Prije godinu dana ovo sam napisala: „Ja sam tip koji to ne bi mogao – imati vezu na daljinu…I divim se svakome tko je u tome uspio ili se trudi održati takvu vezu. Zaista mora biti teško. Ne znam kakvo je vaše mišljenje o vezama na daljinu.. Ne znam kakva su vaša iskustva. Samo znam kako ja to ne bih mogla….“

Bila je to kolumna VEZE NA DALJINU napisana 16.03.2016. Niti sanjala nisam kako ću nakon samo šest mjeseci i sama postati jedan od glumaca iz vlastite priče.  Život se zaista ponekada poigra s nama, a mene je stavio u vlastitu priču. Nikad ne reci nikad!

Kada mi je partner rekao da nema bolje opcije nego prihvatiti posao koji mu se ponudio van Hrvatske, mislila sam da ću iskočiti iz vlastite kože.

Moj partner nije bio bez posla. Radio je više poslova paralelno, međutim, vrijeme uloženo u rad i vrijednost toga rada – nije ga zadovoljavala financijski. Puno rada, odgovornosti, stresa, nervoze i žučne kiseline za njega su ovdje bili too much. Nije u takvom načinu rada i života vidio budućnost niti je mogao zamisliti da tako „iz šupljeg u prazni“ radi do kraja života. Vani mu se otvorila prilika; siguran i dobar posao, super uvjeti i prilika za dobru zaradu – što je ovdje bila nemoguća misija. I odlučio je probati.

Znala sam da ga ovdje muči posao i situacija na poslu jer je tu nervozu nosio mjesecima. I stalno je govorio: -Ovo ovdje nema smisla. Ajmo ća!

Međutim… Za mene odlazak iz zemlje nije dolazio u obzir! Taman sam pokretala vlastiti posao, svoj portal, pripremala drugu knjigu za tisak i izdavanje, dijete mi je tu, roditelji… pas i mačka… prijatelji i dragi ljudi… Ja jednostavno nisam mogla, a niti sam htjela otići iz svog grada i zemlje. I bila sam ljuta na njega kao pas. Mislila sam da me je izdao i da me sad ostavlja ovdje da dalje guram sama. Uf, toliko sam bila ljuta na njega. Primijetio je to – jako me dobro poznaje. I pustio me da se ljutim.

Emocije koje smo prolazili tih zadnjih mjesec dana prije nego je otišao bili su prebolni za oboje. Što je vrijeme prolazilo i bližio se odlazak, to je moja ljutnja splašnjavala, a tuga je preuzimala vlast.

Njegov odlazak bacio nas je unazad i vratio na sami početak! Sašio je i mene i njega. Bome je – i to jako! Meni se srušio svijet u najgorem  mogućem trenutku. Druga knjiga mi je bila za tisak. Morala sam se fokusirati na obaveze koje su me čekale. A sve je stajalo u zraku. Na njega sam bila naučena u svakom trenutku i bio mi je veliki oslonac u poslu, organizaciji promocija, poslovnim putovanjima, kao i u zajedničkim projektima na kojima smo radili – a zajedno smo ih odradili nekoliko.

Novac mi se počeo gaditi od kada je otišao! Bila sam ljuta i na taj jebeni novac, na te šugave papire koji emotivno uništavaju ljude koji zbog istog tog novca moraju ostaviti sve što imaju i otići u tuđinu. Jebem ti novac…. A ne možemo bez njega, na žalost 🙁 To sam osjetila jako brzo na svojoj koži. Zapela sam u tisku knjige. Falilo mi je puno novaca. Dio  mi je pomogao upravo on, a veliki ostatak moji čitatelji. Novac… Koliko uopće vrijede ti papirići?

Tada sam napisala kolumnu koja je obišla svijet … I bilo je raznih komentara na tu priču.. Napisala sam je tad već jako tužna i umorna od te naše razdvojenosti:  PRAVA VRIJEDNOST NOVCA

Moram priznati da sam na novac bila ljuta negdje do kraja godine. I nikako se nisam mogla pomiriti s time da je otišao. Zaplivala sam u moru posla i obaveza. Nakrcala sam si toliko svega – samo da ne mislim koliko mi on nedostaje. I uspijevala sam to nekako gurati… Posao i usamljenost. Kompenzirali smo naše šetnje i duge razgovore – kilometarskim razgovorima preko telefona. Hvala Bogu na besplatnim pozivima putem skype, vibera, FB-a, pa su naši razgovori mogu toliko vremenski trajati.

Prije smo svaki dan bili zajedno, a sada smo svaki dan on-line. Navečer dugo razgovaramo i pretresemo cijeli dan: što smo radili, gdje smo bili, što se dogodilo… Tipkamo si kroz cijeli dan i još se pokoji put tijekom dana kraće čujemo ako pogodimo termin kada smo oboje u tom trenutku free.

Nekako se čovjek i na tu razdvojenost navikne, ali je jako teško. Baš je.

Veze na daljinu su zajebane. Znam sada to iz iskustva. Ja sam se jako teško nosila s tom našom vezom prvih nekoliko mjeseci nakon što je otišao – to zna najbolje on, kao i naši prijatelji.

Prva velika kriza nastala je za vrijeme Božićnih blagdana. Uf, mene je sašilo ful. Oboje smo bili u špici od posla; njemu totalni kaos i bio je bez slobodnog dana, a ja sam taman krenula s promocijama nove knjige i stalno sam bila na putovanjima. Nismo se uspjeli koordinirati da se vidimo barem za blagdane … I ja sam se slomila. Čak sam u tom ludilu odlučila odustati od te naše veze na daljinu. Bila sam iscrpljena i preumorna. Izderala sam se na njega, prebacila mu sav teret zbog odlaska, rekla da me ne voli dovoljno čim je otišao… Bio je u šoku, ali – sva sreća pa me pustio da se smirim i razmislim o svemu što sam izgovorila. Jer ipak, zna me predobro. Samo me pustio. Slomila sam se. Sjedila sam danima i razmišljala.

Bila sam usamljena još više i ništa mi bez njega nije imalo smisla, a nisam se vidjela u zemlji u kojoj je on. Kaos u glavi i nemoć da se bilo što napravi ili da se nešto promijeni. Ja tu, on tamo.

Nakon par dana, on se slomio i pitao me:

“A, jesi li se ikada pokušala staviti u moje cipele i pogledati situaciju iz mojeg ugla? Možeš li zamisliti kako je meni? Ovdje sam sam. Radim i spavam. Nemam tebe, svojih najdražih, nemam prijatelja, dragih ljudi. Nema šetnji, nema ludovanja i izlazaka… Ovdje sam stranac koji je došao raditi i zaraditi novac, jer je doma situacija takva kakva je. U mojoj branši je kaos, a ovdje, u svojoj struci zarađujem dobre novce, o kojima u Hrvatskoj mogu samo sanjati. Ovdje sam cijenjen kao radnik i kolega. I to je jedino što me drži: red, rad i posložen sustav koji nagrađuje i vrednuje ljude i rad. Jako dobro znaš koliko ovdje zarađujem i koliko radim. Isto tako znaš koliko sam radio doma i zarađivao. Nema smisla uopće uspoređivati – jer brojke govore sve. Idemo izgurati ovaj ugovor do kraja. Nije lako niti tebi, ali niti meni. Postoje avioni i autobusi. Vidjeti ćemo se za koji tjedan, a onda ćemo progurati nekako još ovih par mjeseci. Vidiš koliko ti radiš i mučiš se, a svaki mjesec, kada kao privatnik sve poplaćaš – opet ideš iz početka. I tako u krug. Svaki mjesec. Ja sam muškarac i moram nam osigurati budućnost! Nema nam druge nego se snaći u ovoj situaciji i izgurati je do kraja!”

Prodrmao me jebeno. Nikada se u stvari nisam zapitala kako je njemu. Uvijek sam s odbojnošću razgovarala o toj zemlji gdje je i o njegovom poslu „tamo“. Bila sam ljuta. Cijelo sam vrijeme bila jako ljuta – jer je otišao.

Nastavili smo gdje smo stali. Naši kilometarski razgovori, priče i smjeh preko telefona naša su svakodnevica. Pretresemo cijeli dan i sve situacije. Čujemo se i više puta dnevno – kada god imamo prilike, ali večer je nekako rezervirana za nas. Satima razgovaramo i u detalj smo upućeni jedno drugome u živote i situacije oko nas. Nekako sam se s time pomirila. I sagledala sam situaciju i iz njegovog kuta. I znam da mu nije lako, pa sam se prestala duriti na njega.

Imao je par dana godišnjeg, pa je došao doma krajem veljače. Iskreno, imala sam tremu kada sam išla pred njega, kao da idem na prvi spoj s njim 🙂 Pobjegli smo na par dana, a onda smo se vratili kako bi se vidjeli s prijateljima i dragim ljudima.

Njegov ponovni odlazak bio je užasan. Preemotivan za oboje. Suze na rastanku i planovi za idući dolazak i susret. Do kraja ugovora odbrojavamo sitno: još 4 mjeseca…. U međuvremenu se planiramo vidjeti barem još jednom – ovaj puta ja idem kod njega (tamo u onu zemlju koju nikako nisam mogla prožvakati), samo se moram posložiti i organizirati u poslu pa da izvučem par slobodnih dana u komadu. A za to vrijeme, opet su na snazi skype-ovi, telefoni, kilometarski razgovori, smijeh i zezancija koji nam kompenziraju razdvojenost. To je jedino što nam u ovom trenutku pomaže da izguramo ovaj period do kraja.

Veze na daljinu su emotivno teške, a živjeti vezu na daljinu nije nimalo jednostavno. Fakat je mogu izdržati oni najstabilniji i odrasli. Sada dok pišem o svemu ovome osjećam se posramljeno, jer se baš i nisam ponijela odraslo u ovoj situaciji. Teško sam prihvatila tu razdvojenost i njegov odlazak – jer sam emotivac, ali sam s vremenom puno toga o nama naučila i shvatila. Jesam. I ponosna sam na nas.

I ponosna sam na sve one parove koji žive svoju ljubav na ovakav način – na daljinu. Ljudi, skidam vam kapu! Kada sam prvi puta napisala kolumnu o vezama na daljinu rekla sam kako ja TO nikada ne bih mogla – biti u vezi na daljinu. Nisam znala koliko su takve veze posebne i koliko su ljudi u takvim vezama emotivno jaki. A jesu. Jer samo prava ljubav može izdržati one najduže ugovore i višemjesečnu razdvojenost.

Nikad ne recite nikad jer nikada ne znate kada će se život poigrati s vama i staviti vas u situaciju u kojoj se nikada ne biste mogli zamisliti.

Veze na daljinu – položeno!

Autor: IVANA GRABAR