Koliko ste i što ste sve spremni napraviti, poduzeti, slagati, prevrnuti, izvrnuti, progutati kako biste ostvarili zacrtani cilj u životu? Ha? Koliko ste daleko spremni otići kako biste isti taj cilj ostvarili?!
Iskreno – ja – do određene granice. I to jako umjerene za razliku od nekih pojedinaca. Vjerujte mi, pojma nemate što su neki ljudi spremni poduzeti kako bi ostvarili zacrtano!
Mislila sam kako nikada, ali nikada neću pisati o tome što mi se prije podosta godina dogodilo jer je toliko odvratno da nije za pričati, a niti za napisati tekst kolumne, međutim… Prije par tjedana čula sam vrlo sličnu priču od jedne čitateljice pa sam se sablaznila i pomislila: „Jebeš mi sve, kamo ovaj svijet ide?!“ I odlučila sam progovoriti o tome: O brutalnim lažima! Ajoj…

Prije xy godina, još sam radila u samom centru grada. Normalno je bilo vrijeme marende provesti na nekoj od terasa Riječkog Korza ispijajući kavicu, čavrljajući s kolegama.

Tako je bilo i tog jesenjeg dana. Pila sam kavu s kolegicom. Za susjednim stolom bio je muškarac. Zgodan. Da, zgodan. Pio je svoju kavu sam i čitao je novine. Primijetila sam ga kao i on mene. Par pogleda, osmijehić.. I poslao nam je konobara:

„Pita gospodin za susjednim stolom što ćete popiti!“ – rekao je simpatično konobar.
Kolegica i ja smo se nasmijale i zahvalile na piću jer smo se morale vratiti nazad na posao. Na odlasku smo se dotični gospodin sa susjednog stola i ja pozdravili. To je bio samo početak…
Nije prošlo dugo vremena dobila sam poruku na mobitel s meni nepoznatog broja. Bio je to on. Zaista ne znam kako je došao do mog broja telefona, ali čovjek si je definitivno dao truda i mašte. Raspitao se tko sam i gdje radim. A moj broj mobitela bio je na mojim vizitkama, tako da … Brijem da je to bio put do mene. Samo ne znam koga je pitao gdje radim i kako je to uspio, ali to sada nije ni bitno.

Porukica je bila simpatična i umjerena, tipo: „…Žao mi je što se nismo imali prilike upoznati. Nadam se kako ćeš sutra u isto vrijeme doći na kavu…“

Tako je i bilo. Došla sam ponovno s kolegicom na isto mjesto i u isto vrijeme na kavu. Bio je tamo. Nasmijao se, počastio nas kavom i prišao za naš stol. Bio je i više nego ugodan, simpatičan. Po priči sam skužila da radi vani. Dolazi doma na par mjeseci i onda se ponovno vraća na posao. I tako u krug: par mjeseci vani, par mjeseci doma. Po godinama smo generacija. I nije oženjen. Vrh!
U tom periodu bila sam solo i zaista sam htjela imati nekoga njegovih godina, normalnog i slobodnog.

Ispunjavao je te neke moje kriterije. Prošlo je još par dana kafenisanja u toku radnog vremena, razgovora i upoznavanja. U početku je bila i kolegica s nama, a onda sam počela sama odlaziti s njim na kave.

Priznajem – svidio mi se. Bio je ugodan i šarmantan. Pričali smo o svemu i svačemu. Logično je bilo da me pozove navečer van, što je i učinio. Pristala sam.

Taj naš prvi izlazak otišli smo u Mošćeničku Dragu. Nismo otišli na večeru. Šetali smo se i opušteno čavrljali. Iskreno… čak mi je to više pasalo od nekog restorana i uštogljenosti. Razgovarali smo, a hvala Bogu imali smo o čemu. Generacija smo, volimo iste stvari, imamo vrlo sličan ukus i poglede na život. I u tom razgovoru otvorio mi se i ispričao svoju tužnu životnu priču:
„Kada sam te vidio onaj prvi dan, nisam mogao vjerovati… Toliko joj nalikuješ da sam se smrzao! Zaista sam se sledio! I nisam htio da nestaneš… Pod svaku cijenu htio sam te upoznati i približiti ti se …“

Nije mi bilo jasno o čemu govori i kome to nalikujem.. Ali priča ima svoj nastavak..
Uzdahnuo je i s punim očima suza nastavio:

„ Prije 15 godina moja žena i ja bili smo na ljetovanju. Bila je trudna. Kako imamo familiju u Dalmaciji bili smo kod njih. Tako smo ljetovali svaku godinu. Tu subotu skupila se cijela familija i radili smo roštilj. Ja sam se bavio vatrom i roštiljem, a žene oko salate i pripreme stola. Prifalilo je nešto i moja je žena sjela u auto da skoči do prvog dućana. Sjećam se da me je došla poljubiti. Mahnula mi je i potrubila na odlasku. Nasmijao sam se i pomislio kako je luckasta i koliko je obožavam. Od srednje škole smo bili zajedno. Nije prošlo sat vremena, zazvonio je telefon u kući. Taman sam razgorio vatru i čudio se kako se još nije vratila iz trgovine. U tom trenu čuo sam vriskove po kući, krikove, naricanja… Presjeklo me. Poletio sam u kuću… Zvali su iz policije. Moja je žena poginula na magistrali. Na mjestu. I ona i naš sin u njenom trbuhu. Moj život je stao. Godinu dana nisam disao od tuge. U jednoj sekundi izgubio sam sve! I dugo sam si prebacivao i analizirao zašto sam je pustio da sjedne za volan. Bila je subota i gužve na cestama…smjena gostiju.. Nisam je smio pustiti… Jako dugo nosio sam krivicu. Jako dugo nisam bio svoj… Dane sam provodio na grobu. Isplakao sam rijeke suza. Nakon godine i pol dobio sam priliku za napredovanje u karijeri vani. I prihvatio sam. Otišao sam i uspio, ali…ostala je ogromna praznina…“

Znači…plakala sam kao kišna godina. Stajali smo na sred šetnice i imala sam potrebu zagrliti tog čovjeka. I jesam. Zagrlila sam ga. Stisnuo me i plakao kao malo dijete…

Plakali smo oboje. Nisam ga više ispitivala ništa o tome. Sjeli smo u neki lokalni kafić i naručili rakiju. Trebalo mi je, brate mili, da me presiječe! Strašno nešto.

Sjedili smo na terasici i gledali u more. Tišina. Svatko u svojim mislima. Ne znam o čemu je razmišljao on, ali ja sam vrtjela film ovoga što mi je ispričao. Koja priča! Koja sudbina! Strašno nešto.
Činio se tako dobar i jedino što mi je kasnije bilo u glavi bilo je to da ga ne povrijedim. Trudila sam se sabrati i sagledati sve i iz svih kantuna. Čovjek je prošao pakao i sada već više nisam znala da li me se sviđa ili ga žalim radi toga što mi je ispričao. Ili je bila kombinacija toga dvoje..ne znam.

Nastavili smo se družiti. U principu smo voljeli šetati i razgovarati. Bio je divan, umjeren i nenametljiv, a to mi je skroz pasalo. Jedino što me je znalo presjeći i vratiti u stvarnost bile su njegove učestale usporedbe s „njom“:

„Bože, kako joj sličiš…pa to nije istina! Kada te gledam, kao da gledam nju.. Iste oči, osmjeh, kosa…moti..sve…“

Hoćete iskreno? To me je sablažnjavalo!!! Kada god bi to izustio ja bih se sva naježila. Svaka dlačica na mome tijelu stajala bi u zraku i na parove razbroj! Znači, užas!!  Nije mi se sviđala ta njegova usporedba s mrtvom ženom. Znam da ga to boli i sve, ali.. I rekla sam mu to. I zamolila sam ga da mi to više ne govori. Zaista mi je ta usporedba bila prejebeno strašna!

Dani su prolazili. Naše šetnje više nisu bile moguće jer su večeri počele biti friške. Zima je bila blizu. Vukli smo se tako nekoliko tjedana, ne sjećam se točno, ali nakon nekih 2 – 3 tjedna i te neke početne uzbuđenosti oko svega toga počela sam analizirati njega i njegovo ponašanje.

Uvijek smo se nalazili u vrlo slično vrijeme: oko 18 – 19 h predvečer. Proveli bi po 2 sata zajedno. Već oko 21 h bila bih doma. Još po putu doma zvao bi me i čavrljali bi o svemu i svačemu. Rekao mi je da živi u jednom djelu grada koje je od mene udaljen cca 15-20 min vožnje. Mi smo znali razgovarati puno duže od toga. Svaki put. Dok smo pričali vozio se.

Čula sam brujanje automobila. Kada bi stigao pred kuću prekidali smo razgovor – i to mi je fakat bilo čudno i pitala sam se zbog čega?! Kasnije navečer više se nismo čuli. Nastavak bi bio već ujutro prije 8 h. I tako u krug. Tu i tamo bi znao doći u grad. Popili bi kavu s nogu. Hm…ovako vražja sva kakva jesam, počela sam zbrajati i oduzimati. Razmišljala sam zašto vikendom ne izađemo van. Prema njegovoj priči izlazili smo na ista mjesta pa mi je bilo čudno što ne idemo skupa, ali, ok.

Uvijek sam bila oprezna, sva sreća, tako i ovaj put. Nisam previše ispitivala. Slušala sam ga. Međutim, meni se u ovoj mojoj ludoj glavi puno toga nije slagalo. Nije mi bilo jasno zašto ne pričamo kasnije u večer na telefon ili ne izađemo oko 21 h, zašto se nalazimo uvijek u isto doba, zašto se uvijek vrtimo na mom terenu: Opatija i okolica… Počeo je sve nešto planirati i kada bi došlo do toga, njemu nešto iznenada iskrsne pa to isplanirano padne u vodu. Govorim o odlasku u kino, na večeru i sl.

Meni se upalili svi radari. A moje male moždane vijugice su se ponovno aktivirale.

Zapamtila sam tablice na njegovom autu i napravila sam nešto što nikada prije i nikada poslije nisam. Imam frenda u policiji i zamolila sam ga da mi provjeri te jebene registracijske tablice s njegovog auta. Frend nije bio oduševljen, ali sam inzistirala. Uvjet je bio da ne smijem nikome otkriti tko mi je i što provjeravao. Oni to inače ne smiju radili. Jbg. Kužim i poštujem, ali meni je to bio tada jedini način i bilo mi je bitno. Nisam znala koga drugoga pitati o njemu.

Dakle…

Imala sam pravo. Ime i prezime bili su točni, kako mi se i predstavio. Ok, auto je bio njegov. Nebitno. Ono što je bilo zapanjujuće, ali meni ne iznenađujuće, bila je adresa. Da. Vozio se duže koliko smo i razgovarali na telefon jer ne živi tamo gdje mi je rekao. Znači, čovjek živi na totalnom drugom kraju grada. Točnije živi van grada. Zašto mi je to slagao??

Ok Grabar! Vijuge ti i dalje dobro šljakaju. Ali, meni vrag nije dao mira… Zašto mi je lagao gdje živi? Kome je to bitno? Hm.. očigledno to njemu ima veliku važnost. I bila sam u pravu.
Već sam prije naučena kada nešto „namirišem“ da osobu koju analiziram ne ispitujem ništa o tome, ne napadam je i ne govorim o tome što sam saznala. I to mi se pokazalo kao jako dobra taktika. Glupo zvuči taktika, ali u ovom slučaju to je logično objašnjenje. Dobro sam ga procijenila. Šutjela sam i nastavila kopati, a njemu nisam, o tome što sam saznala, rekla niti slova!
A on kao da je namirisao… Ja sam ga jako podsjećala na pokojnu ženu i kako je vrijeme odmicalo vraćale su mu se uspomene na nju. Počeo se lomiti i kada god bi se nešto dogovorili on bi otkazao pola sata ranije jer bio na groblju, pa bi bio utučen, pa nije spavao cijelu noć, pa je bio nervozan. Iskreno, uvukao me u svoju dramu i to mi se nikako nije sviđalo. Ali, ja sam bila na miru. Skulirana i koncentrirana, a on mi je postajao sve čudniji i čudniji.

Sasvim slučajno, a kažu da u životu ništa nije slučajno, preko posla upoznam dečka koji nosi isto prezime kao i ovaj freak. I ja, ne budi lijena, pitam tog dečka jel’ mu što xy u rodu, obzirom da nose isto prezime. A ovaj će: „Daaa, pa to mi je bratić!“

Dečku nisam ništa govorila, samo sam mu rekla kako sam ga pred malo vremena upoznala i da mi je zazvonilo isto prezime.

I tako..s tim malim riječ na riječ i na fino i polako sve, ali sve saznam o gospodinu..
Mali je lijepo pričao o svome bratiću, njegovoj ženi i djetetu. O zajedničkim obiteljskim druženjima, roštiljima i ljetovanjima…

Da! Dobro ste pročitali!! Tom je idiotu živa i mrtva žena i mrtvo dijete! Nitko nije poginuo u ovoj priči! Nitko brate nije stradao na magistrali! Jaoooo! Da mi je tada bio blizu gotovo sam sigurna kako bi ga pljunula posred lica! Ma, zamisli ti to!? On je meni prodao toliko gnjusnu priču kako bi me, ne znam što, šetao po Mošćeničkoj Dragi?!? Ne kužim!!!  Saznala sam i gdje mu žena radi i koliko dijete ima godina… Znači, strašno!! Dijete mu ima upravo onoliko godina koliko je on rekao da je prošlo od prometne nesreće!

Nakon što sam sve skupa to saznala nisam znala kako se postaviti… kako se ponašati… što mu reći i da li mu reći. Iskreno: usrala sam se od straha!!! Pa, s kim ja to izlazim par tjedana i provodim svoje vrijeme? Koliko lud moraš biti pa da na ovakav gnjusan i bolestan način nekome približiš, ha?!? Znači, ne vjerujem!! Ja nisam mogla k sebi doći od šoka!

Neću zaboraviti taj dan kada sam sve saznala. Definitivno nisam spavala. Klikeri su mi radili sto na sat… pokušavala sam cijelu priču složiti u jednu cjelinu. Da, sada mi je bilo jasno zašto smo se nalazili uvijek u isto doba predvečer. Bilo mi je kristalno jasno zbog čega smo se kretali po mom terenu i zašto se kasnije uvečer više nije javljao niti porukom niti pozivom. Pa, čovjek je bio u braku i imao je familiju. Logično da je druženje sa mnom skrivao od žene. Ali… jebem ti život, zbog čega mi je morao plasirati baš takvu brutalnu laž? Što je htio time dobiti? Moje sažaljenje? Moju simpatiju i naklonost?

I dalje ne kužim! Oprostite, ali kontati trebu s ovakvom dno-dna pričom za mene je nešto nezamislivo! Za mene je laž grijeh, a tek ovakva brutalna laž u kojoj je pokopao vlastito dijete i ženu kako bi povalio žensku koja mu se sviđa je bolestan um! Tip je lud! On je psihopata!
Tek sada sam se dobrano zamislila i prestrašila! Kako mu reći? Kako se izvući iz ovog pakla, a da on ne skuži kako sve znam. Bilo me je strah da mi nešto ne napravi. Kokne me, na primjer, i baci u more.

Zajebavam se…ali izazivao je strah u meni. Čitala sam i saznala kako je s takvim osobama najbolje ići polako i ne raditi dramu. Stoga sam odlučila ne napadati ga. Inače bi mu, u normalnom okruženju, polomila obje noge i okačila ga, za onu stvar, da visi na onom jebenom rasvjetnom stupu na sred Korza, točno ispred Pommery-a, pa da ga svi gledaju dok kafenišu i šetaju po gradu! Mamicu mu poremećenu! Luđak! A budući da se radilo o luđaku, morala sam se iz ovog sranja izvući pomalo.
Iskreno,nije bilo lako. Njemu ništa nije bilo jasno.. A ja sam se počela izvlačiti na prehlade, viroze, gužve na poslu i obaveze. Muljala sam kao nikada u životu, a sve da eskiviram susret s njim. Bojala sam ga se, priznajem. Zaista jesam.

Trajalo je to par mjeseci dok on nije grunuo i počeo mi dolaziti na posao i loviti me po gradu. Jedan petak navečer ulovio me s društvom u riječkom klubu. Došao je, dramio, plakao i molio da se nađemo i razgovaramo. Zvao me non stop…slao poruke. Znači, život mi se pretvorio u totalni, jebeni kaos! Od toga čovjeka počela me je loviti jeza. Bojala sam ga se kao smrti jer nitko normalan ne može pričati takve priče, pokopati živo vlastito dijete i ženu da bi osvojio drugu ženu koju želi za ljubavnicu!! Znači, dno dna!!

Jednog dana, prije samog kraja godine, pukao mi je film. Izmučio me do Beograda i nazad. Izludio i fakat mi je bilo svejedno. Napisala sam mu poruku (da imam pismeni trag) i rekla da sve znam: i za živu ženu i zdravo dijete, i gdje radi i gdje živi, i što mu radi otac i sestre! Sve sam saznala i to sam mu dala do znanja. Tata mu je bio neka lokalna faca u politici i tu sam ga sjebala! Rekla sam mu da ću sa cijelom jebenom pričom na policiju i u novine, pa neka se misli!
Neko vrijeme bila je tišina. Onda su krenuli pozivi sa skrivenog broja. Znala sam da me opet pili. Nisam se javljala na te pozive. Mislila sam da ću izluditi i fakat nisam znala gdje da potražim pomoć. Čuvala sam sve njegove poruke i bila oprezna ko´ kobac. Mjesecima nisam izlazila. Kuća-poso … poso-kuća! I to je bilo sve. Fakat sam mislila da ću ga koknut negdje ako ga sretnem, majke mi!

Toliko me čovjek izludio. Jedno jutro išla sam na posao dosta kasnije nego inače. Svako jutro prolazim istom rutom do posla: iz pravca Opatije, preko Kantride prema centru grada.
Na Kantridi se nešto kopalo pa su bili pričuvni semafori. Kolona. Gužva. Upalilo mi se zeleno i krenem. I tada u koloni, koja je čekala na semaforu iz suprotnog smjera, vidim njega u autu. I do njega dijete. Živo dijete. Lijepi dečkić.  Usporila sam. Pogledala ga. Sagnuo je glavu. To je bilo to. Tu smo završili s mukom i pokorom!

Međutim, u nazad par godina čula sam nekoliko sličnih priči. Znači, nisam jedina koja je naletjela na psihopata! Hoću vam reći, kada idući put upoznate frajera i mrvicu vam se čudno ponaša, nađite vezu u muriji! Provjerite podatke i tek onda možete dalje!  Šalim se naravno! To se ne smije raditi – nadam se da me zbog ovoga neće uhapsiti! Ali, bilo bi mi drago da ovakve luđake spreme tamo gdje im je mjesto: u psihijatrijsku ustanovu, jer ovakvi bolesni umovi i nisu za ništa drugo nego za obući ih u one bijele košuljice i zavezati ih za radijator da se ne mogu mrdnuti!

Dalje od ovog nisam kopala niti želim. Nikada se više nismo sreli i ne daj Bože da ga igdje sretnem. Nisam neka strašljivica, ali od ovakvih lažljivaca se ježim. Pokopati vlastito dijete i ženu radi priče s kojom se želiš nekome svidjeti … Koliko je dugo mislio igrati ovu ulogu? Koliko me vremena mislio lagati?! Zar je mislio kako će ostvariti paralelnu vezu i da ja ništa neću otkriti!? PRESTRAŠNO frajeru moj! Pa ne ide to tako! Ovo je dno dna ljudskosti, a istina uvijek pobjeđuje.

Osoba sam koja ništa ne forsira. Kako privatno, tako i poslovno. I ne lažem, ali nikada. Zaista ne! Jer smatram da, ako dragi Bog želi, da se nešto dogodi, ostvari … da će se to isto i dogoditi! Znam da, ako je nešto za moje dobro, da će se to isto izrolati za mene na najbolji mogući način: bez barikada, zapinjanja i nekog preveliko-uloženog napora. Znači, kada nešto zacrtam i želim ostvariti, krenem prema cilju. Logično. Svi krenemo prema cilju. Ako samo negdje zapnem po putu, mogu pokušati (naglasak je na pokušati), nastaviti ostvarenje tog cilja. Ako ponovno zapnem, naiđem na prepreke – stajem i ne idem dalje. I ne pokušavam više. Ostavljam taj neostvareni cilj za ona vremena u kojima će se to isto odraditi kada se sve kockice poslože na svoje mjesto. To sam doživjela xy puta i znam kako apsolutno ništa ne ide na silu. Ako ostvarenje mog cilja ne ide glatko, odustajem i i ne idem dalje. I ne razmišljam više o tome niti sam razočarana. Ne idem naokolo do cilja, ne gazim preko živih kako bih nešto ostvarila i ne lažem kako bi mi se cilj približio na lakši način. Ne! Ne isplati se trošiti vrijeme. Ide – ide! Ne ide – ne ide brate, i dec it! Idemo dalje! Doći će vrijeme i za to! Ili neće! Stoga, čemu sekiracija?

Ali zato postoji hrpa ljudi koji su moja sušta suprotnost. Znači, takvi idu glavom kroza zid kada nešto zacrtaju. Takvi ljudi su jako nervozni i užasno nestrpljivi kada ih put prema ostvarenju cilja ne ide onako kako su zamislili. Takvi ljudi ne prezaju od ničega kako bi zamišljeno ostvarili. Oni ne čitaju signale odozgo. Oni samo piče po svom. Do kraja.
No, niti na kraju ne prestaju. Jer kod njih nema kraja. Kraj je novi početak za nešto novo, a to je laž, najodvratnija laž kako bi zacrtano ostvarili. S vremenom te laži, iz bezazlenih laži prelaze u one bolesne. A takvi lažovi ne boje se nikoga pa ni Onoga gore!

Vjerujete li sada što su sve ljudi spremni učiniti kako bi dobili ono što žele dobiti pod svaku cijenu? Jeste li sada svjesni do koje jebene granice sežu laži?! Do bolesne!  Ovakve i slične lažljivce ne želim blizu. Ne znam zbog čega se upravo meni dogodilo nešto ovakvo ružno. Dugo vremena sam se to pitala i pokušavala sam tu svoju epizodu zaboraviti. Nadam se da nakon što sam je upravo sada izbljuvala ovako javno i hoću! Jer, ovakve dogodovštine drugo i ne zaslužuju nego DELETE!

Autor: IVANA GRABAR