Dan u tjednu. Ne sjećam se točno koji. Predvečer. Otac je spakirao putnu torbu i rekao da odlazi.

Zajebano je kad ti život u četrdesetima stane u jednu, praktički vreću. Mama i ja smo plakale. Drugi dan baka me pitala kad se tata vraća s posla, odgovorila sam da je otišao. Rekla je da zna da je otišao na posao, ali kad se vraća. Odgovorila sam da je otišao zauvijek.

Imala sam četiri godine. Ostalih događaja do svoje desete sjećam se jedino preko fotografija ako ih nađem u starim albumima ili ako mi se prepričaju neke anegdote koje nisu traume poput padanja i šivanja brade na hitnoj.

Moji su rastavljeni već 19 godina, još malo duplo od onog vremena koje su proveli u braku. Pitate se zašto sam potisnula svoje djetinjstvo – zašto ne? Zašto se iznova boriti sa slikama u pamćenju koje nemaju veze s realnošću, sa sadašnjošću!?

Tijekom tih godina prolaženja rastave mama i ja borile smo se opstati, stati na noge samostalno, bilo je gadno – nezaposleno, u besparici, u borbi. Moji roditelji uvijek su se trudili da mi ništa ne nedostaje, posebice osjećaj da imam oba roditelja i da su oba dužna zajednički brinuti o meni.

Dok Dule napokon nije kupio stan viđali smo se kako mu je posao ili moje školske obaveze dopuštale; jeli smo u restoranima, išli svaki dan na more. To je trajalo par godina. Tada mi je govorio da se valjda neću sramiti ići na more s njim kada budem imala petnaest i više. I danas ljeta provodimo na plaži, nedjelje na kavama.

Prolazila sam kroz ona glupa pitanja koga volim više; mamu ili tatu?

Već u djetinjstvu sam osjetila takve provokacije i ovisi o osobi koja je pitala, uvijek sam rekla da volim više onog roditelja za kojeg sam znala da je manje drag osobi koja pita. Mene se neće zajebavat! Bilo je tu i pitanja od strane suda s kim bi htjela živjeti, želim li se viđati s ocem po onom rasporedu kako institucija smatra da je u redu.

Da, jer dijete od četiri godine ima pojma o ičemu, jedino čega se sjećam su suze, košmar te potreba da me svi puste na miru da živim i igram se s imaginarnim prijateljima.

Godine su prolazile, a kada sam navršila petnaest dobila sam slobodu o kojoj su djeca mojih godina mogla samo sanjati. Iako se mom tati to nije baš sviđalo (nije mu se sviđalo uopće!), mama mi je dopuštala izlaske i potajno se nadala da mi može vjerovati da neću napraviti sranje. Bilo ih je, svatko tko kaže da nije radio gluposti u tim godinama – laže. Bilo ih je u granicama normale, nisu me tražili na hitnoj niti u policiji, jedine posljedice koje sam imala je ležanje od mamurluka u krevetu i liječenje juhom.

S vremenom odrasla sam u normalnu osobu koja ima zdrave odnose s oba roditelja. Iako možda nekima nisu „zdravi“, oni nisu prolazili životnu školu koju sam prošla ja. I sva djeca roditelja koji su rastavljeni, u bilo kojoj dobi.

Kroz djetinjstvo susrela sam se s raznim profilima djece, kasnije odraslih. Prijatelji koji su mi jako bliski također su djeca rastavljenih roditelja. Prema jednom istraživanju (nemam pojma kojem, ali pisalo je negdje) navodno se takvi profili osoba se najviše međusobno zbližavaju da bi sami razvijali kvalitetnije privatne odnose učeći iz primjera vlastitih roditelja. Logično.

M. i ja često se smijemo na račun naših majki kako su smotane i kako apsolutno sve one, jer žele svojoj djeci najbolje, rade iste greške koje su na kraju zapravo simpatične (iako nekad poludimo na njih i one na nas, ali to smo mi – žene).

Promatrajući ljude oko sebe shvatila sam da ne postoji ništa jače od motivacije, želje za uspjehom osoba čiji su roditelji rastavljeni. Jednom kad ti se raspukne onaj ružičasti balon zvan „savršena obitelj“ ništa ti ne predstavlja prepreku ili problem. A na to posebice utječe okolina koja misli da kao takav, obilježen, zaslužuješ poseban tretman od društva, takozvano sažaljenje.

Tako je bilo nekad, danas je rastava normalna stvar, na papiru. U stvarnosti je uvijek sranje, bilo za djecu, bilo za roditelje.

Zašto sam potisnula svoje djetinjstvo – zar da iznova vrtim film i greške mojih roditelja nakon dvadeset godina, zar nije ljepše živjeti u miru? Nitko od nas troje danas nije ista osoba koja je bila tada, a moji problemi nisu njihovi.

Danas, gledajući retrospektivno, mogu reći da nikad nemam osjećaj da sam išla izgubila već samo dobila – kvalitetnije ljude u životu, kvalitetnije odnose, dobar odgoj, učenje o vlastitim granicama, ali i mogućnostima. Naučila sam da iako su roditelji tu, nemam se na koga osloniti osim na sebe, svoju snagu, svoju upornost, jer kako oni žive samostalan život, sad je red na meni da to ostvarim za sebe, jednog dana za svoju obitelj.

Vrijeme je da ostvarim sve svoje snove jer na kraju krajeva, nemam ništa izgubiti ako pokušam.

Autor: ANDREA TINTOR

OSOBNI BLOG – RAZLIVENA TINTA

FB PAGE RAZLIVENA TINTA