslijepodne idemo pogledati odabrane stanove.

E, taj sam dan imala totalni kuršlus na poslu. Paralelno me lovila prehlada i lagana temperatura. Rekla sam mu da ne mogu poslijepodne nikamo i da želim čim prije doma kako bih se ispružila i odmorila. Baš mi je bilo loše. Osjećala sam se ko izbljuvak. Nevoljko se složio s time da će ići pogledati sam te stanove, ali me bar neko vrijeme pustio na miru s time. Već sam i zaboravila na to, kad eto njega s porukicom pred kraj mog radnog vremena:

„Do kad točno radiš? Evo, čekam te na kavi – daj prođi na sekund da idemo pogledati taj prvi stan!“

Iskreno, totalno me prošla jeza. Ponovila sam mu da mi to nije niti u peti i da samo želim leći u krevet! Osim toga, naglasila sam mu kako smo i noć prije zaružili i da nisam završila novu kolumnu, a već je ponedjeljak! Oglušio se na sve to i istaknuo kako bi zaista volio da idemo skupa pogledati te stanove, barem taj prvi.

Popustila sam. I ovako je stan bio na zapadnom dijelu grada. Nije mi turbo uz put, ali mi nije niti van ruke. Obavili smo to. Meni je lokacija bila katastrofa, međutim, kako čovjek sve financira – odluka je bila na njemu. Međutim, njemu je moje mišljenje bilo presudno. Hm…
Sjeli smo u auto. Glava mi je zujala i fakat sam već bila po podu od umora i prehlade. Međutim, on nije odustajao od odluke da idemo pogledati i drugi stan na totalno drugom kraju grada. E, sada sam baš bila ostala ko pegla. Nije inzistirao. Nije pilio. Na finjak me navukao da ipak produžim s njim tamo. I jesam. Zar sam imala izbora?!

Dakle.. taj drugi stan je bio još veći kažin…ali to je sada skroz nebitna priča. Poanta je u tome da sam ja bila samljevena i jedva sam čekala otići doma.

Došla sam doma razvaljena od svega, a najviše od toga jer on nije čuo moje tri puta NE taj dan!! Tri puta sam mu rekla da ne mogu, ne želim … A on je pilio po svome. A da bi stvar bila bolja, kada sam se taman smirila doma i utoplila, nastavio je sa šibanjem novih linkova stanova iz oglasnika! E, tu sam popizdila!

Idući dan priča se nastavila. Drugi stanovi..druge lokacije, a meni je bio pun kufer i tih stanova i njegovih jahanja s porukama oko toga svega!! Izludio me! Razjebao totalno! Postala sam nervozna ko pas, a on je samo šibao poruke. U jednom sam mu trenutku odrešito rekla da neka malo stane sa svim tim jer sam bolesna, u frci na poslu, imala sam i jednu osobnu „situaciju“ i dodatne obaveze i svašta mi se nešto paralelno događalo a on mi je uzimao kompletan fokus i koncentraciju. Zapitala sam ga kamo mu se toliko sada žuri i da ga molim neka sve stopira do četvrtka jer jednostavno ne mogu i ne stižem. Po načinu i boji glasa mogao je skužiti da sam ful iziritirana i da mi to njegovo nametanje dodatnih obaveza uveliko diže živce. Međutim… Ne! On je za taj dan isplanirao pregled drugog stana i isplanirao ga je u detalj. Naravno, zvao me da ga idem pogledati s njim. Čvrsto sam se držala svoje odluke.

Stan je otišao pogledati sam. Odahnula sam. Ali ne zadugo!! Krenuo je sa šibanjem fotki stana sav oduševljen govoreći kako je stan super i da ga želi kaparirati, samo neka ga ja odmah i sad dođem pogledati kako bi bio siguran da je to to….

Dakle – u tome sam trenu znala da više ne želim niti taj stan niti njega, niti išta više! Toliko mi je digao živac da je to bilo pre jebeno strašno! Izludio me!! I to sam mu i rekla. Jesam! Puko mi je (već dobro nategnuti) film u glavi i rekla sam mu da mi je sad dosta svega!! Fajront!

Počeo se ispričavati kako nije ništa loše mislio, kako je htio riješiti čim prije taj stan jer je takav i voli stvari rješavati odmah…. Da me ne želi izgubiti i da sve to radi jer mu je previše stalo do mene i nas.
Umirio me. Nakratko. Lijepo smo se pozdravili na telefon. Rekla sam kako sam završila s poslom i da ću uz put do kuće samo na sekund stati u Lidl kupiti limun i da idem ravno doma – utopliti se, piti čaj i završiti kolumnu jer je dan ranije nisam završila zbog toga što sam se zadržala s njim okolo i što me kasnije razvalio porukama. Još smo se i nasmijali na to sve.

Sjela sam u auto. Čak sam u momentu osjetila i grižnju savjesti. U tom sam se trenu osjećala kao neka kujetina koja je smrdljivo đubre prema tako dobrom dečku! A dobar je ko kruh! Možda i predobar … Samu sebe sam korila što sam takva. On se tu trudi i obasipa te pažnjom, boljeg od njega nikada nećeš naći! – Da, to sam u tom trenutku pomislila i ful sam se posramila svog ponašanja.

Čak sam zabrijala kako sam bahata i možda ipak prikrivena ljubiteljica #bigmotherfuckera!! Volim dobre dečke a kada mi se dogodi takav, e onda želim da me ipak malo zajebava! Zapamtite ovu rečenicu – jer ću se vratiti na nju 🙂

Eh, dakle…Dovezla sam se do Lidla. Taman sam se spremala izaći van iz auta kad skužim novu poruku i nastavak situacije, kao da se oglušio na ono što smo pričali! On je ipak dogovorio zajedničko gledanje stana u četvrtak:

„Ljudi će nas čekati do četvrtka. Nisam kaparirao. Želim da ti prije vidiš stan!“

Znate kako sam se osjećala u tom trenutku?!?!? Kao da sam silovana!! Eto tako! Moj mozak je bio silovan! Sjedila sam u autu i mahnito počela tipkati! To je bilo to! Nisam to više mogla trpjeti! Bilo mi je svega toga too much i preko toga!! I tako sjedim u autu, na parkingu, kad li ugledam njega kako mi prilazi. Dakle, nisam mogla vjerovati!! Od kuda on sada na tom parkingu?? Prilazio mi je i smješkao se. A ja sam se skamenila.
Je li on ovdje slučajno i ovaj susret je sada slučajan ili je on ovo napravio namjerno? Znao je da ću na putu s posla stati ovdje – rekla sam mu to.

Prišao mi je. Obavio je šoping sa mnom. Otišao je dalje svojim putem, a ja doma. Iznad glave mi je bio veliki sivi oblak…. Nekoliko sati bila sam doma na miru. Bez linkova stanova i priče o tome. I računala sam da će ostati tako. Sjedila sam za kompom i pisala kolumnu. Već je bilo večer kada sam dobila fotkicu „pogleda s balkona“ koju je napravio iz stana kojeg je gledao taj dan. Pokefali smo se oko toga ponovno.

Iduće dane više mi nije spominjao stanove. Nije niti trebao jer sam mu rekla kako zaista to više niti želim niti mogu slušati i neka radi što hoće, samo ga molim da me isključi iz toga. I isključio me. Skužio je da mi je svega previše i čak je malo olabavio sa time, ali ja sam svejedno bila preumorna od svega i od njega.

Idući dan imala sam dogovoreno nakon posla ići zubaru. Znao je to. Zadržala sam se kod zubara par sati jer smo radile svašta: i plombice, i pjeskarenje i izbljeljivanje zubi. Sve je to proces koji traje vremenski. Nisam na telefon pogledala satima. Nakon što smo završile moja zubarica i ja, uzmem telefon i imam što vidjeti!! Nekoliko poruka i nakon što je skužio da par sati ne odgovaram na njih – poziv! E, to me slomilo! Nisam to više mogla pratiti!!! Otišla sam sa zubaricom na piće i otvorila joj dušu. Stvarno sam bila na rubu. Bila sam nervozna i umorna od svega. A napeta kao struna koja samo što ne pukne!

Idući dan bio je presudan. Situacija na poslu me dodatno iziritirala. Gužva.. telefoni.. Trebala sam obaviti nekoliko stvari po gradu.. Špica na sve strane. A on mi je tipkao i dalje – samo nije se više dirao u stanove, na sreću. Na njegovih pet poruka ja bih vratila jednu. Nisam više imala živaca. Mislila sam da će shvatiti i smiriti se, ne znam ni sama što sam mislila. U jednom trenu me je samo pitao zašto odgovaram tako kao policajac i što mi je. Pustila sam to tako. Nisam odgovarala. Utišala sam telefon i nastavila obavljati zadatke koje sam zacrtala. I onda prijelomni moment.

Kolega mi je u uredu nešto odbrusio jer sam i ja bila neuobičajeno nervozna sve te dane. Na nekome sam se morala iskaljivati, a to su bili ljudi s kojima radim. Dakle, kolegi sam mu odbrusila na isti način, a on je na to još ružnije odreagirao: stvar koju je držao u ruci zakucao je u pod, udario ju još par puta nogom, okrenuo se i otišao iz mog ureda.

Dakle, ako ste ikada gledali crtiće kada se glava na vrhu otvori – kao poklopac, i krene para i zvuk parne lokomotive, onda znate o čemu vam govorim!! Znači, šikljala mi je para na sve strane! Baš sam popizdila! Skočila sam za njim, urlajući sam mu očitala vrlo neugodnu bukvicu s nizom psovki. Doletila sam do njega. Gledao je u mene u šoku!! A ja sam histerizirala. Da nije bilo drugog kolege koji je stao između nas – udarila bih ga!! Da. Toliko sam pukla. I to je bio moj slom i odluka kako je svemu ovome došao kraj!  Pretvorila sam se u nešto što nisam. Pretvorila sam se u živčenjaka koji je bio na dobrom putu da dobije moždani udar ili infarkt!

Poslije svega sam se dobro isplakala i ovome napisala poruku. Nije to dobro prihvatio. Molio me da razgovaramo. I obećala sam mu to. Samo sam molila da me pusti malo i da ću mu se javiti. Ja ću mu se javiti i razgovarat ćemo. Samo neka me pusti da se posložim. Izludio me. Međutim, nije me pustio!!

Opet nije poštivao moju odluku. Opet je tipkao i silovao po svom, tražio objašnjenja, davao opravdanja … A ja sam bila rasuta po tlu. I bilo mi je dosta svega! Baš dosta!! Rekla sam mu da želim pauzu. Da mi prestane tipkati, da me prestane zvati i da ću mu se javiti. Bila sam vrlo odrešita i inzistirala sam na tome! Fakat više nisam mogla trpjeti sve to. Čak me počela boljeti lijeva ruka! Bokte, srce će me zveknuti – toliko sam bila pod stresom! Toliko me uspio razjebati sa svim!

Oduvijek sam htjela imati uz sebe muškarca koji će me obožavati, obasipati ljubavlju i pažnjom… Mogu reći da sam do sada, hvala Bogu, uz sebe imala muškarce koji su mi davali sve to. Neki sve! Neki samo to! Neki više, a neki manje… Ali, uglavnom, ne bi bili uz mene da nisu bili dobri! Još uvijek odabirem. A odabirem dobre. I vjerujem u ljubav, onu pravu, pravcatu. I nju sam doživjela pa znam da postoji. Ali ON? On je za mene previše! Previše svega!

Ne mogu staviti muškarca na extra prvo mjesto, a sve druge ljude maknuti iz života! Ne mogu nikome dozvoliti da demolira cijeli moj posloženi svijet na način da demolira mene!! A mene ovakav odnos ubija, guši i demolira!! U ovakvom odnosu osjećam se zarobljeno i jako nesretno. A to ne želim! Meni nije normalno tipkati se po cijele dane i znati svaki milimetar i sekundu koju napravi bez mene. Ne zanima me to u tolikoj mjeri kao u ovom slučaju – a ovaj slučaj je too much svega! Osjećam se umorno, iscrpljeno, bolesno i sjebano.

Znam da nitko nije ništa loše želio u ovoj priči i da je čovjek iz ove priče dobar. Sve je činio samo zato jer je htio najbolje – ali je to radio na krivi način.. Za mene je to bio krivi način jer me tim svojim načinom zagušio kao hobotnica!

Vratimo se na početak priče. Tako je lijepo sve krenulo. I ostalo bi tako da se nije dogodilo nešto što je na površinu izbacilo karakter osobe koja meni ne paše. Izbacilo je opsjednutost, dominaciju, ostvarenje nauma i cilja pod svaku cijenu, tvrdoglavost, oglušivanje na tuđu volju, upornost i napornost. Najveći je problemu tome što osoba toga uopće nije svijesna. Čak niti ne primjećuje problem u cijeloj situaciji i razlog odupiranja s druge strane. Sve što čini – čini u dobroj namjeri i na fin način. Nema tu zla. Samo ima svega previše. Za mene previše. Da je samo malo svega toga dozirao u umjerenim količinama – sve bi bilo u najboljem redu. Sada i odmah i u tolikoj količini izludi i najnormalniju osobu, kako neće mene!

Možda bi nekome ovakva sve prisutnost i preintenzivna i opsesivna pažnja odgovarala. Možda netko baš voli ovakvo samouništavanje od prevelike količine ljubavi i pažnje. Možda…

Vraćam se na rečenicu na koju sam se obećala vratiti: Volim dobre dečke,  a kada mi se dogodi takav, e onda želim da me ipak malo zajebava!

Da, volim dobre dečke, dobre ljude. Normalne. Za sve postoji određena doza i količina.
Postoje loši dečki, kao i ekstremi loših: jako loši, zli!! Isto tako, postoje dobri momci, kao i ekstremi dobrih: jako dobri, predobri i toliko dobri da boli.

Zato… Za sve treba imati dozu i mjeru, čak i u dobroti i ljubavi! Jer,  nije dobro kad je premalo. Nije dobro kad je previše. Kao u ničemu.. pa tako i u ovoj priči. Samo treba imati mjeru.

U ovoj priči nije bilo mjere. Bila je tolika količina pažnje i ljubavi koja je napravila totalni  kontraefekt kod mene! Zagušilo me totalno, izbacilo iz normalne kolotečine i ostavilo gorak okus u ustima. Sve ovo napravilo je totalnu preobrazbu pa je sve ono što je bilo lijepo postalo naporno i neizdrživo..
Da nisam okusila ne bih znala kako ljubav može biti isporučena i u XXL količinama. Zaista nisam znala da tako nešto uopće postoji.

Razmišljam danima… Može li se naučiti dozirati ljubav i pažnja na normalne količine? Postoji li takva škola gdje se može naučiti staviti osjećaje u manje paketiće? Jer ako postoji, javite mi. Imam kandidata za tu školu!

Autor: Ivana Grabar