Lako je ukrasti tuđe perje, ali nije ga lako nositi! Laka perca postaju snažne omče oko vrata kada su ukradena. Stoga baš i nije pametno kititi se njima!

Živimo u dobu kada je puno toga dozvoljeno i smatra se „pod normalno“. Osobno, nisam tip koji se s ovime slaže. Imam neka svoja načela kojih se držim i smatram ih dobrim kućnim odgojem. Mama je mene i sestre puno toga učila i naučila u životu, a pogotovo da se tuđe ne dira bez pitanja, a kamoli uzima. Prije su to bile igračke, u mladim danima odjeća, šminka… A kasnije s godinama to su poslovi, ideje, a ne daj Bože dečki ili muževi 🙂

Međutim, ova kolumna nije ljubavna, niti se imalo tiče odnosa i veza. Tiče se morala – onog obraza kojeg svi nosimo na licu.

Obraz – to je onaj najmesnatiji dio kojeg ulovite djetetu kad mu kažete: Buci, buci, kako si sladak! Svi imamo te mesnate dijelove na licu, samo netko uistinu ima obraz – obraz, a netko ima đon ili ti ga potplata po hrvatski. Pa, osvrnimo se malo u moj kreativni svijet. Uz to što pišem radim još puno toga: marketing i PR, eventi i projekti, ideje za evente i projekte, savjetovanje klijenata u poslovanju, zakup medija… Od toga živim. I to radim punih 18 godina. A pisanje… Pisanje je moja ljubav. Time se bavim zadnje 3 godine. Ukupno pišem 7 godina. Ovo nije moj životopis, čisto želim da dobijete sliku o tome „što je pisac htio reći“.

Dok sam radila na TV-u, radiju i u marketinškoj agenciji – znalo se od prvog radnog dana, a pod uvjete poslovanja išlo je “pod obavezno” i normalno da se ideje, projekti, nove kampanje, nove ponude i akcije, klijenti – ne otkrivaju, ne govore, ne prenose izvan kuće u kojoj radiš – dok projekt službeno ne izađe van. Razlog: konkurencija, krađa, kopiranje, otimanje  klijenata. To je bilo pravilo i svi su se tako ponašali. Danas … O tom dijelu posla neću niti pričati, jer vas to ne zanima. Osvrnuti ću se na ovaj dio kojeg vidite svaki dan, a tiče se pisanja. Što se tu događa, stari moj, pa to nije normalno!

Da pojasnim.

Lijepo je kada netko od nekoga podijeli dio teksta, rečenicu ili citat jer mu se posebno sviđa i nešto mu znači, inspirira ga, daje snagu, pruža utjehu.. Lijepo je kada netko tako inspiriran i nadahnut nečijim riječima iste te riječi podijeli na svojim društvenim mrežama i kanalima, te naznači ime onoga koji ih je napisao, čak se i zahvali autoru na emociji, inspiraciji koju je od njega dobio. To je baš lijepo, a bogme i pošteno prema autoru istog.

Nije lijepo kada netko svojata tuđi tekst ili citat i stavi ga kao nešto svoje. E, to ne da nije lijepo, nego je čak bahato i ružno!

Ako sam na išta alergična, onda je to nepravda i kićenje tuđim perjem! A toga je u zadnje vrijeme sve više! Kako vidim kod kolega, tako i kod mene. Da, meni se dogodilo više puta – ono što doznam, jer mi sami čitatelji dojave, a ono što ne znam… „prošo´ voz – rekle bi komšije“!

Postoje tako neki ljudi koji bez imalo srama preuzimaju dijelove mojih tekstova iz knjige / kolumni, ili čak cijeli citat – od riječi do riječi, te ga stave na svoj zid, ALI bez mog imena i prezimena. Znači, kopiraju sve od riječi do riječi, ali preskoče ime autora. Zanimljivo baš, jel´da?!

Reći ću vam još iskrenije: Kada sam to doživjela prvi put, mislila sam da ću se ispovraćati! Doslovce! Eto, tako to odvratno izgleda meni kao autoru, a gotovo sam sigurna da isto tako izgleda svakom autoru koji svoje riječi vidi u tuđem vlasništvu.

Neki će pomisliti: Pa, što?! Ništa strašno nije učinjeno. To su samo riječi! Da, jesu.. To su SAMO riječi.. Ali, netko je te riječi spojio u lijepu misao. Netko je te riječi nanizao u slijed lijepih misli i emocija.. Taj netko bio je s nečime potaknut i inspiriran, pa je taj lijepi slijed misli i zapisao.

Da, taj netko je zabilježio trenutak, emociju i opisao ih riječima, te ih stavio na svoj blog, portal, u knjigu ili na svoju FB stranicu. Ta zapisana misao, kod osobe koja je pročita, izaziva određenu emociju i ostavlja dojam, je li tako? I onda netko poželi imati TU emociju, pa je uzima za sebe. Zašto ne? I ovako je besplatna. No, nije tu priči kraj. Zapisanu emociju ne uzima u cijelosti, nego joj odstranjuje dio kao da je tumor. U tom transferu odstranjivanja otpada ime i prezime osobe koja je zapisanoj misli dala dušu i njome izazvala emociju osobe koja ju je pročitala.

Zašto otpada ime onoga koji je to napisao??

Ako kopiraš nečiji tekst, pa kopiraj ga do kraja, s imenom i prezimenom. Sorry, slučajno ti se to dogodilo pa je „ispalo“ ime i prezime autora?? Ups! Ne bih baš rekla da je to tako, a i taj postupak baš mi ne zvuči previše fer, zar ne?

Svoje misli bilježim skoro svaki dan. Kad mi riječi „zazvone“ u glavi i počnu se slagati, zapišem ih. U svojoj torbi uvijek nosim rokovnik, a u zadnje vrijeme riječi mi jurcaju tolikom brzinom da ih ne stignem zapisati odmah, nego ih „ulovim“ na mobitel snimkom na diktafon! Zapisujem godinama.. Točnije od ljeta 2010-te. Tako su nastali svi moji tekstovi, kolumne, citati koji se od 2014. javno objavljuju i za koje postoji trag. Autor sam oko 200-tinjak kolumni, izdala sam dvije knjige, iz svojih tekstova izvukla sam i uokvirila više od stotinjak citata koje redovno objavljujem na svojoj stranici Pink Pen. Svoje citate, ulomke i misli s razlogom stavljam pod navodnike, a na kraju uvijek stavim pečat: svoje ime i prezime. Ali, niti to nije dovoljno – jer “lovci na lijepe misli” kopiraju samo ono što im treba – tekst bez navodnika i imena autora!

I onda, kako to uvijek biva, sasvim slučajno – a znamo kako baš ništa nije slučajno, na zid vam iskoče vlastite riječi, s tuđeg zida i bez vašeg imena…. I onda gledate i ne vjerujete! A kada vam se to dogodi, kada vidite da je netko vaše riječi upotrijebio kao svoje i još ih uz to potpisao vlastitim imenom kao da je njegovo vlasništvo, osjećate se kao da vas je isti silovao, opljačkao, izudarao po cijelom tijelu i još pri tom, za kraj, pljunuo u lice. A to nije niti malo ugodan osjećaj bez obzira što su vaše riječi zaštićene od onog sekunda kada su objavljene. Pustimo sada zakone i to što su „sva prava pridržana“ s dna mog portala – osjećaj je svejedno gnjusan.

Iste probleme imaju fotografi čije se fotografije uzimaju kako se kome svide. Ma dajte, pa netko je vlasnik te fotografije, netko ju je poslikao, obradio, dao si truda da ta fotka bude to što je – zabilježen trenutak. Uvijek potpišem autora svojih fotografija, bez obzira što su fotografije naručene, plaćene i u mom vlasništvu, ili sam ja na njima, pa ih smijem i koristiit. Imam respekta prema osobi koja je fotografiju napravila. Poštujem to. I fotografi s kojima sam ikada surađivala – to znaju i cijene izuzetno.

Kititi se s tuđim riječima, idejama i djelima nije lijepo. Također nije lijepo potpisati tuđe riječi, ideje i djela kao svoje.

Da završim ovaj tekst – koji je btw. trebao biti sasvim običan FB post, a evo došao je na karticu teksta. Dakle, kada od nekoga nešto želite “posuditi”, bilo da je to cijeli ulomak, citat ili  što se u zadnje vrijeme događa – čak “inspiracija” za tekst, tada i potpišite onoga od koga ste to isto posudili, ili onoga čijim ste tekstom “inspirirani”.  Pa da! Tako rade pošteni ljudi. Ostali … Oni svojataju ono što nije njihovo i kite se tuđim perjem. Zašto to rade – sami znaju najbolje.

Prije 2 godine zapisala sam jednu misao, objavila je više puta, a danas ću je ponoviti:

„Lako je ukrasti tuđe perje, ali nije ga lako nositi! Laka perca postaju snažne omče oko vrata kada su ukradena. Stoga baš i nije pametno kititi se njima!“ Ivana Grabar

Ovim putem želim zahvaliti svim čitateljima i onima koji prate moj rad, kao i rad bilo kojeg autora, blogera, kolumniste. Zahvaljujem im što dijele te naše tekstove, fb objave ili citate. Izuzetno cijenim to i od srca se zahvaljujem što širite riječi i emocije zajedno s imenom autora. Jedino je tako i ispravno. Hvala.

Autor: IVANA GRABAR

Narudžbe planera “Sreća…” na e-mail: marketing@pinkpen.com.hr